Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije o kojima postoji niz formalnih i neformalnih verzija povijesti u nasljeđe su ostavili i tešku nesnošljivost u odnosima ovdašnjih država i društava. No mnogi ne gube nadu da je stabilna i mirna budućnost moguća, a na tome radi Inicijativa mladih za ljudska prava čiji Nikola Puharić gostuje u "Intervjuu za 5".
VEZANE VIJESTI
Međusobna nesnošljivost i neprijateljstvo u odnosima susjednih država i društava najveća su prepreka upravo mladim ljudima koji neopterećeno žele putovati, surađivati i družiti se s vršnjacima neovisno o njihovom državljanstvu, mjestu gdje su rođeni, jeziku kojeg govore … a upravo će oni imati i najviše štete od nedostatka konstruktivnog ulaganja u odnose u regiji i problema koji iz toga proizlaze.
Za stabilnu i mirnu budućnost potreban je dijalog, odnosno uzajamno razumijevanje i opće poštivanje civilizacijskih vrednota poput vladavine prava, a tu je odgovornost spremna preuzeti Inicijativa mladih za ljudska prava (IYHR), koja je pokrenula inicijativu ‘Prošlost se nastavlja’, a tom prigodom ugostili smo programskog direktora IYHR-a Nikolu Puharića.
O čemu govorimo kada govorimo o Inicijativi “Prošlost se nastavlja” – otkud ideja i što je njezin cilj?
Riječ je o projektu koji će okupiti 120 mladih ljudi iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova i u idućih godinu dana dati im priliku da pišu svoje narative o prošlosti devedesetih godina. Kroz projekt želimo pokazati kako je o tom razdoblju prošlosti koje nas najviše razdvaja potrebno razmišljati kritički, razbijajući postojeće mitove stvorene od strane politike. Sudionici će na raspolaganju imati stručno vodstvo iz regije i svijeta, među kojima i stručnjake s Instituta za izučavanje ljudskih prava Sveučilišta Columbia u New Yorku. Cilj nam je pokazati političarima da je naša generacija spremna preuzeti odgovornost za suočavanje s prošlošću te da su dijalog i suradnja oko ovih pitanja mogući.
Ideja za ovaj projekt stvarala se još od samog nastanka Inicijative mladih za ljudska prava kroz programe razmjene mladih. Do sada je kroz njih prošlo više od 15.000 osoba u regiji. Takve vrste razmjena vrlo su često jedina prilika mladim ljudima iz regije da otputuju u susjedne države, upoznaju vršnjake iz regije, saznaju više o činjenicama koje se tiču ratova devedesetih i razbiju stereotipe koji su im usađeni kroz proces obrazovanja i politiku.
Nebrojeno ste puta proglašavani izdajicama i plaćenicima, a i ovaj će rad bez pretjerane sumnje biti novi povod za prozivku da želite izjednačiti krivnju pri čemu je zanimljivo da optužbe uvijek dolaze s različitih strana. Dok su svima na ovim prostorima puna usta budućnosti i mladosti kome je i zašto u interesu održavati dojam da su razlike u gledanju na prošlost nepremostive?
To je u interesu istim onima koji su od rata imali koristi devedesetih godina. Oni i dalje štite svoje pozicije i interese. Političari manipuliraju prošlošću i koriste je za ostvarenje političkog profita ne obazirući se na štetu koju to ima na društvo u cjelini te posebno snažno opterećuje mlade. Čak i kada se dogode neki pozitivni pomaci na polju pomirenja poput susreta predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije često izostaju konkretna rješenja otvorenih pitanja poput suradnje oko procesuiranja ratnih zločina ili pronalaska nestalih osoba.
Na programu ‘Prošlost se nastavlja’ ćemo se baviti konceptom krivnje i konceptom odgovornosti. Polazimo iz pozicije da je krivnja individualna i krivnja leži na svakoj osobi za koju postoje utvrđene činjenice o počinjenju zločina, tako da tu ne postoji nikakvo izjednačavnje, niti kolektivizacija krivnje. Krivi su pojedinci koji su osuđeni, koji su počinili zločine, navodili druge na počinjenje ili su ih planirali. To nisu cjelokupni narodi već osobe sa svojim imenom i prezimenom. Ako krivnju promatramo na takav način postoji mogućnost da uspostavimo dijalog o prošlosti i radimo na pomirenju. Također svi mi snosimo društvenu odgovornost da takve zločine osudimo.
S obzirom na to da IYHR ima lokalne organizacije u Hrvatskoj, Srbiji te BiH, Crnoj Gori i Kosovu, postoje li neke razlike u suočavanju tih država s prošlošću, a s obzirom na iskustvo Hrvatske koja je jedina zasad ušla u Europsku uniju koje su to “zamke” na koje treba obratiti pozornost da se spriječi ireverzibilnost u slučaju trazicijske pravde?
