U Točki na tjedan gostovala je Dinka Čorkalo Biruški, profesorica za zagrebačkom Filozofskom fakultetu i voditeljica istraživanja 'Integracijski procesi većine i manjine u etnički mješovitim zajednicama: Uloga međuetničkog kontakta, percipirane prijetnje i socijalnih normi'.

Veliko istraživanje je u pitanju, koliko ste dugo istraživali, koje su regije obuhvaćene, koliko djece i njihovih roditelja?

“Riječ je o zaista dugotrajnom istraživanju. Samo je prikupljanje podataka trajalo tri godine. Mi smo sada u četvrtoj godini projekta i u travnju smo završili sa zadnjim podacima koje smo trebali prikupiti”, objašnjava.

Istraživanje je provedeno u “četiri višeetnične refgije. To su Istra, Daruvar i okolica, Baranja i Slavonija, odnosno specifično Vukovar i okolica”.

“U fokusu istraživanja su djeca koja se obrazuju po modelu manjinskog obrazovanja. To podrazumijeva da se školuju na vlastitom jeziku i pismu. Tu praksu imaju Talijani, Mađari, Česi i Srbi. Mi smo krenuli u istraživanje ove četiri nacionalne manjine. Ukupan broj iznosi 1568 ispitanika, podjednako pripadnika većine i manjina. Riječ je o djeci u rasponu od 11 do 18 godina”.

Istraživanjem je obuhvaćeno i oko dvije tisuće roditelja, kaže Čorkalo Biruški.

Što su pokazali rezultati?

“Pokazuju da smo još uvijek smo društvo koje puno polaže na etnički identitet. Ali za razliku od onoga što bismo možda mislili o situaciji danas – djeca u višeetičnim sredinama su snažni zagovaratelji multikulturnosti, odnosno snažni osporavatelji asimilacionizma. Djeca pripadnici manjina malo više zagovaraju multikulturnost od djece pripadnika većine.”

Gdje su podaci najporazniji?

“Ne volim govoriti da su podaci porazni. Ali najmanje pozitivni stavovi, koji pokazuju konfliktnu dinamiku, su na vukovarskom području. Prijateljstva djece su monoetična – zatvorena su u krugu hrvatske, odnosno srpske zajednice. Ta činjenica, da postoji udaljenost ili etnička zatvorenost djece koja je veća nego kod njihovih roditelja, nas je zapravo motivirala da provjerimo kakva je situacija u drugim zajednicama.”

Na temelju čega su djeca izdradila te stavove? Koliko je tu bitno obrazovanje?

Kada govorimo o vukovarskoj regiji, roditelji znaju kako izgleda integrirani grad, sjećaju se, imali su multietnične krugove. Djeca odrastaju u monoetničnim krugovima. U školi nemaju kontakt, a izvan škole ne postoji poticaj za djecu da formiraju prijateljstva. Ne bih rekla da je škola uzrokovala podjelu u Vukovaru, ali sigurno nije pridonijela da se ta podjela smanji”, kaže Čorkalo Biruški.

Govoreći o potrebi i važnosti integralnog društva i zajednice kada je riječ o Vukovaru, Čorkalo Biruški ističe da treba poduzeti vrlo jasne korake koji idu u tom smjeru, a propuštena prilika je prva integrirana i interkulturna osnovna škola u Vukovaru.

“Pitala sam učenike druže li se međusobno, a na to mi je jedna učenica odgovorila – Zašto vi to nas pitate? Nije da se nešto družimo, ali živimo normalno. Jedni uz druge”, kaže i zaključuje: “U Vukovaru je postalo normalno da živimo jedni uz druge, a ne jedni s drugima – to je socijalizacijska tragedija”.

“Profućkali smo 25 godina napraviti ozbiljne iskorake i to si kao društvo moramo zamjeriti, krajnje je vrijeme da odlučimo da to tako više neće biti i ako tako odlučimo ima nade i to je zalog za mirnu budućnost, mirovno obrazovanje je jako važno jer mir nema alternativu. Mir ne znači samo odsutstvo pucanja, nego se odnosi i na pravo da se odrasta u zdravoj sredini u kojoj je dijalog osnovno sredstvo upravljanja i to je važno za školu u svim krajevima da se pokaže kao prostor socijalne integracije djece”, istaknula je.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram