Prodajom 1.200 stanova Ministarstva obrane, najavljenom nakon što su piloti akro grupe Krila Oluje kuvertirali ostavke u Oružanim snagama RH, ministar Ante Kotromanović planira uprihoditi 332 milijuna kuna za 'core biznis': Razvoj i obuku vojnika.
Pravo prvokupa imaju sadašnji korisnici stanova, a legalizacija kriminalnih radnji s početka 90-ih, kada su neki pripadnici HV-a provalama prisvojili stanove bivše JNA, trebala bi biti spriječena tako što se neće prodavati stanovi nad kojima traju sudski postupci, piše tportal. No, situacija nije crno-bijela, jer mnogo je slučajeva u kojima ilegalno zaposjedanje stanova nije procesuirano U prethodnom valu prodaje MORH-ovih stanova, odlukom Vlade iz 2011, Ministarstvo obrane sklopilo je kupoprodajne ugovore s oko 310 korisnika stanova. Na pitanje hoće li se provjeravati kako su sadašnji korisnici stanova ušli u njihov posjed i u kojim se slučajevima pravo prvokupa eventualno neće moći ostvariti, u MORH-u odgovaraju da se neće prodavati stanovi za koje je u tijeku sudski postupak, sve do pravomoćnog okončanja.
PROČITAJTE JOŠ
Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava i, odnedavno, Antifašističke lige Republike Hrvatske, navodi da je najveći broj onih koji su pokrenuli sudske postupke zbog toga što su početkom 90-ih izbačeni iz vojnih stanova naposljetku uspio ostvariti pravo na otkup tih nekretnina. No najveći problem, zbog kojega se i prodaja MORH-ovih stanova može smatrati posljednjim u nizu ‘oprosta’ građanima – iako su nasilne deložacije zbog zločinačke namjere i karaktera izvršenja sasvim specifična kategorija – jest u tome što većina tadašnjih žrtava nije ni prijavila izbacivanje iz stanova, bježeći u ratnom vihoru od naoružanih ‘branitelja stambenog plijena’.
Većina žrtava nije prijavila izbacivanje iz stanova
Ima i onih koji su odustali od prava na otkup bivših stanova, boreći se za adekvatno obeštećenje, poput Milice Miladinović koja je 1991. ostala bez stana u Zagrebu i vikendice od 30-ak kvadrata u Strmecu kod Stubičkih toplica. Kada je njezin zamršen slučaj, zajedno s još nekima, postao smetnja u pristupnim pregovorima Hrvatske s Europskom unijom, Vlada je odlučila preuzeti kuću u Strmecu i dati joj stan. O toj odluci, kako je u veljači izvijestio Novi list, obavijestili su je tadašnji potpredsjednik Vlade Neven Mimica i državni odvjetnik Mladen Bajić tejoš uvijek aktualni ministar pravosuđa Orsat Miljenić.
‘Milica Miladinović još uvijek obija pragove i nadamo se da je slučaj pred rješenjem’, kazao je Zoran Pusić za tportal.
Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, podsjeća da je Mladen Bajić, dok je bio šef vojnog tužiteljstva u Splitu, medijima ispričao kako je u tom gradu 1993. i 1994. prijavljeno oko 300 vojnih deložacija, uz pretpostavku da je stvarna brojka triput veća od toga.
Zbog upornog nastojanja da u ratnim godinama spriječi brojne nasilne deložacije u Splitu, Tonča Majića brutalno su pretukli pripadnici 9. bojne HOS-a Rafael Vitez Boban. On svjedoči da su prve dvije godine zauzimani prazni stanovi, a kad je ponestalo takvih, započeli su upadi i u one naseljene jer su provalnici ‘shvatili da je to potpuno nekažnjivo i da mogu računati na podršku institucija države – od vojnih do civilnih’.
‘Od početka 1993. bilo je vikenda kad se upadalo u 15-ak stanova s obiteljima, samo u Splitu’, kaže Majić. Do veljače 1994. osobno je pokušao osujetiti 70-ak deložacija u slučajevima kad su se ljudi sami javljali. Njegova udruga kasnije je pratila pokušaje žrtava da sudski izbore povratak u stanove, što se počelo realizirati tek dolaskom na vlast Vlade premijera Ivice Račana 2000.
Iako je točan broj žrtava vojnih deložacija u Hrvatskoj nepoznat, nevladine organizacije procijenile su da je iz stanova i kuća izbačeno oko 3.000 obitelji, okvirno oko 10.000 osoba. O surovosti tih operacija svjedoči i slučaj izbacivanja obitelji iz Poljičke ulice u Splitu, pri čemu su bojovnici prislonili pištolj na sljepoočnicu dvogodišnjeg djeteta, kao i slučaj obitelji Lunić, u kojem su krvavi nož stavili pod grlo sedmogodišnjakinje.
Majića je osobito smetalo to što su, kako kaže, svi ti provalnici bili nagrađeni drugim stanovima – nitko od njih nije izbačen na ulicu.
‘Imam na umu nesretnike koji su išli izvan svojih mogućnosti, zadužili se u švicarcima i do kraja unesrećili ne samo sebe, nego i djecu svoje djece. S druge strane imate beskrupulozne kriminalce koji u uniformi HV-a provaljuju u tuđe stanove i opljačkaju iz njih sve što im se svidi. Izbačenima najčešće nisu dali ni da sa sobom ponesu nešto intimno, poput obiteljskih fotografije djece. Njihove su uspomene izbrisane, a provalnici su nagrađeni’, upozorava Majić.
Vlada negirala deložaciju na Europskom sudu za ljudska prava
Navodi primjer žene s djecom koja je na 15-ak dana u ljeto 1995. otišla iz stana, a u koji je upao vojni policajac. U kasnijem sudskom procesu ispostavilo se da je praktički golobradi provalnik, pristigao iz Konjica, obukao uniformu vojne policije svega nekoliko dana prije upada u stan. Ženu su naposljetku obavijestili iz općine da će joj ponuditi otkup drugog općinskog stana, na što je ona pristala, a provalnik je dobio stan i još uvijek živi u njemu.
‘Većina nije ni prijavila gubitak stanova i nikome se nisu obratili’, konstatira Majić. Za ilustraciju: u jednom ulazu u splitskoj Ulici Ruđera Boškovića, u kojoj se danas uzdiže spomenik HOS-ovcima iz 9. bojne, od 55 stanova njih 15 je nasilno iseljeno, a niti jedan od tih slučajeva nije prijavljen ni Dalmatinskom komitetu za ljudska prava ni tužiteljstvu.
Ocjenjujući reformske kapacitete Vlade u protekle tri godine mandata u odnosu na svoje zahtjeve, 70 organizacija civilnog društva okupljenih u Platformi 112 ocijenile su da svatko imalo upućen u zbivanja 1991. i deložacije Srba u Zagrebu zna da je policija itekako znala za njih, da ih je vojna/specijalna policija provodila i da je svaka prijava takvoj policiji mogla završiti samo još strašnijim posljedicama po prijavitelje.
