Brojne države počele su s relaksacijom mjera tijekom pandemije, no i dalje nastavljamo živjeti s različitim društvenim ograničenjima i propitivati novu prirodu naših međusobnih odnosa. O društvenim učincima pandemije za “Svijet u doba korone” razgovaramo s dr. Goranom Janevom, profesorom socijalne antropologije na skopskom sveučilištu “Sv.Kiril i Metod”. Profesor Janev s doktoratom na Oxfordu i postdoktorskim istraživanjem na Institutu Max Planck u Goettingenu, bavi se i pitanjima političke antropologije, globalizacije i komunikacije.

Koje društvene teme vidite kao ključne ili akutne u ovoj situaciji?

Svaka kriza je akcelerator i ubrzava procese, te ih istodobno pojačava, dakle učini puno vidljivijim stanje stvari kakvo jest i društvene kontradiktornosti. Sve što prihvaćamo kao normalno i zdravo za gotovo u svakodnevnom životu, kada je kriza, vidimo da nije baš tako. Kriza nam je uvijek prilika za promisliti društvene odnose i sagledati strukturu koja potkrepljuje društvo. Za mene u ovom trenutku ono što je najvidljivije i zastrašujuće jest strašna segmentacija društva. Samo „tjeranje“ u socijalno distanciranje pokazuje nam ogromne razlike u društvu. Između onih koji su privilegirani, onih koji mogu ostati kući, raditi i preživjeti i onih koji ne mogu.

Dio njih sada zovu „radnicima s prve crte fronte, od zdravstvenih radnika, onih u komunalnim uslugama, ali puno drugih ljudi koji moraju nastaviti raditi jer nemaju prihoda i mogućnosti. Dakle, ponovno se na neki način osvijestila klasna podjela koju smo kao normalnu prihvatili zdravo za gotovo i sada nam se pokazuje i situacija puna paradoksa, kontradiktornosti. Pokazuju se i brojni problemi koji su godinama bili ispod tepiha jer smo tako htjeli, jer nam je tako odgovaralo i mislili smo da možemo tako nastaviti. Svatko traži svoju sreću, a sustav to ne može omogućiti ili izdržati.

Na koji način su krize diskurzivno konstruirane u odnosu na normativni poredak i koja društvena pitanja i probleme vidite kao akutne u ovoj situaciji?

Svaki je društveni poredak diskurzivno konstruiran, a suštinsko pitanje danas za nas jest koji nam je to trenutno važeći normativni poredak? To dotiče naš vrijednosni sustav kojim reguliramo naše uzajamne odnose u društvu i to što je prihvatljivo, a što nije. Svi mi svoje djelovanje usuglašavamo s postojećim poretkom. U krizi je taj poredak poremećen, ali je istodobno i određen našim shvaćanjem onoga što je prihvatljivo. Tu dolazimo do sudara interesa, individualnih i društvenih, koji su i dalje određeni klasnim interesima. Sve kontradikcije trenutnog poretka su sada isplivale na površinu i imamo diskurzivnu kakofoniju kao izraz suprotstavljenih interesa. Vlasnička nasuprot radničke klase, nastoji što prije prekinuti karantenu i nastaviti uobičajene prakse. Ali zabrinuti za svoje zdravlje, izloženi virusu u javnom prijevozu, na radnom mjestu, interesi su većine da se osigura zdrava radna i životna okolina. Gdje je to uskraćeno, kao u SAD-u, oni bi radije srljali u smrt nego bili bez posla, jer to znači da gube kuću, da gube sve. Treća bi pozicija bila ona koja stvari gleda striktno iz medicinskog kuta. Epidemiolozi, kao Nijemac Christian Drosden, upozoravaju da je prividni uspjeh u obuzdavanju prenošenja korone, veoma opasan. 

