Koja je uloga filozofije u današnjem svijetu punom izazova? U rubrici „Svijet u doba korone“ razgovaramo s ukrajinskim političkim filozofom Dr. Mihailom Minakovim suradnikom Kennan Instituta centra Woodrow Wilson, glavnim urednikom Kennan Focusa za Ukrajinu, te gostujućim profesorom na brojnim europskim i svjetskim sveučilištima. Minakov je autor knjiga – „Demodernizacija – budućnost u prošlosti“ i „Razvoj i distopija“.

Posljednja dva mjeseca proveli ste u Milanu, gdje živite i predajete. Kakav je život ondje?

Bilo je vrlo čudno i nadrealno dva tjedna biti zatvoren u stanu. Živimo u stambenoj zgradi praktički u centru grada. Dva smo tjedna u principu cijelo vrijeme bili kod kuće. Jedanput na tjedan samo sam odlazio kupiti hranu. Budući da je bilo problema s dostavom, postalo je vrlo zanimljivo jer ste bili poput lovca. Čekali smo u dugim redovima s dva metra razmaka. Ali bilo je podnošljivo, a građani Milana pružali su podršku jedni drugima. Izražavali su poštovanje, solidarnost. A oni koncerti u podne i 18 sati bili su vrlo dirljivi.

Svijet sada nastoji krenuti u drugom smjeru iako i dalje nemamo cjepivo i nitko ne zna kako će se virus ponašati. No spomenuli ste nekoliko stvari o kojima bih htjela razgovarati s vama. Prvo ste spomenuli solidarnost i drugo, kažete da ste se u vrijeme karantene osjećali poput lovca. Dakle, kao ljudi smo biološka i politička bića. Ova „igra preživljavanja“ u kojoj smo se našli tijekom pandemije možda je vrlo zanimljiva sa stajališta političke filozofije. Kako gledate na ponašanje nas kao ljudi u ovoj situaciji?

Posebice u Europi gdje je karantena u određenom periodu bila prilično stroga prolazili smo proces koji je politički filozof Giorgio Agamben prije nekoliko godina opisao konceptom “golih tijela”. Umjesto da smo građani, ljudska bića s neotuđivim pravima, iznenada smo postali predstavnici biološke vrste. I tu je vrlo dobro primjenjiv koncept biopolitike i biomoći. Umjesto ljudi, sada smo populacija. Umjesto građana, sada smo “gola tijela” koja žele opstati, a opstanak predstavlja osnovnu i temeljnu potrebu. Immanuel Kant je u svojim predavanjima o etici opisao kako su ljudska bića intrinzično slobodna i moralna. Međutim, kako bi mogla biti slobodna i moralna, moraju preživjeti. Dakle, čak je i rigorist poput Kanta na početku spremno prihvatio biopolitički argument. Prvo preživite, a zatim se ponašate odgovorno.

Kad govorimo o političkoj filozofiji našega vremena, prije koronakrize živjeli smo u svijetu koji je postajao sve više multipolaran. Imali smo sukob između Washingtona i Pekinga kao dva najveća svjetska gospodarstva. Taj se narativ prelio i na koronakrizu. No prije ovoga u svijetu su postojali i veliki zahtjevi za promjenom paradigme, ako to možemo tako nazvati. Ljudi su zazivali zelenu budućnost svijeta i promjenu filozofije politike kakvom smo je poznavali. Što mislite, gdje smo sada?

