U TNT -u gostovao je Nuri Al Ahmed, Sirijac koji živi u Hrvatskoj.

Za tjedan dana u Marakešu će se okupiti predstavnici zemalja koji podržavaju Globalni kompakt o legalnim migracijama.

Kako gleda na podjele koju je ta tema izazvala u Hrvatskoj, ali i u Europi, je li se odnos prema izbjeglicama drastično promjenio posljednjih godina neka su od pitanja za Nurija Al Ahmeda, Sirijca s hrvatskom putovnicom, zaposlenog u zagrebačkoj Isusovačkoj službi za izbjeglice.

Kako komentirate polemike koje su se razvile oko marakeškog dokumenta?

To nije ništa novo, Europa od početka nema politiku prema izbjeglicama. Ovo je samo način kako neki dobivaju političku moć preko izbjeglica.

Mađarska je na granicu postavila žicu, njihov premijer podržava antimigrantsku politiku. Kako to komentirate?

Ojačala je desnica u Europi, općenito su desne vlasti puno dobile koristi od izbjeglica.

Na koji način?

Uspjele su dobiti više glasova na izborima u nekim zemljama, a u nekima su ojačale svoju poziciju.

Je li se teško integrirati?

Moj je otac ovdje došao prije 30-ak godina, ja sam se ovdje rodio, više puta sam bio u Siriji, znam što se tamo događa. I moj otac kad je ovdje došao nije znao jezik, učio ga je, integrirao se, tako će biti i s ljudima koji sada dolaze.

Mnogi se pitaju zašto mladi ljudi koji bježe u Europu nisu ostali u svojim zemljama i uzeli pušku  u ruku i borili se.

Situacija nije tako jednostavna, to nije kao što je ovdje bilo da dvije države ratuju, da se jedna brani. Sirija je jako podijeljena… Najviše trpi sirijski narod koji ne želi u tome sudjelovati, mladi odlaze jer se ne žele boriti. Oni s kojima sam ja pričao zemlju nisu napustili zbog ISIL-a, tamo postoji nešto što se zove vojna obaveza, a oni se ne žele boriti, ne žele imati krvave ruke i voditi tuđe ratove.

Zašto mnogi koji bježe prema Europi nemaju nikakvih dokumenata?

Ljudi kada imaju 18 godina nemaju osobnu, dok im traje vojna obveza ne mogu dobiti putovnicu. Tako je u Siriji, a ne znam kako je u drugim državama, ne vjerujem da oni mogu putovati izvan svojih država.

U Hrvatskoj ima samo 700 osoba koje su izbjeglice, bez obzira što se priča da ih ima više. Svi koji su ovdje dobili azil su provjereni, a moj je posao da radim s njima i da im pomognem u integraciji.

U Hrvatskoj je teško dobiti azil. Uvriježeno je mišljenje da je jako puno ljudi dobije odbijenicu.

Sve ovisi od osobe do osobe. Što se tiče Sirijaca, dosta njih je dobilo azil, najviše Sirijci i Iračani dobivaju azil. Kod Afganistanaca je dosta često bio slučaj da ih se odbija s razlogom što je njihova zemlja slobodna, iako znamo da tamo pedesetak godina traje rat i da situacija nije tako stabilna.

Ljudi prije nisu znali ni što je Hrvatska, pa su odlazili u druge zemlje, razvijenije zemlje poput Austrije i Njemačke. Preko dublinskog sporazuma su neki vraćeni u RH, dobili su azil i ne bi je mijenjali ni za što.

Prije su pokazivali slab interes za Hrvatsku, njenu kulturu i način života ovdje, a sad se to promijenilo.

Tako je. Nakon što je Hrvatska došla u finale SP-a, svi su onda čuli za nju. Čuju se priče da dosta mladih ljudi napušta državu, da situacija nije dobra i oni razmišljaju zašto mi bi onda bili u takvoj državi.

Kolika je podrška države u integraciji tih ljudi, imaju li poslodavci predrasude kad je u pitanju zapošljavanje izbjeglica?

Kad dođu ovdje, oni prolaze proceduru traženja azila koja traje minimalo šet mjeseci, neki ga dobiju i nakon dvije godine, ako je tako oni imaju pravo da im država plaća stan. Isusovačka služba i druge organizacije koje se tim bave preuzele su najveću brigu o izbjeglicama. Problem je i kod pronalaženja stanova, kad bi nekog nazvali i objasnili situaciju, neki bi pristali, neki bi poklopili slušalicu, neki bi rekli mi ne želimo strance i izbjeglice, iako država sigurno plaća stanarinu i režije. Ima predrasuda.

Što se tiče poslodavaca, neki iskorištavaju situaciju što su došli ljudi koji su izgubili sve, nude im se uglavnom poslovi koje domaće stanovništvo ne želi raditi i koji su niskoplaćeni. To im se danas uglavnom nudi.

Rekli ste da predrasuda ima, a je li se ipak nešto promijenilo, prihvaćaju li zajednica i škole djecu koja ovdje dolaze?

Da, pošto se nakon 2015. povećao broj izbjeglica, imamo izbjeglice koje se druže s hrvatskim obiteljima, koji su postali prijatelji… Ali, naravno, postoje i oni koji nisu vidjeli niti jednu izbjeglicu, kojima se rutina nije promijenila, a oni su, nažalost, najviše protiv izbjeglica.

Nedavno ste u jednom intervjuu spomenuli da izbjeglice mijenjaju vjeru, da prelaze na kršćanstvo, kako bi bili sigurni za sebe i svoju obitelj. Je li to raširena pojava?

Dosta se toga događa, pogotovo u Hrvatskoj. Ja radim tri godine s izbjeglicama, pojam islamizacije se širi, ali nitko tu od mojih susjeda nije morao prijeći na islam niti onih koji susreću izbjeglice, ali postoji dosta slučajeva, pogotovo s iranskim izbjeglicama koji su prešli na kršćanstvo. Ja ne mogu reći koji su njihovi razlozi. Izbjeglice pričaju da se njima nudilo da prijeđu na kršćanstvo i da bi u tom slučaju lakše dobili azil, ali to su priče.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.