On to naziva paradoksom uspješne prevencije koji nas ne smije dovesti u zabludu da je najgore prošlo, jer smo daleko od učinkovitog kurativnog ili preventivnog medicinskog preparata. Ne znamo što je najučinkovitije za liječiti zaražene, niti se možemo osloniti na cjepivo. Ova kriza nije ni prva niti jedina ozbiljna i duboka kriza s kojom se suočavamo trenutno, ali ostale uspješno ignoriramo. Imamo klimatsku krizu, koju nikako da shvatimo ozbiljno, imamo neokolonijalističku krizu u kojoj je više od pola planete eksploatirano kao izvor za sirove resurse, što prirodne, što ljudske, i gdje su uvjeti života ogromne većine mizerni, imamo i krizu kapitalizma koji pod neoliberalnom krinkom omogućava produbljivanje razlika između opsceno bogatih, njihovih dobro motiviranih podređenih, menadžerske klase koja organizira eksploataciju ljudi u svojim društvima. Najvažnije, imamo i krizu javnih dobara, koja je sada vidljiva u niskim i neodgovarajućim kapacitetima javnozdravstvene infrastrukture, kao i ostalih javnih dobara koja su privatizirana i kojih se neoliberalna država odrekla u ime interesa kontrolora kapitala koji prisvajaju prirodne monopole da bi grabili od svih ostalih. Sve je to moguće i zbog uboge i oslabljene, zagađene javne sfere, razvodnjavanjem i milijunom distrakcija. Dakle diskurzivno konstruiranje rješenja, izlaska iz krize je važnije pitanje, ali je to skučeno i jako dobro kontrolirano polje, u kojem su čak i javni informativni servisi diktirani tržišnim interesima.

Dakle, normativni poredak u kojem smo, sam po sebi eksploatira ljude i prirodu do takvih razmjera da stalno izaziva nove krize? 

Sve te kontradiktornosti koje su u suštini sudar između individualnih, ako hoćete egoističnih interesa i društvenih, općih interesa i koje se zadnjih pet-šest desetljeća intenzivno rješavaju u korist eksploatatorske klase, ne daju puno prostora za optimizam. Sve dok ne postavimo osnove na dovoljno jasnoj platformi koja će jasno definirati i istaknuti javne interese kao vodilje, kriza će još biti. Je li nam čisti zrak bitniji od profita jedne tvornice ili nije? Neki ljudi će umrijeti ili će ih puno umrijeti, ali mi se o tome moramo brinuti. Ne možemo puno toga promijeniti i onda kažemo da je najbolje da se za sebe pobrine, nesvjesni da i to mora biti briga za zajedničko dobro, za javno dobro. Onda ćemo vjerojatno nastaviti srljati prema svojoj propasti kao civilizacija.

Kriza nam otkriva i brojna ograničenja socijalnih politika, ne samo zdravstva…  Nejednakost je bila velika tema i prije ove krize, koliko ona, njena naglašenost sada, utječe i na mogućnost konflikata ili u ovoj situaciji ili kada ona prođe i kada se suočimo s posljedicama nakon karantene, koje neće biti tako jednostavne?

Po meni, ovaj opaki virus izazvao je obrambenu reakciju koja je jasno oslikala granice naše pripadnosti raznim društvenim mrežama, koje bi smo mogli definirati kao pripadnost zajednici. Od najintimnijih, obiteljskih, možda susjedskih, preko prijateljskih, do profesionalnih mreža ocrtava se naša pripadnost raznim zajednicama i obuhvaća našu ulogu u svima njima na osnovu razine solidarizacije u kriznim uvjetima koji su ugrožavajući za život. Dakle, dovoljno je da svi promislimo koje sve oblike solidarnosti primjenjujemo, ili očekujemo, ili svjedočimo tijekom ove krize da bismo vidjeli stvarni opseg naše pripadnosti raznim zajednicama. Svi smo u stanju promatrati reakcije lokalnih I centralnih vlasti, građanskog sektora, političkih igrača, crkve, nevladinih udruga. Tko je sve i što napravio, pazite, napravio, a ne propovijedao? To vidite i onda sami možete odmjeriti snagu zajednice kojoj pripadate, dokle doseže, imamo li je ili je ona samo iluzija?