Zapravo se nije radilo o jako velikoj promjeni, no svakako ulazimo u svijet u kojem živuće generacije moraju doći do novih ideoloških rješenja za političke, društvene i gospodarske probleme. Dakle, moramo preuzeti odgovornost za svijet u kojem živimo. Stare institucije više ne funkcioniraju dobro. Pogledate li najnovija izvješća temeljena na podacima baze Varieties of Democracy koja opisuje sve političke režime na svijetu od 1900. godine, dakle riječ je o razdoblju duljem od jednog stoljeća… Svakako možemo vidjeti da su se tijekom 20. stoljeća razvijale snažne i učinkovite demokracije i autokracije. No krajem 20. i početkom 21. stoljeća nešto se promijenilo i svi slobodni i neslobodni režimi sa snažnim institucijama našli su se na silaznoj putanji. Umjesto toga, na globalnoj razini imamo trend sve više manjkavih demokracija. U principu su to politički režimi u kojima postoji politički pluralizam, mnogo ideologija bez jedne središnje. Dakle, ovo svakako predstavlja empirijski dokaz da nam se otvorio slobodan prostor za pronalazak novih rješenja. Primjerice, zelena ideologija mješavina je starih liberalnih, socijalističkih, katkad i centrističkih ideja, ali oni stvaraju novi način djelovanja u politici i utvrđivanja što je pravda, kako za živuće tako i buduće generacije. A tu je i eksplozija liberalnog konzervativizma, barem kada je riječ o starim demokracijama. To je također znak da moramo doći do dobrih rješenja ili ćemo naprosto nestati. Spomenuli ste tu globalnu promjenu. Netom prije pojave koronavirusa povela se vrlo važna rasprava na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu. Mnogi su govorili o “bezzapadnjaštvu”. Uzgred budi rečeno, ideja “bezzapadnjaštva” odnosi se na gubitak snage i energije univerzalnih vrijednosti koje su većinom promicale zapadnjački orijentirane organizacije. I zapravo se postavlja pitanje je li to bio stvarni univerzalizam, nešto doista univerzalno za čovječanstvo ili se samo radilo o zapadnjačkoj ideologiji. Doista ćemo svjedočiti, a nadam se da ćemo nas dvoje i mnogi naši prijatelji sudjelovati i u novom promišljanju o funkcioniranju univerzalnih vrijednosti u ovom stoljeću.

Kako bismo trebali pristupiti novom promišljanju o vrijednostima i vrijednosnim sustavima koje ste spomenuli? Univerzalizam je kao takav trebao biti namijenjen svima, ali bio je utemeljen na zapadnjačkim institucijama i svrha mu je na neki način bila promicanje liberalne demokracije. U ovom svijetu u kojem na stolu imamo nekoliko novih opcija, od ultrakonzervativizma do zelenih ideja, koju poziciju zauzeti tijekom ove igre preživljavanja u kontekstu prelaska u spomenuta “gola tijela” i biološkog značenja ljudskog bića? Hoćemo li onda postati više tribalisti, odnosno ultrakonzervativci ili ćemo odabrati neki drugi put? I možemo li nagađati u kojem smjeru ćemo otići ako bilo koji od ovih smjerova preuzme?

