Dr. Leonardo Bressan, predsjednik KoHOM-a Primorsko-goranske županije, u intervjuu za N1 govorio je o mjerama Stožera te stanju s epidemijom koronavirusa u županiji i zemlji.
Mjesecima se borite s ovom pandemijom. Svakog dana stižu informacije liječnika, epidemiologa o novim i novim oboljelima. Koja je sad faza, je li to drugi val, treći?
Pa nisam uopće siguran da je drugi val, kako ga se kolokvijalno zove, uopće završio, čini mi se da je to malo duži drugi val širenja virusa i zaraze (pa s time i oboljelih) zbog slabijih mjera i nepridržavanja preporučenih mjera. Čini mi se da bi se trenutno stanje moglo još podosta produžiti i kompliciranost situacije samo nastavila dolaskom sezonske gripe za mjesec ili dva…
VEZANE VIJESTI
Što se događa na vašoj, primarnoj razini? Koliko se broj vaših oboljelih od covida-19 povećao u, primjerice, posljednjih mjesec dana?
U Primorsko-goranskoj županiji imamo sretnih okolnosti zbog kojih stanje još uvijek nije tako dramatično kao u nekim drugim županijama. Najprije je činjenica da su ovdje ljudi ipak nešto malo oprezniji nego drugdje i da svi mi, koji smo na tzv. ‘prvoj crti obrane’ od ove pošasti, još uvijek funkcioniramo, iako sve teže. Sudeći prema informacijama koje dobivam s terena iz drugih dijelova Hrvatske, broj zaraženih, a time i oboljelih te preminulih, raste – usudio bih se reći – gotovo pa eksponencijalno osim u Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji, no strah me je da nećemo dugo tako. Naime, situacija će se zakomplicirati postupnim porastom težih komplikacija kod kroničnih bolesnika čije je liječenje bilo ‘gurnuto u stranu’ zbog ove ozbiljne epidemije, a to uvijek dolazi kad-tad na naplatu.
KBC Rijeka se sve više puni. Koliko od vaših pacijenata u prosjeku završava u bolnici zbog težine bolesti?
Moramo znati da KBC Rijeka brine o oboljelima iz tri regije, ne samo s područja Primorsko-goranske županije, a unatoč tome je ‘zauzetost’ kapaciteta još uvijek na prihvatljivoj razini. Vidim da nam ‘na terenu’ sve više pacijenata završava na bolničkom liječenju, ali ohrabruje činjenica da ih sve više bude uspješno i liječeno, kako oni koji su u ‘našim rukama’ tako i oni koji budu hospitalizirani, a to je samo znak da ovdje obje razine (primarna i tercijarna-bolnička) dobro rade i još bolje surađuju.
Mnogi i dalje upozoravaju na sivu zonu, na broj zaraženih koji je, kažu, mnogo veći od službenog, na to neprijavljivanje zaraženih. Optužuju se nesavjesni građani, ali praktički i liječnici primarne zaštite. Kako na to gledate?
Upitno je točno procijeniti broj zaraženih, jer je način testiranja još uvijek upitan. Naime, opet imamo sreće u našoj županiji, da se na testiranje ne čeka, da to ipak još uvijek ide bez komplikacija, ali i da se rezultati tih testova najkraće čekaju u cijeloj Hrvatskoj. Pored toga, vidljiv je napor naše epidemiološke službe koja se trudi što više zaraženih odmah i upisati u tzv. ‘centralni repozitorij’ ne čekajući ili ne prebacujući baš cijeli posao na druge, u ovom slučaju nas primarce. Samo čekanje građana na testiranje omogućuje neometano prenošenje zaraze na druge osobe, pa mislim da i tu treba tražiti razloge takvog ozbiljnog širenja u drugim dijelovima Hrvatske. Prije nego li optužimo samo građane na nesavjesno postupanje, moram reći da i u ovom slučaju riba smrdi od glave, a reže se od repa. Loše upravljanje ovom kriznom situacijom dovodi neosporno do slabog pridržavanja preporučenih načina ponašanja, jer su odluke Kriznog stožera na nacionalnoj razini prvo zakašnjele, drugo nepotpune-nedovršene i nejasne i treće bez alata za nadzor i sankcioniranje njihovog kršenja. To je vrlo loše.
