Unatoč brojnim tekstovima o kineskim investicijskim aktivnostima u regiji i Europi, u javnosti je ipak ostalo nejasno na koji način funkcioniraju kineske tvrtke, kako djeluje svemoćna Komunistička partija i koji su ciljevi kineske vanjske i ekonomske politike, te kako se Hrvatska u njih uklapa.
Deutsche Welle napravio je intervju s dr.sc. Eminom Popović, hrvatskom znanstvenicom koja istražuje teme vezane za kinesku politiku i ekonomiju na Freie Universität Berlin i Karlovom sveučilištu u Pragu.
VEZANE VIJESTI
DW: Delegacija China Shipping Industry Corporationa došla je po nalogu partije, koliko je samostalna u odlučivanju, a koliko igra ulogu što je predsjednik uprave tvrtke ujedno i sekretar partije? Koliko je CSIC (i slične tvrtke) samostalan, a koliko provodi kinesku državnu politiku?
EP: CSIC je, kao i svaka druga državna firma, pod direktnom kontrolom kineske vlade. Sekretar partije, u slučaju i kada nije predsjednik uprave, prvi je čovjek kompanije. U Kini niti velike privatne tvrtke nisu u potpunosti autonomne (i one, između ostalog, imaju sekretare partije u svojoj strukturi). Pogotovo se to odnosi na tvrtke koje ulažu u inozemstvu i koje su dio „Pojas i Put Inicijative” – PPI (prijašnjeg naziva „Jedan Pojas Jedan Put”). Država koordinira ulaganja koja su dio kineske ekonomske strategije i geopolitičkog plana, a tvrtke uključene u te projekte u njihovoj su izravnoj službi. Kinesku političku ekonomiju najvjernije opisuje državni kapitalizam, gdje država kao glavni ekonomski akter koristi tržište u političke svrhe.
DW: Što Hrvatska može očekivati od kineskog interesa u Uljaniku?
EP: Teško je predvidjeti razvoj situacije, ali ako se odluče uložiti u Uljanik, Kinezi će vrlo vjerojatno kroz Uljanik nastojati osigurati hrvatsku potporu u budućim “Pojas i Put” projektima te hrvatski glas podrške u Bruxellesu. Jednako važno – bilo bi to, uz Tršćansku luku, još jedno pozicioniranje Kineza na Jadranu koji je sastavni dio PPI koridora. To, naravno, ne znači da je motivacija isključivo politička. Odvagat će se potencijalne političke prednosti i ekonomske koristi i troškovi. U medijima se spominje da je CSIC, očekivano, najviše zainteresiran za tehnologiju i know-how. Akvizicija novih i zanimljivih tehnologija kako bi se ojačao vlastiti tehnološki kapacitet i smanjio tehnološki jaz s razvijenim zemljama, strateški je cilj Kine, usko vezan uz nekoliko velikih vladinih planova („Made in China 2025″ i „Industrija 4.0”) s ciljem reorijentacije proizvodnje na luksuznu i high-tech robu. Naravno, pitanje je koliko su tehnologije Uljanika CSIC-u zaista nove – to je vjerojatno nešto čime se u ovom trenutku bavi njihov ekspertni tim i što bi moglo biti presudno za odluku i eventualnu ponudu. Iz poslovnih i znanstvenih krugova, kao i iz Bruxellesa, uvijek iznova stižu upozorenja o nužnosti detaljnih pregovora oko uvjeta suradnje i pažljivog specificiranja istih u ugovorima. Pri tome Uljanik/hrvatska vlada može zatražiti asistenciju relevantnih EU institucija, ako dođe do ponude suradnje.
DW: Kakva je kineska državna politika prema regiji? Koje su glavne smjernice i ciljevi Kine u regiji i prema Europi (kako EU tako i Europi kao kontinentu)?
EP: Kineska politika prema zemljama srednje i istočne Europe dio je vanjsko-političkog plana PPI. Njemu je prethodilo osnivanje 16+1 formata koji je iniciran iz Pekinga kako bi se ojačala ekonomska i trgovinska suradnja te povezanost Kine s regijom koju vide kao ključnu za realizaciju PPI-a. Službeno, cilj PPI je izgradnja infrastrukture i potpora vezanim projektima čime će se osigurati brzi transport roba i bolje povezati Kinu s Europom. No, PPI je više od ekonomskog projekta globalnih razmjera. On je vanjsko-politička strategija sa Xi Jinpingovim potpisom i izraz njegovih geopolitičkih ambicija. Projekt je to na kojem Xi gradi svoju ostavštinu (legacy), i budućnost s Kinom „u centru svjetske pozornice”, kako sam kaže. O značaju PPI-a svjedoči i činjenica da je integriran u Ustav NR Kine.
Tri su osnovna cilja koja se kroz tu inicijativu pokušavaju ostvariti. Prvo i najznačajnije, brendiranjem kineskih investicija kao PPI, Komunistička partija signalizira kineskim građanima da se ostvaruje „Kineski san” – da Kina postaje sve prisutnija, značajnija, respektabilnija kako na ekonomskom tako i na geopolitičkom planu. Kineska partija, naime, više ne može računati isključivo na legitimitet koji se bazira na ekonomskom rastu te u PPI-u pronalazi novi izvor legitimiteta. Drugo, pokušava se riješiti problem viška kapaciteta. Rad i kapital se plasiraju na vanjskom tržištu. I treće, Kina ubrzano nastoji pronaći nova tržišta za svoje proizvode, između ostalog i jer ne uspijeva podići domaću potrošnju.