Kao politički filozof znam da predviđanja loše funkcioniraju. Nastoje odrediti našu budućnost, ograničiti našu slobodu i kreativnost. Stoga bih naveo odabire koji su ove godine pred nama. U političkoj filozofiji, socijalnoj teoriji i stvarnoj polici trenutačno se vodi rasprava između onih koji kažu da će budućnost biti budućnost kriza i da samo autoritarni sustavi najbolje mogu odgovoriti na njih. Tu onda dolazi propaganda kineskih vrijednosti i kineskog odgovora. Tu je i još jedna snažna poruka takozvanih tehnokratskih režima, poput Japana ili Južne Koreje, koji su pokazali vrlo racionalan način nošenja s koronakrizom. U tom slučaju ustavna i ljudska prava nisu bila kršena u velikoj mjeri. No ni ti režimi nisi pretjerano demokratični, isto su vrlo konzervativni. Dakle, taj konzervativni moment možda će svakako biti prisutan. U svom nedavnom članku pokušao sam logički opisati koje su to opcije pred nama i smislio sam biopolitičku trilemu, fokusirajući se pritom na Ukrajinu, koja opisuje odabir između interesa suverene države, između nas kao biološke populacije na određenom području i ljudskog bića koje se naziva građaninom, ljudskog bića s pravima i slobodama. Od ova tri glavna elementa odabira možemo odabrati samo kompromis od dva, jedan ćemo uvijek morati odbaciti. Dakle, ako odaberemo interes populacije i suverene države, dobit ćemo neliberalnu suverenu državu. Taj vrlo konzervativni trend započeo je mnogo prije pojave virusa. Zapravo se radi o “putinizmu”. Od “putinizma” do “trumpizma” imamo različite faze ovih suvereniteta, tu su recimo Orbán i Kaczyński. Ali i u svim našim državama možemo vidjeti političke sile i figure koje promiču ovu ideju. A epidemija, odnosno pandemija svakako će ići na ruku ovom odabiru. No postoji još jedan izbor – demokracija. U tom će slučaju suverene države i građani pokušati surađivati. U posljednjih 50-70 godina stvorili smo mnoge snažne demokratske institucije koje su i same inertne i vjerojatno će nas spriječiti u pokušaju da nađemo nova rješenja za novu epidemiju ili ekonomsku krizu A populacija će nastaviti opadati. Dakle, možda ćemo imati depopuliranu demokraciju. I na kraju, tu je treći izbor koji se odnosi na građane i populaciju. Većina je suvremenih vlada disfunkcionalna. Ti su se režimi pokazali nesposobnima u borbi protiv COVID-a, ali i protiv korupcije, geopolitičkih previranja i gospodarske krize. No pojedini građani i mahom lokalne skupine počet će tražiti nova politička rješenja za krizu. I tu onda dolazi era anarhije. Neobične, decentralizirane anarhije koja transnacionalnim i subnacionalnim akterima pruža priliku da nastave djelovanje. I iznenada vidimo da nas kombinacija ekonomske krize i epidemije prisiljava da uskoro odaberemo i smislimo rješenja. A ti će odabiri najvjerojatnije predvidjeti razvoj naših društava i smjer u kojem će krenuti naše vlade i države u sljedećih 20-30 godina.

Ovaj koncept trileme podsjetio me na Danija Rodrika i njegovu trilemu u pogledu globalizacije. I rasprava o globalizaciji vrlo je važna. Sada vidimo posljedice koje utječu na proces globalizacije. Od putovanja, do pitanja hoće li Kina ostati svjetsko proizvodno središte ili će se mijenjati taj koncept. Kako ovaj politički okvir koji ste spomenuli i opcije koje su na stolu mogu utjecati i na ovaj golemi globalizacijski stroj koji je svih ovih godina pokretao svijet?

Ovo “bezzapadnjaštvo”, odnosno pomicanje globalne jezgre u Aziju, većim dijelom u Kinu, najvjerojatnije će stvoriti situaciju u kojoj će model prosvijećena autoritarizma biti promican globalno. To nije ništa novo. Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, došlo je do globalnog procvata socijalističkog modela, koji je bio i vrlo autoritaran. Taj socijalistički autoritarni model bio je vrlo popularan oko 1984. godine. Sada bi moglo doći i do promicanja kineskog modela. To je u principu korporativna država, kapitalizam s minimalnim pravima građana, ali promiče se određena razina prihoda za kućanstva. Dakle, ekonomska i biopolitička prava mogu biti ponuđena ljudima kako bi preživjeli i donijeli taj odabir u korist suverenizma, neliberalnog suverenizma, autoritarnoga režima. Ali, dakako, u ovom su slučaju ugrožene političke slobode. Sa skepsom gledam na povećanje razine političkih sloboda diljem svijeta. Treći val demokratizacije je prošlost. Mnogi moji kolege politolozi i politički filozofi govore o trećem valu autoritarizma. Tu se pojavljuje Kina kao sila koja nudi politički i socioekonomski model, ali promiče i određeni geopolitički izbor, a on je tu. MMF i Svjetska banka ukazuju na velik pad BDP-a na globalnoj razini. Već sljedeće godine doći će do oporavka. Međutim, glavni pokretač ovoga oporavka bit će Kina. Dakle, svijet postaje ekonomski ovisan o kineskom gospodarstvu.