#related-news_0
Dolaze li prave informacije uopće do građana? Možemo li govoriti o nekom tajenju informacija ili nedostatku komunikacije na mnogim razinama?
Prije bih govorio o previše netočnih, neprovjerenih informacija koje onda zbunjuju one kome su namijenjene. Po meni je najveći problem sporost Kriznog stožera u odlučivanju, podložnost pritiscima raznim političkim interesima, a to onda dovodi do toga da uglavnom kasnimo za situacijom, jer djelujemo reaktivno a ne proaktivno, iz jednostavnog razloga što u planiranju i rukovođenju takvom kriznom situacijom nisu uključeni liječnici primarne zdravstvene razine, koji žive i djeluju među ljude, u centru zbivanja i koji imaju stalno širu sliku onoga što se zbiva u zajednici i koji bezuspješno upozoravaju nadležne na razvoj situacije. No nas se ne sluša i tu je onda taj nedostatak komunikacije.
Kako gledate na ta stalna nadmetanja, izazivanja pa i obračunavanja između znanstvenika, liječnika, epidemiologa i svih koji su pozvani da iznesu u javnosti svoje mišljenje o pandemiji?
Svakako je važno čuti što o samom virusu i samoj zarazi misle kolege s raznih instituta koji analiziraju uzročnika i njegovo ponašanje ali ponavljam, nedostaje ključna karika, primarna razina. Na toj visokoj razini znanstvenika može se razmišljati o tome što bi trebalo činiti, ali samo primarac zna da li je i kako izvedivo nešto od predloženoga. Ili kako bi jednostavnije rekli, jedno je teorija a sasvim nešto drugo je – praksa.
Kako se Stožer, ministar Vili Beroš, šef HZJZ-a, Krunoslav Capak snalaze u ovim trenucima?
Nakon početnog uspješnog zamaha (iako u zakašnjenju od nekoliko tjedana u odnosu na našu reakciju u PGŽ) ipak su pali pod utjecajem raznih političkih, ekonomskih i privatnih interesa , te kasnog proljeća pa i ljeta i jeseni izgubili prednost i pouzdanost koju su bili stekli. Bojim se da su, bez pomoći primaraca, ostali na početnoj ‘teoriji’, bez ‘prakse’, te da su se jednostavno uplašili vlastitih ograničenja no nisu uspjeli savladati svoj ‘ego’ i pozvati za isti stol i saslušati što im primarci imaju za reći i kako im pomoći u odlučivanju, mislim da su sad postali taoci vlastitog straha od svoje nemoći.
Stoji li tvrdnja da ih ozbiljna javnost više ne doživljava, jednostavno im ne vjeruje?
Obzirom da su pretvorili tzv. ‘ples s virusom’ (što i nije nužno loše postupanje) u ples s vatrom, svi smo se opekli. Komunikacija prema javnosti nije bila ozbiljna, linearna, iskrena i time pouzdana.
Nije li to onda iznimno opasno to gubljenje vjerodostojnosti onih koji vode?
Mislim da su tu novinari odigrali neke ključne uloge u tjeranju Kriznog stožera na jasnije istupanje, ali gubitak vjerodostojnosti je u oprečnim informacijama koje su kroz ovo vrijeme odaslane prema auditoriju. Gubitak vjerodostojnosti je i zbog osnivanja nekakvog ‘znanstvenog savjeta’ predsjedniku Vlade, koji nije obvezujući već na razini debatnog kluba, gdje se uz kavicu razgovara o nekom ozbiljnom problemu ali bez namjere ili obveze da se taj ozbiljan problem uopće riješi.
Najavljuju se nove, strože mjere. Jeste li za radikalan pristup i dalje, pa i po cijenu ekonomskog urušavanja? Kafići, restorani?