Svaka organizacija Inicijative u regiji ima svoje izazove, ali svi se suočavamo s istim problemima – negiranjem utvrđenih činjenica o ratovima devedesetih, nacionalizmom i odbijanjem kažnjavanja odgovornih za kaznena djela ratnih zločina. Razlike se pojavljuju u količini prostora slobode medija, slobode rada organizacija civilnog društva kao i razini političkog pluralizma u državama što uvelike utječe na dopiranje tema suočavanja s prošlošću do šire javnosti. Hrvatska je u ovom području pokazivala napredak za vrijeme ulaska u Europsku uniju, no danas nikako ne može poslužiti kao dobar primjer za susjedne države jer je čak i na regionalnoj razini jedan od najgorih primjera društvenog suočavanja s prošlošću.
Ponajviše za to možemo zahvaliti političarima i grupama za pritisak poput nekih veteranskih udruženja koji su od rata devedesetih stvorili mit. Oni uz pomoć tog mita nude jednostavnu priču koja može biti upotrebljiva za vlastitu političku ili materijalnu korist, a pri tom ignoriraju utvrđene činjenice koje im ne idu u prilog i u suprotnosti su s tim mitom. Ovakve interpretacije intenzivirale su se od ulaska Hrvatske u Europsku uniju i do danas sprječavaju slobodan govor o devedesetima. Osim toga, nakon ulaska u Europsku uniju više ne postoji mogućnost političkog pritiska na Hrvatsku koji bi joj uvjetovao da napreduje u procesuiranju ratnih zločina i suočavanju s prošlošću. Naši političari umjesto daljnjeg napretka u tom području odlučili su da će prošlost koristiti za manipulaciju kako bi im to koristilo u političkoj borbi.
Već se dugo vremena na različite načine borite protiv tabua rata, a jedna od inicijativa je i da obitelj Zec te Milan Levar i Josip Reihl-Kir dobiju svoje parkove i ulice u Zagrebu, ali i u drugim gradovima. Za te prijedloge sluha nadležnih nema, no ne odustajete od toga da jedna od zagrebačkih ulica bude umjesto po Janku Bobetku imenovana po mirotvorcu Josipu Reihlu Kiru. Osim što ste pisali gradskim zastupnicima i zastupnicama, obratili ste se i Vijeću Europe – je li vam itko odgovorio i koji su daljnji koraci?
Na naš prijedlog 2014. godine ime Josipa Reihl-Kira ušlo je u Fond imena iz kojeg se imenuju javne površine u Gradu Zagrebu, no od tada nije realiziran. Pokušali smo s inicijativom da se planirano imenovanje ulice u Podbrežju po sudioniku udruženog zločinačkog pothvata Janku Bobetku odbaci i umjesto njega ulica nazove po Reihl-Kiru. Međutim, trenutno u gradu nema sluha za ovaj prijedlog.
Osim Vijeću Europe obratili smo se i pučkoj pravobraniteljici i Odboru za ljudska prava Hrvatskog sabora. S obzirom na to da je prijedlog imenovanja ulice po Janku Bobetku povučen, institucije nisu reagirale. Povlačenje prijedloga je vrlo dobra vijest i nadamo se kako on više neće doći na dnevni red Gradske skupštine. Tvrdimo i dalje da su Gradu Zagrebu, kao i drugim gradovima u Hrvatskoj potrebni visoki standardi kod imenovanja ulica i trgova. Svako imenovanje mora voditi računa o manjinskim i ugroženim društvenim skupinama te ne smije biti u suprotnosti s vrijednostima ljudskih prava, tolerancije, mira, suživota i pravde. Imenovanje po osobama koje imaju veze s ratnim zločinima suprotno je svim ovim vrijednostima.
Zašto se osim na deklarativnoj razini Hrvatska (i je li usamljena u tome) srami i odriče kao neželjena djeteta nasljedstva mirotvorstva?
Sve države regije koje su prošle kroz ratove devedesetih više veličaju osobe koje su sudjelovale u ratu, pa čak i počinile ratne zločine od osoba koje su se ratu protivile ili na bilo koji način pokušale spriječiti nepotreban sukob. Osim Reihl Kira, dobar primjer je i Srđan Aleksić, bosanskohercegovački Srbin iz Trebinja koji je izgubio život braneći svog sugrađanina Bošnjaka za vrijeme rata u BiH. Srđanu i Josipu se ne odaju počasti od najviših državnih čelnika, niti se poštuju i cijene njihova djela. To je rezultat iskrivljenih i devijantnih društvenih vrijednosti još od devedesetih godina unutar kojih nacionalizam preuzima primat.
Rat je izdignut na razinu svetog te se opisuje kao neizbježan. Rat ipak nije bio jedina opcija, ali je bio najbolja opcija za nacionalističke političare iz svih država. Mirotvorci se u takvu sliku prošlosti ne uklapaju jer su svojim djelovanjem pokazali da je rat bilo moguće i potrebno izbjeći. U tako ekstremnoj ratnoj situaciji nije bilo puno prostora za kompromis. Zato su ljudi koji su djelovali na u tom smjeru najčešće stradavali ili, u boljem slučaju po njih, bivali marginalizirani. S obzirom na to da se i danas marginalizira inicijative koje promoviraju mirotvorstvo možemo reći da društvena svijest nije bitno drugačija od one devedesetih godina i da i dalje živimo u nekom produženom stanju rata.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