Kad govorimo o modelima i idejama za budućnost, jedan od njih postao je izraženiji tijekom ove krizei na neki način se temelji na UN-ovim milenijskim ciljevima i rodnoj ravnopravnosti. Taj koncept koji se promiče temelji se na ženama liderima i novom shvaćanju politike kroz empatiju i autentičnost, ne samo izravno kroz rod nego i kroz strukturu te politike. Kao primjer ljudi navode novozelandsku premijerku Jacindu Ardern. Sjećamo se da je prije krize razvila novi način izrade državnog proračuna koji se temelji na dobrobiti društva. Budući da mislim kako ćemo sada u svijetu više govoriti o ljudskoj, a manje o nacionalnoj sigurnosti, mislite li da je i ovaj koncept nešto o čemu također moramo razmišljati?

Da, naravno! Međutim, vrijednost biomoći i biopolitike bit će vrlo neprijateljski nastrojena prema ovoj vrsti ideja i političkoj praksi. Istina, ljudska sigurnost postaje važna, ali sekuritizacija obično znači manju razinu slobode i discipliranije društvo. Suverenizam kao konzervativan izbor također je vrlo neprijateljski nastrojen prema rodnoj ideologiji. Čak i u najslobodnijim postkomunističkim ili sovjetskim državama možete vidjeti koliko se lako naša društva mogu ujediniti oko konzervativne agende. Nakon što je u Ukrajini Zelenski izabran za predsjednika, kad se pojavila nada da su konzervativci otišli sa scene i kad smo 2019. godine dobili novu generaciju političara, prošlog su ožujka potpisali zajednički sporazum koji brani obiteljske vrijednosti. “Obiteljske vrijednosti” obično su zamjenski naziv za vrlo konzervativnu agendu. Dakle, čak i nova generacija koja se činila vrlo anarhističkom vrlo se lako može pridružiti velikim aglomeratima političke moći i okupiti se oko konzervativne agende. Biopolitika je osobito toksična za rodnu ravnopravnost i prava žena. Jer žena, odnosno žensko tijelo obično je predmet kontrole svih neliberalnih, konzervativnih političkih mašinerija. Razmnožavanje, veći broj djece, zabrana pobačaja, kontrolirano ponašanje, konzervativni koncept obitelji… To postaje srž cijele priče. I muška će tijela biti kontrolirana, ali u manjoj mjeri. Homoseksualna zajednica bit će potlačena. Ali u globalnom smislu ta ideja da žene treba više kontrolirati vjerojatno će imati svjetliju budućnost nego ovaj model australske političke prakse, nazovimo ga tako.

Spomenuli ste europske primjere Poljske i Mađarske. Imamo velikog istočnog susjeda – Rusiju, a tu je i golemi konzervativni pokret u SAD-u. Dakle, ono o čemu govorite postaje globalno. No prebacimo se na naš dio svijeta – istočnu Europu. Koliko istočnoeuropsko društvo i dalje ima snage za emancipaciju? Neovisno o tome je li neka zemlja članica EU-a ili nije, poput vaše domovine Ukrajine.