Vrlo značajan moment u razvoju PPI-a, pa stoga i u kineskoj politici prema Europi, dogodio se prije nekoliko tjedana talijanskim potpisivanjem Memoranduma o razumijevanju. Radi se velikom uspjehu kineske vlade kojim su njene aktivnosti u Europi legitimizirane od strane jedne od zemalja G7, jedne od utemeljiteljica EU-a i treće industrijske sile Europe. Ta važna podrška za Kinu dolazi u ključnom trenutku, kada Bruxelles zauzima jasniji stav prema kineskim ulaganjima u srednjoj i istočnoj Europi i kada se formira svojevrstan otpor na međunarodnoj razini. Kritika je bilo i u Italiji, no Kina je bila jasna – ako Italija ne potpiše, propadaju trgovinski pregovori. Vlada Giuseppea Contija pokušava poboljšati izuzetno nepovoljnu trgovinsku bilancu s Kinom kroz osnaživanje političkih odnosa. Preostaje vidjeti hoće li se Kina držati dogovora i hoće li ovaj nemali ustupak Talijana Kinezima rezultirati povoljnijom trgovinskom bilancom, kineskim ulaganjima i poslovima za talijanske tvrtke.
DW: Kakva su dosadašnja iskustva zemalja koja su primila ulaganja iz Kine?
EP: Od PPI-a daleko najviše koristi imaju kineske tvrtke. Kao posljedica toga, u nekim zemljama kreiran je neodrživ dug prema Kini, što je joj je donijelo optužbe da provodi „diplomaciju duga” (debt diplomacy), kojom svjesno generira političku ovisnost. Dogodilo se već da zemlje nisu mogle otplaćivati dugove, nakon čega je Kina preuzela vlasništvo nad infrastrukturom. Kao izravno ugrožena “zamkom duga” spominje se i susjedna nam Crna Gora. Zanimljiv je i primjer izgradnje željeznice Budimpešta-Beograd koji se mogao sufinancirati sredstvima EU-a. Orban i ovim projektom jasno signalizira da ima alternativu i poručuje Bruxellesu ako mu se njegova politika ne sviđa, Mađarska će se okrenuti Kini.
Konkretna iskustava europskih tvrtki u koje je Kina uložila su, sasvim jasno, različita – od tvrtki koje su u kineskom partneru/vlasniku pronašle spas i onih koje su realizirale svoje potencijale uz pomoć kineskog novca, preko onih koje godinama čekaju na realizaciju obećanih projekata, sve do onih koje je kineska vlada zajedno sa kineskom majkom tvrtkom nacionalizirala jer je utemeljitelj tvrtke optužen za korupciju. Valja, ipak, napomenuti da su investicije u istočnu Europu i Balkan u usporedbi s onima u zapadnu Europu vrlo male; a za mnoge obećane upitno je hoće li se ostvariti. One imaju trend brzog rasta, no trenutno svega 10% kineskih ukupnih investicija u Europi otpada na tu regiju, dok 90% ukupnih investicija regije čine investicije iz EU i SAD-a.
DW: EU doista podozrivo gleda na kineska ulaganja, mada su, kao što ste rekli, oni već uložili i u Roterdamsku luku i u mnoga druga poduzeća. Postoji li mogućnost da se EU aktivnije usprotivi tim ulaganjima?
Kad je PPI u pitanju, Europi je trebalo dugo da uopće shvati o čemu se radi i da formira jasan stav prema kineskim ulaganjima, no da Unija na kineske aktivnosti gleda sa skepticizmom i zabrinutošću nije novost. Zašto? Radi se o području gdje se EU „susreće” s Rusijom, regiji novih, nestabilnih demokracija koje su kao takve znatno izloženije eventualnim političkim pritiscima od razvijenih demokracija zapadne Europe. I tu se nalazi odgovor na često pitanje – zašto Bruxelles negoduje na kineska ulaganja upravo u toj regiji kada znamo da su njihova ulaganja u zapadnu Europu znatno veća. Ulaganja u zapadnu Europu manje su opterećena političkom pozadinom i promatraju se kroz drugu prizmu. Bojazni vezane uz kineski kapital u tom dijelu Europe uglavnom su ekonomske prirode.
Konkretno, EU optužuje Kinu da kroz investicije dovodi neke europske zemlje u političku ovisnost te da ciljano nastoji narušiti formiranje jedinstvenih stavova Europe prema Kini. Tako prije dvije godine EU nije uspjela zauzeti jasan stav protiv kineskog nepoštivanja odluke Međunarodnog arbitrarnog suda jer su Mađarska i Grčka svojim glasovima to onemogućile. I dok je Europa pokazala da se ne može usuglasiti oko pitanja Kine, u Pekingu je to slavljeno kao velika pobjeda. Slično se dogodilo i lani s godišnjim izvještajem o poštivanju ljudskih prava u Kini, koji je blokirala Grčka. Činjenica je da su razmjerno mala kineska ulaganja, više obećanja istih, bila dovoljna da oslabe sposobnost EU-a da formira jedinstvene stavove prema Kini. S vrlo malo investicija Kinezi su dobili puno političkog kapitala.
No, čini se da i u Bruxellesu počinju shvaćati ono što se već neko vrijeme zna, a to je da će EU, kao i SAD, teško promijeniti Kinu, dok Kina s druge strane ubrzano mijenja Europu. Stoga, čini se da se i napori i sredstva koja su se predugo ulagala u „neku poželjniju Kinu” preusmjeravaju u pronalazak adekvatnog odgovora na izazove koje Europi donosi ekonomski i politički sve utjecajnija, autoritativna Kina s komunističkom partijom na čelu, prenosi Deutsche Welle.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