Kako se najsiromašniji slojevi i ostali marginalizirani bore s krizom? Što je društvo učinilo za njih, jesu li i oni dio naše zajednice, nacionalne, religiozne, što god preferiramo? Na koncu, koliko smo kao društvo učinili za one “vanjske elemente i grupacije”, kao što su migranti i izbjeglice, pa da nam to da odraz naše civilizacijske svijesti.Gdje se mreža solidarnosti prekida, tu je i granica zajednice kojoj pripadate. Mi moramo ponovo osmisliti što nama treba kao osnova za određivanje društva, ne možemo nastaviti sa sustavom koji u kontinuitetu stvara nejednakosti do apsurdnih mjera. Mi ne možemo dozvoliti da se bogati globalno bogate još više i da plaćaju manje poreze ili ih izbjegavaju, a da onda imamo masu ljudi koja ne može preživjeti mjesec. Kriza nam je pokazala društvene diskrepancije i nejednakosti. Savršeno razobličavanje. Za paralelu, sjetite se takozvanih stres testova koje imamo inače u zdravstvu, ekonomiji. Kriza, koliko god teška, neusporedivo je najbolji društveni rendgen aparat ili mikroskop. 

Broj bolničkih kreveta, broj liječnika, broj općeg medicinskog osoblja na raspolaganju, udaljenost i pristupnost bolničkih kapaciteta osiguranicima, pa onda tko su ti osiguranici, sve vam to izađe na površinu tijekom ovakve krize, bez prostora za uljepšavanje, spin, prikrivanje. Je li vam robustan ili krhki krnji javnozdravstveni sistem, imate li ili nemate odgovarajuću zdravstvenu javnu infrastrukturu. Hoće li se tako nastaviti poslije ovoga? Hoće li doći do promjena na tom planu, ja osobno ne vjerujem jer za to treba promjena svijesti. Nije ovo ono doba čuvene španjolske gripe, da pokosi milijune, pa da se svi uplašimo cijene svojeg komoditeta koji imamo nauštrb općeg dobra.

Koja fundamentalna pitanja o politici i narativima krize možemo promatrati u odnosu na “normalno” stanje i društvenost? 

Mislim da smo se navikli individualizirati benefite, a da „podruštvenimo“ odgovornosti i troškove, a to tako ne ide. Nije moguće. Morate se odreći svojeg, morate natjerati one koji imaju još više, i puno više i neshvatljivo više da sudjeluju u raspodjeli odgovornosti i troškova za organizaciju društva. Mi koji ponešto možemo da operemo savjest, da nešto doniramo, volontiramo ili u normalnim uvjetima odvajamo otpad, a onda to oni razvijeniji spakiraju i istovare po bivšim kolonijama na spaljivanje. Imućniji su ponešto filantropi, pa daruju, u našim krajevima ponajviše po crkvama i džamijama, i onda budu ponosni na sebe što otimanje od radnika pretvaraju u osobno bogatstvo i kao dobrotvori bogobojaznosti kupuju sebi status. I nama je sve to normalno. Politika je direktno ovisna od ovih imućnih, jer ih reketiraju ili im se nude za financiranje, razmjenjuju usluge I utjecaj, pa kad dođu na vlast dijele natječaje, pa onda privatnici koji žive od javnih tendera, dakle državnih novaca gomilaju bogatstvo. Ta organizirana pljačka prirode i društva traje već stoljećima i ova je kriza neće je zaustaviti jer mi nemamo snage izvršiti prevrat u narativima. Zamislite neku ekonomsku rubriku koja bi prezentirala vijesti na ovaj način: „Danas je vladajuća stranka dodijelila još jedan lukrativni tender kompaniji koja ih je sponzorirala na zadnjim izborima sa sumom od xxx eura. Zaposleni u tvrtki i dalje primaju minimalnu plaću, a njihovi menadžeri 7 prema jedan u iznosu od xxx eura. Gazda je od ovog dila prikupio za sebe dodatnih pola milijuna i priključio se klubu 10 najboljih pljačkaša u našoj domovini”. E, onda bi se promijenilo diskurzivno polje. Dominantni narativ je taj koji imamo, a nametanja pitanja u vezi javnog dobra je donkihotovska bitka, nama pamet u glavu ne može doći. Mi smo kod nas u regiji recimo postali egoisti, sebičnjaci koji se trudimo da na neki način prevarimo sistem, jer on to tako diktira.