Iako EU stvara vrlo snažnu infrastrukturu, Europa je ideološki mnogo ujedinjenija, a to uključuje i istočnu Europu: južni Kavkaz, Bjelorusiju, Ukrajinu, Moldaviju te šest nepriznatih država. Ova raznolikost Europe i dalje stvara neku nevidljivu infrastrukturu koja se temelji i na ideološkoj konkurenciji mnogih različitih ideja. Već smo razgovarali o suverenizmu… Freedom House govori o neliberalnom zaokretu od 2015. ili 2016. godine, a 2018. izradili su izvješće o tom neliberalnom zaokretu u istočnoj Europi. Dakle, na istoku Europe svakako možemo vidjeti vrlo neobičnu situaciju. U središnjoj istočnoj Europi, uključujući zemlje Balkana, postoji neliberalan pojas. Proteže se od Tallinna do Sofije. Pogledamo li malo dalje na istok, uočit ćemo autoritaran pojas od Moskve i Minska do Bakua i Ankare. A tu su i slabe oscilirajuće zemlje koje su slobodne i pluralističke, ali ondje je kvaliteta demokracije vrlo niska: Gruzija, Ukrajina, Moldavija, a sada i Armenija. No ako analizu prebacimo s vrednovanja političkih režima i sagledamo li kamo idu u socioekonomskom smjeru, čini se da autokracije svojim građanima nude bolje ekonomske uvjete. Dobrobit bez ljudske sigurnosti i građanskog dostojanstva. To se odnosi na Minsk, Putina, Kaczyńskog i Orbána. Vrlo dobro iskorištavaju socioekonomski argument, ali i politike etničkih podjela. Mislim da je naša budućnost u istočnoj Europi povezana s ovim snažnim trendom demodernizacije, gubitkom emancipacije. A nova generacija bila je predmet obrazovne i ideološke indoktrinacije u posljednjih 20 godina. Kad je Czesław Miłosz govorio o zasužnjenom umu prije 40-50 godina, možda čak i više… No kad je o tome govorio, mislio je na socijalistički um. A sada govorimo o zasužnjenom nacionalističkom, etnonacionalističkom umu. Nisam siguran da je nova generacija koja sada ulazi u politiku sposobna promicati individualnu emancipaciju. Njihov pogled na svijet previše je povezan s etnokolektivnim vrijednostima. I to je pitanje s kojim će se novi zeleni pokreti i socijal-liberali morati pozabaviti. Možda su obrazovanje i instituti nacionalnog sjećanja teme kojima se liberali i socijalisti sada trebaju baviti.

Kad govorimo o istočnoj Europi, naravno da moramo spomenuti Rusiju. Ondje se COVID-19 sada strašno proširio, no u isti mah EU je snažno naglasio da čak i tijekom pandemije Rusija nastavlja s kampanjom širenja dezinformacija, utjecajima zajedno s Kinom i drugim sredstvima. Što mislite, kako će se ovaj odnos Rusije i Zapada razviti na kraju? Prije koronakrize vidjeli smo da je Putin predložio ustavne promjene. Već se dugo bavite temom Rusije pa me zanima što mislite o ovom procesu.

Pogledate li što se događa u Rusiji, Putin je bio spreman započeti ovo prijelazno razdoblje do trenutka kada će novi lider preuzeti. Dakako, to će se dogoditi u sljedećih pet do sedam godina, ali sada su pripremljene ključne odluke. Da su ustavne promjene uvedene kako je planirano, Putin bi dosad već bio čak i u boljem položaju da kontrolira ovaj prijenos vlasti, ali taj je prijenos sada odgođen. Putinov režim procvjetao je služeći se umjetno stvorenim krizama, krizama koje je sam Putin pripremio… Ustanci u Ukrajini kad je izvršena aneksija Krima, kad je podupirao separatiste. Ili krize povezane sa Sirijom. To je osnaživalo njegov imidž svemogućeg gospodara ne samo sudbine Rusije nego i globalne sudbine. Njegov imidž sada na neki način nestaje. Dakako, i dalje je vrlo popularan. Međutim, njegova je popularnost bliže 50%, što je za njega neobično nizak postotak. Isto tako, pokazao je da njegov režim nije sposoban reagirati na krizu koju on nije pripremio. Dakle, sustav je vrlo ranjiv. Iako se autoritarni sustav koji je stvorio naziva pametnim ili inteligentnim autoritarizmom. Vrlo je dobar u sprječavanju djelovanja snažnih emancipatorskih demokratskih društvenih pokreta. Rusija sada ulazi u razdoblje kada režim pokazuje svoje slabosti i kad se čini da lokalna vlast učinkovitije štiti stanovništvo nego što to čini Moskva. Dakle, riječ je o zanimljivoj neravnoteži. Isto tako, Moskva, koja je trenutačno žarište epidemije, u karanteni će ostati dulje vrijeme, dok ostali dijelovi Rusije polako počinju popuštati mjere. Objavljeno je da je Rusija dostigla vrhunac epidemije i da se širenje zaraze usporilo, a u Rusiji imamo i vrlo nisku smrtnost. Dakle, čini se da je Putin ovo uspio preživjeti, ali režim se pokazao vrlo ranjivim, a ova ustavna promjena bit će odgođena ili možda čak zaboravljena.

