Prvi dio priče podsjetio je na epizode neke kriminalističke serije: istražitelji (u ovom slučaju mediji i javnost) otkrili su neusklađene priče kod osumnjičenih.
Ana Šarić je opravdanje za posudbu automobila Tomislavu Karamarku našla u članku Zakona o prijevozu u cestovnom prometu koji dopušta članu uže obitelji vlasnika ili korisnika zakupa vozila da isto koristi u osobne svrhe. Nakon toga slijedi “tvrdi” demanti HDZ-a, tj. objava da veza između Šarićeve i Karamarka ne ispunjava uvjete kojim bi se smatrala izvanbračnom zajednicom. Veliko nesuglasje u izjavama!
No, nakon toga slijedi nešto što ljubitelji krimića baš i ne vole: dolazi dopunsko, “ispeglano” objašnjenje Ane Šarić kako je riječ o posudbi automobila u vrijeme dok se koristio u privatne svrhe. Autor ovog napisa je pokušao gotovo tvrdoglavo pronaći nešto protupropisno u tome, ali nije uspio. Isto tako, situacija s imovinskom karticom se čini jasnom – ako nije ispunjen uvjet da bi se zajednica zvanično nazivala izvanbračnom, tri godine zajedničkog življenja prema Obiteljskom zakonu, što MUP prema Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa provjerava prema prijavi prebivališta, onda nema ni obveze prijave imovine za partnera/icu.
Čini se da je naknadna pravnička pomoć u adekvatnoj formulaciji sve razjasnila i izgladila i da je pravno sve čisto. Ali, kako to već prečesto biva u ovakvim pričama, ono što nije čisto skriva se u donjem, nevidljivom dijelu sante leda, čije ogromne razmjere u odnosu na gornji, glatki dio možemo samo naslutiti u užasnom grundanju, škripanju i tresenju svega oko nas, običnih promatrača što smo se zatekli u blizini.
VEZANE VIJESTI
Prvo što upada u oči (ili uši) je sama činjenica da se HDZ preko svojih zvaničnih priopćenja uključio u pitanje koje predstavlja čisto osobno, privatno pitanje za njihovog predsjednika Tomislava Karamarka. Pitanja vezana za imovinsku karticu, a pogotovo pitanja statusa nečijeg životnog partnerstva stvari su privatnog, čak intimnog karaktera. I dok bi se još i nekako moglo razumjeti da se predsjednik stranke odlučio zatražiti pravničku pomoć osoba unutar svoje stranke u vezi s ovim, mnogo teže je shvatiti zašto se Karamarko nije osobno obratio javnosti i svojim riječima dao objašnjenje o pitanjima koja su čisto privatne i intimne naravi. Takva nebriga za odvajanje privatnog i javnog, možda čak i namjerno miješanje dvoga, jako je loša poruka javnosti u zemlji u kojoj je upravo sukob interesa jedna od najužarenijih društvenih tema – i upravo u situaciji koja je vezana za sumnju o postojanju sukoba interesa. Imovinska kartica Tomislava Karamarka nije pitanje za HDZ niti za Anu Šarić, nego je riječ isključivo o privatnom pitanju Tomislava Karamarka. U situaciji kada (očito) sam Karamarko umiješa druge u to pitanje i pušta da ga drugi “brane”, čak izbjegava da se sam uključuje u temu, ostavlja se dojam da se on uopće ne brine o razdvajanju svog javnog i privatnog života.
A upravo to, snažna svijest i strogost u razdvajanju javne od privatne sfere, trebala bi biti prva i osnovna predispozicija djelovanja svakog političara u prevenciji sukoba interesa. Čak se usuđujem reći da je onaj političar koji je nesiguran u tom razdvajanju trajno “obilježen” kao potencijalni prekršitelj antikorupcijskih pravila. Hoće li itko povjeriti čuvanje svoga skladišta pekmeza nekome za koga se zna da je nepopravljivi ljubitelj slatkog? Usuđujem se reći da se ovakvim nastupom Tomislav Karamarko samodiskreditira.
Drugo što strši (nekome je to prvo) je taj bijesni terenac. Mercedesov terenac, slično kao BMW-ov i neki drugi terenci, koliko god kvalitetne konstrukcije bili, spadaju u kategoriju “šminkerskih” terenaca: To nisu vozila koja se koriste pri bavljenju poljoprivredom u Konavlima, čuvanju šuma u Slavoniji ili planinarskim aktivnostima na Velebitu – za takve poslove potrebni su pravi terenci poput Jeepa ili Lade Nive, dok šminkerski terenci služe za pokazivanje, do te mjere da je pred nekoliko godina razjarena pariška urbana gerila planski palila takve terence po cijelom Gradu Svijetla, s obrazloženjem da takvi automobili nepotrebno oduzimaju dragocjeni parking-prostor i još stvaraju mnogo više zagađenja od “običnih” automobila.
Takvi automobili izraz su određenog svjetonazora, i njihova uporaba šalje poruku cijeloj javnosti: ima se para, ima se s čim, kako je pjevalo Zabranjeno pušenje; dokaz je to snage “liberalnih kapitalista” na svojim poslovnim i financijskim vrhuncima.