Kako kulturološke razlike, nacionalne perspektive i ideje o “skrbi“ utječu na način na koje se ekspertsko znanje konstruira i prezentira? 

Kako biste u Zagrebu krenuli da objesite na trgu svojeg premijera ili predsjednika da je vam je preporučio da pijete varekinu ili solnu kiselinu ili da ih stručnije ubrizgate u venu? Bez sarkazma, pitanje je o ustoličenju mržnje prema znanosti. A tko to mrzi znanost i ekspertizu? Polupismeni i nepismeni, naravno. Što zbog frustracija, a što zbog olakšavanja, pomirenja svojeg skučenog svjetonazora s realnošću. Ako je realnost previše komplicirana, onda je lakše prilagoditi realnost vašem skučenom spoznajnom kapacitetu. Uvijte to u tajanstvenost i osobnu uobraženu iznimnu pronicljivost, s malo lukavosti i dobivate teoriju zagovora. Pomiješajte to s tvornicama lažnih vijesti i imate labilno, neusuglašeno, nepovjerljivo i sumnjičavo pučanstvo. Eto formule čarobnog napitka za kontrolu masa.

To što je Trump predsjednik ili Johnson premijer na izvorištima neoliberalizma, odnosno Reganizma i Thatcherizma, nije za čuditi se.  Paradoksalno, na listi najboljih sveučilišta na samom vrhu svijeta su naizmjenično sveučilišta iz ovih dviju zemalja, dok na PISA testovima nisu ni približno na vrhu. Tek kada vidite da je Murdoch vlasnik najvećih medija, onda se paradoks malo ublažava, odnosno shvaćate kako je moguće da imaju praznoglave lidere. Sad imamo mlaki povrat poštovanja za stručno mišljenje, kad je SAD dostigao milijun od ukupno tri milijuna zaraženih na svijetu i 50 tisuća mrtvih od 200 tisuća u svijetu, kad su Britanci jedni od najgorih u Evropi po broju oboljelih i umrlih. Dakle, privatizacija znanja je dovela do toga da  znanstvenici postanu samo jedan segment tržišta, te su oni „neproduktivni“ znanstvenici proglašeni beskorisnim parazitima. A to je tako, jer baš su ti oni koji najviše utječu na izgradnju onoga što smo na početku definirali kao normativni poredak i sistem vrijednosti u društvu. Zato su i nepoželjni. Iznimka je Njemačka i već se pišu analize o znanstvenoj pozadini odluka Angele Merkel. Možda se nešto i da promijeniti.

Živimo u vremenu prakticiranja socijalne distance, to dosta utječe na društvenu izolaciju s jedne stranke, a s druge imamo takozvane društvene mreže koje ne mogu zamijeniti ni društvenost niti dokinuti probleme koje donosi izolacija. Koliko to utječe na konstrukt socijalnih odnosa?