Kad govorimo o odnosima između EU-a, NATO-a i Rusije… Znamo koju politiku Putin provodi od 2008. godine. Gruzija, aneksija Krima, situacija u regiji Donbasa… Iako tema Ukrajine više nije na naslovnicama, i dalje je prisutna. Proces vezan uz sporazum iz Minska i dalje je u tijeku. Možete li nam dati informacije o trenutačnoj situaciji?

Taj sukob i dalje traje, radi se o vojnom sukobu malog intenziteta, što znači da na prvoj crti u regiji Donbasa pogiba od 10 do 20 ljudi. Ovaj vojni sukob traje čak i tijekom epidemije. Aktivnosti su se vjerojatno usporile u pogledu broja napada svakog dana. U posljednjih 4-6 tjedana bilo je 5-10 napada na dan, za razliku od 20-30 napada prošle zime. Međutim, kada je Zelenski preuzeo predsjedničku dužnost, proces iz Minska nastavio se u punom opsegu. Razmjene ratnih zarobljenika obavljene su u nekoliko navrata. Posljednja je bila prije četiri tjedna, što pokazuje da su pregovori u tijeku. Postojala je zanimljiva inicijativa o povlačenju koja je imala perspektivu. Radilo se o tome da su se snage malo trebale povući. Siva bi zona postala dulja te bi se broj poginulih i ranjenih smanjio, kako vojnog osoblja tako i civila. No zasad je to povlačenje provedeno samo u tri zone. A budući da je prva crta vrlo teško i složeno pitanje, kad imate povlačenje u samo nekoliko zona, to dovodi do ranjivosti kod obje vojske, što u konačnici intenzivira međusobne vojne napade.

Sreli smo se u Kijevu netom prije početka epidemije, bila sam na istoku Ukrajine i na neki način sve je to bilo iracionalno vidjeti i shvatiti. Svi govore kako je Krim govora priča, Putin je izgradio most, uspostavio potpuno vlast. Na istoku Ukrajine imamo secesionističku tvorevinu. Tema kao da je zaboravljena u međunarodnoj javnosti. Što će se u konačnici dogoditi?

I tu želim ponoviti da predviđanja ne funkcioniraju. Previše je čimbenika koji utječu na situaciju. Zasad postoji volja europskih političkih aktera da se barem zamrzne rat, dakle vojni dio cijele priče, i da se vratimo diplomatskom rješenju. Međutim, glede političkih tema u europskim i zapadnjačkim medijima… Istina, u principu su zaboravili na Krim i rat u regiji Donbasa. No stvarni politički proces i diplomatski razgovori i dalje traju. I dalje se vode razgovori u okviru normandijskog formata koji uključuje Bruxelles, Pariz, Berlin, Kijev i Moskvu. Dakle, vode se razgovori i traže se određena rješenja i dogovori. Taj proces ima uspone i padove. Otkako smo se vidjeli u Kijevu, imali smo period jače suradnje, no sad se čini da su razgovori zamrznuti nakon Lavrovovih veoma grubih izjava o procesu iz Minska. No u Kijevu se u trilateralnu skupinu sada uključuje novi tim, što donekle budi nadu da će u određenom razdoblju biti zamrznut barem vojni dio ove priče, možda i ove godine. No imate pravo, tema Krima nestala je čak i iz političkih rasprava. Trenutačno je vojno pitanje najvažnije. Događa se i zanimljiv proces u pogledu načina na koji procjenjujemo ono što se zbiva na Krimu. S različitih strana dolaze brojne dezinformacije, a kad znanstvenici pokušaju napraviti procjene, i oni sami postaju predmetom političkog pritiska diplomacije i vlada koje ne žele da se ovi miješaju u te stvari i tvrde da su oni kao političari bolje upoznati s onim što se zbiva. Dakle, to ne ide u prilog dugoročnim rješenjima. Trenutačno se naprosto moramo složiti da postoji određen broj prijetnji zajedničkoj europskoj budućnosti. Jedna od njih je militarizacija istočne Europe. U posljednjih deset, a posebno u posljednji šest godina od početka rata u regiji Donbasa, svjedočili smo golemim ulaganjima u naše vojske, no nije bilo ulaganja u velike diplomatske ili sigurnosne mreže, komunikaciju između generala i vojnog osoblja kako bi se spriječili budući vojni sukobi. Dakle, mnogo ulažemo u vojske, a ne u politička i diplomatska rješenja, što stvara infrastrukturu za neki budući rat. Druga velika tendencija širenje je secesionizma. U posljednjih 30 g. u istočnoj je Europi nastalo šest “de facto” država s više od četiri milijuna Europljana koji u njima žive. A tisuće mladih i sredovječnih aktivista iz država zapadne Europe prošle su ove vojne sukobe i naučile organizirati “de facto” države i gerile. Dakle, širi se ovo političko djelovanje i ideologija, a Europa ne bi trebala zatvarati oči pred time.