No u tzv. pravnim državama, gdje vladavina prava nije apstraktni pojam, nego osnovno načelo funkcioniranja države, svaki “gazda”, koliko god bahat i sklon razmetanju bio, brižljivo će paziti da u svakom trenutku ima na raspolaganju neoborivo objašnjenje kako je došao do zarade koja mu/joj je omogućila takav luksuz. Također će sasvim sigurno imati spremnu i pregršt papira koji dokazuju da su svi porezi uredno plaćeni. Tvrtka Drimia ima neugodno sličan raspon poslovnih djelatnosti kao Fimi-Media, koliko god Ana Šarić asocijacije zvala lažnim i lošim. Dovoljno je samo pogledati sudski registar i usporediti registrirane djelatnosti tvrtki, a pomaže čak i štura web stranica Drimie, gdje prevladava riječ “mediji”. Bez ikakvih daljnjih konstrukcija najmanje što možemo reći je da je to neugodno.
Nadalje, ako gledamo ekonomsko-poslovnu stranu cijele priče, onda samo možemo lakonski kazati da malo tko od nas može dokučiti zašto bi se tvrtka s gubitkom od pola milijuna kuna šepirila s tako “bijesnim” autom – ta ne možete nikome prodati priču da ste puni love kad svatko za par minuta može provjeriti vaše podatke na Internetu!? A onda to ostaje neki suptilni marketing kojeg možda mnogi obični smrtnici ne razumiju. Moguće je to, nije nemoguće. Ali još je mogućnije da će javnost, koja je mahom sastavljena od običnih smrtnika, prije povjerovati da je sve to samo dobro formalno pokriće koje omogućava Karamarku da vozi bijesan auto.
A kakva se poruka time šalje? Da je riječ o nekom američkom republikancu koji promiče “tvrdi” kapitalizam u svojoj najliberalnijoj formi, takav auto bi se smatrao primjerenim – ali samo ako ga vozi netko tko ga je sam zaradio. Ako bi se za volanom pak zatekao neki “vječiti” uposlenik javnog sektora, teško mi je zamisliti da čak i u Americi ne bi izbio skandal. Nije se lako othrvati dojmu da je riječ o potpuno, krajnje neprimjerenom luksuzu, ne samo u odnosu na tešku ekonomsku situaciju u zemlji nego i na mogućnost da osoba radne biografije iliti raspona primanja koja se mogu procijeniti za Tomislava Karamarka – može sebi priuštiti baš toliki luksuz.
Treće, a za nekoga sigurno prvo, je i vjerska komponenta cijele ove situacije. Katolička crkva ima dosta formalnih pravila, i za njih nema popusta: svatko može imati svoj intimni odnos prema vjeri, ali ako se želi javno deklarirati kao praktični katolik, onda se pravilima mora pokoriti. Kako se HDZ toliko napadno vezuje za Crkvu već mnogo godina, ima već dosta vremena otkad je Kaptol vršio logičan pritisak da se s riječi prijeđe na djela. Logičan, jer ako se koristi nečiji brand, onda se moraju ispunjavati i pravila koja brand nose.
Ali taj pritisak je samo doveo do još grotesknije situacije – Karamarko je počeo sve češće paradirati po vjerskim obredima, pa time je samo postao naglašeniji nesklad s njegovim nekatoličkim načinom života. Najjednostavnije rečeno, čovjek živi u, prema katoličkim mjerilima, divljem braku, koji je za Crkvu potpuno neprihvatljiv, i tu nema nikakvog popusta, pravnih tumačenja, pojašnjenja i objašnjenja. Kako smo ipak sekularna država, definitivno nitko nije dužan živjeti po pravilima Katoličke crkve, ali najmanje što možemo reći je ono što smo kazali i za Mercedes: ako je sasvim jasno da netko ne živi po pravilima Crkve, onda je krajnje neprimjereno da taj isti netko paradira na istaknutim mjestima pri vjerskim ceremonijama te iste Crkve. Ovaj recentni slučaj je samo naglasio tu za HDZ krajnje neugodnu situaciju.
Kad bi se išlo dalje, pa govorilo o živom prakticiranju kršćanskog nauka, moglo bi se sigurno napisati cijeli svezak, a ne članak od 10.000 znakova, ali da se uzgred napomene: ako je optužba da je cijela “afera Mercedes” izmišljena samo da bi se zataškala recentna “afera Miljenić”, ako je ta optužba lažna, a postoji opasnost da je lažna već ako nema čvrstih dokaza za nju, onda je u najmanju ruku riječ o kršenju 8. Božje zapovijedi.
Da zaključim, a ovdje bi očito bilo čak i puno dodatnog materijala za argumentaciju: afera Mercedes razotkriva Tomislava Karamarka kao osobu u snažnom sukobu sa samim sobom, tj. vrijednostima koje javno promovira, kao i vrijednostima koje promovira stranka kojoj je na čelu.
Makar je razvijanje njegove osobne popularnosti u trenutnoj HDZ-ovoj medijskoj strategiji po svemu sudeći minorna stavka, bojim se da ovako velika količina negativnih poruka koje se na neizravan način odašilju naslućuje mračnu budućnost hrvatske političke scene u narednom razdoblju, bez obzira na to tko će doći na vlast, piše Barometar Večernjeg lista.