U tom slučaju imamo najutjecajniji efekt takozvanih „echo chambers“, ne znam kako bih to najbolje rekao na hrvatskom, možda eho-komora? Sa žudnjom očekivani interaktivni Internet  nam je na žalost za sada donio žalosnu sliku raslojavanja javnosti, odnosno nastupila je brza segmentacija i fragmentacija javne sfere kao posljedice slobodnog izbora traženja i prihvaćanja izvora informacija. Tako si prikriveni ili otvoreni rasisti, ksenofobi, nađu desetak izvora kojima potkrepljuju svoje stavove i diskusije s njima su jalove. Socijalne su mreže izvor njihovog osnaživanja i dubljeg ukopavanja u rovove iz koje ih ne možete izvući na svjetlost. Neće vam ti „hraniti i oblačiti muslimansku migrantsku pošast“. Ovo kažem na osnovu trogodišnjih istraživanja percepcije izbjeglica u Makedoniji. Nema više snage za diktiranje diskursa u onome što se nekada nazivalo broadcastin. Na javnim servisima emitirajte sada korisne sadržaje koliko vam volja, ali nećete imati taj odaziv kao ranije, jer je monopol ukinut, ali s time i mogućnost diktiranja društvenog diskursa koji prelazi osobna uvjerenja. Sada si možemo hraniti ego krojenjem izvora informacija našim potrebama, usuglašavajući naše predrasude dokazima koji plutaju po oceanu informacija koji se pak napaja s milijun strana. Mi smo već bili distancirani jedni od drugih, sada nam je ova kriza, kao i svaka akutna situacija samo ubrzala i pojačala te podjele.

Bavite se i globalizacijom i komunikacijom, što nam je korona pokazala vezano za globalizaciju?

Nije ništa novo kada kažem da je globalizacija drugo ime za kolonizaciju i nejednakost između kolonijalnog centra i eksploatiranih teritorija. To se sad lijepo vidi, koje restriktivne mjere opreznosti moraju prihvatiti u siromašnim, a koje su mjere na raspolaganju bogatim društvima. Općenito, bit će nekih prekida u nabavci, proizvodnji i konzumiranju resursa i proizvoda, ali i u turističkom sektoru. To će se svakako odraziti na ona južna područja koja su ovisna od potražnje i potrošnje kod razvijenog Sjevera. To su one direktne veze sa negativnim posljedicama, ali se još više vidi koliko smo stvarno povezani u jednoj mreži odnosa.  Neizbalansiranost tih odnosa je jedna stvar, dok se virus pojavljuje kao neki poravnatelj. Ipak, ne vjerujem da smo u stanju spoznati i uvidjeti čovječanstvo kao jedno društvo, planetu kao jedan organizam, nasu upućenost jednih na druge, jer su nam premise promišljanja tih uzajamnih odnosa pogrešne, odnosno utemeljene na dominaciji bijelog čovjeka koja je prihvaćena zdravo za gotovo i stoga je nejednakost ugrađena i u ovom koncipiranju svijeta. Nedavno sam čitao Hararija, pa ću i sebi dopustiti luksuz glomaznih generalizacija. Ne mislim da smo dovoljno uznapredovali civilizacijski, a to je zbog užasno sporog toka promjena u ljudskoj svijesti. 

Za sad smo jedino sposobni da nastupamo eksploatatorski u odnosu na svoje okruženje. Ovu virusnu šamarčinu možda iskoristimo za osvještavanje, kao što je bio pozitivan impuls na kraju Prvog svjetskog rata za stvaranje Lige naroda, pa propast ideje, pa stvaranje Ujedinjenih naroda nakon Drugog svjetskog rata, pa trenutno svjedočenje propasti te ideje. Marksizam nasu uči da su društveni odnosi novog poretka već prisutni u starom koji se da zamijeniti, a ja ne vidim da je to slučaj sada s nama, u ovom stadiju ljudskog progresa. To se, opet kažem, najviše vidi u našem odnosu prema javnom dobru, koje uvijek najbolje ocrta konture zajednice koja ima pravo uživanja tog dobra. Da ponovimo, granica mreže solidarnosti i granica uživanja javnog dobra, kao i njihove kvalitete i količine ocrtavaju pripadnost zajednici, sve ostalo su priče za malu djecu. Ali globalno, mi smo otišli u sasvim krivom smjeru. Ta, mi smo dopustili, kao u distopijskim SF-operama, da privatiziramo svemir, te neki zaluđenik šalje aute i lutkice, a nada se privatiziranom osvajanju Marsa. Mislim da smo definitivno izgubili kompas.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.