Kad govorimo o tome da ne treba zatvarati oči, kao istaknuti filozof pokrenuli ste nešto vrlo zanimljivo. Mnogo smo razgovarali o važnosti filozofije danas u svijetu. Spomenuli ste da nanovo promišljamo o političkoj filozofiji, pojavljuju se nove ideologije, ako ih uopće tako možemo nazvati u svijetu u kojem živimo. Pokrenuli ste platformu na kojoj istočnoeuropski filozofi mogu dijeliti svoje ideje. Koliko filozofiju smatrate važnom u današnjem svijetu?

Filozofi i filozofska zajednica predmet su represije i ideološke kontrole. Nakon pada komunizma u jednom su periodu svi mislili da je filozofija izgubila važnost, osobito ideološku vrijednost, no smatralo se da filozofi mogu biti slobodni. Međutim, u posljednjih 15-20 godina politički režimi istočne Europe opet su uveli kontrolu nad načinom na koji filozofi razmišljaju i govore. Svi sveučilišni i akademski centri filozofije nalaze se pod snažnom institucionalnom kontrolom korumpiranih ili nacionalističkih konzervativnih snaga. Proveo sam analizu doktorskih disertacija filozofa u posljednjih 10 g., činim to svakih 10 godina, i uočio sam golemi konzervativni trend. Službene strukture filozofije između Tel Aviva i Tallinna, uključujući Moskvu, Varšavu i druge dijelove istočne Europe, pod snažnom su institucionalnom kontrolom konzervativnih struktura. Stoga se pojavila skupina mlađih i starijih filozofa i odlučio sam napraviti takozvanu zajednicu Koine. U njoj imamo kolumniste od 80 godina, no i filozofe u 30-ima… Udružili su se i pišu vrlo kratke kolumne. Filozofu je pravo mučenje napisati tekst od samo 500 riječi, ali složili smo se da moramo ograničiti broj riječi ako želimo dijalog među sobom i sa širom zajednicom. Sve je započelo u studenom kao malena zajednica. No sada izaziva golem interes u regiji i imamo sve više sudionika, riječ je o filozofima koji dijele lijeve, liberalne i zelene ideje te promiču vlastite ideje i agendu. Čini se da je ovo unijelo dašak svježine u svijet. Litavski filozof i disident Tomas Venclova u svom je članku još 2006. godine napisao da nema zraka i da više ne može disati. Govorio je o Litvi, ali nedostatak zraka i svježih ideja prisutan je u cijeloj istočnoj Europi. Pokušavamo se uhvatiti u koštac s time. Ne možemo ostati po strani u pogledu ove demodernizacije koja se događa u našoj zajednici.

Puno govorite i pišete o procesu demodernizacije, a ovaj citat o potrebi za svježim zrakom možda je veoma dobra poanta za kraj. Budući da razmišljate i pišete o ovome, mislite li da kao svijet trebamo i neki novi jezik?

Trebamo, a mislim i da ga filozofi, društveni mislioci i sociolozi stvaraju. Zanimljivo je što su ova gospodarska kriza i pandemija prisilile filozofe i društvene mislioce da izađu iz svojih kula od bjelokosti i pokušaju pronaći zajednički jezik među sobom, ali i među narodima.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.