#related-news_0
Jadna li je ona država čija se privreda temelji na radu kafića, klubova itd… Radikalne poteze je trebalo povući prije nego se izgubi kontrola nad širenjem virusa, prije nego li se poveća broj oboljelih i prelije u bolnički sustav i istisne sve akutne i kronične bolesnike iz bolničke skrbi. Već sam na proljeće apelirao na vrlo konkretnu i efikasnu mjeru, a to je odluka (ne neobvezujuća “preporuka”) obveznom nošenju zaštitnih maskica prilikom korištenja bilo kakvog zatvorenog prostora, već prije ljeta, da bi se dalo vremena stanovništvu da se navikne na takvo ponašanje. Naravno, uz ovakve obvezujuće odluke ide i kontrola poštivanja takve mjere i sankcioniranje kršitelja. Osobno ne vidim razliku između prolaska autom kroz crveno svjetlo na semaforu i nenošenja zaštitne maskice. I jedno i drugo ponašanje ugrožava ostale sudionike/građane i treba sankcionirati na isti način, to je postupanje opće opasnom radnjom, a takva su postupanja predviđena i Kaznenim zakonom. Još uvijek mi nije jasno da li se Krizni stožer zaista uplašio vlastite nesposobnosti u kontroliranju toga. Da je lockdown kao potpuna karantena, uveden najkasnije u rujnu, u trajanju od mjesec dana, još uvijek se ne bi ugrozio državni proračun, izbjegli bi se gubici zbog izostanka s posla, troškovi liječenja u covid-centrima, a zaustavilo nekontrolirano širenje zaraze. Sada imamo ono čega smo se pribojavali, teturanje državnog proračuna i začarani krug kojeg ne znam kako će Vlada riješiti.
Vjerujete li u cjepivo koje je pred vratima?
Da, svakako, uostalom sretnici smo što je još za vrijeme bivše države, pedesetih godina, uvedena obveza cijepljenja djece protiv mnogih ozbiljnih bolesti koje su tako i nestale na našem području. Na području onih europskih država gdje je ukinuta takva obveza, svjedočimo svakih nekoliko godina povremenim ograničenim epidemijama bolesti kao što su ospice, ali s fatalnim ishodima, što kod nas nije slučaj jer se eto nešto što je dobro, nije odbacilo u tzv. ‘demokraciji’.
Mnogi postavljaju pitanje logistike, skladištenja. Ima li hrvatsko zdravstvo organizacijskih kapaciteta da organizira nešto tako složeno kao što je procjepljivanje stanovništva?
Kvalitetnim planiranjem i kvalitetnim upravljanjem resursima, ne vidim gdje bi mogao biti problem. Sjetimo se samo zadnje epidemije, 1972. godine (variola), kada se pitalo isključivo zdravstvene vlasti što i kako učiniti (jer je epidemija prvenstveno zdravstveni problem koji, ako se ne riješi, postaje i društveni i financijski problem). Tada je u roku od 60 dana oštrim mjerama na području bivše države zaustavljeno širenje zaraze, u totalnoj karanteni po raznim odmaralištima i hotelima stavljeno pod nadzor preko 10.000 ljudi čije je pridržavanje mjerama kontrolirala policija s vojskom, uveden je totalni lockdown koji su kontrolirali policija i vojska, te je – pazite sad dobro veličinu zahvata – u samo 14 dana procijepljeno čak 18 milijuna ljudi! Eh, to je bilo ozbiljno upravljanje kriznom situacijom kao što je bila epidemija zarazne bolesti, nepoznate ili barem nove, na ovom području. Ali čini mi se da smo daleko od takve odlučnosti u spašavanju zdravlja i života ljudi te budućnosti ekonomije.
Treba li se sve stanovništvo cijepiti obavezno? Ili samo najugroženiji?
U prvom bi valu cijepljenja ostavio to kao preporuku, slično cijepljenju protiv sezonske gripe, ali ako u slijedećem valu to ne bude davalo rezultate i ako se ponove takve crne statistike, razmislio bih i o obvezi.
#related-news_0
Biste li kaznili onda one koji se ne žele cijepiti? Što s njima uopće, kako im objasniti da ne smiju ugrožavati druge?
U demokratskom društvu svatko ima pravo na svoje odluke, ali ima obvezu u snošenju posljedica istih. U ovoj fazi bih svakako omogućio slobodu izbora, ali uz potpisivanje izjave kojom se onda građanin odriče prava na liječenje u slučaju obolijevanja od covida-19 na teret sredstava zajedničke nam zdravstvene blagajne. Pa tko voli neka izvoli.
Biste li vi možda pristali da vas cijepe u ovoj fazi ispitivanja lijeka?
Kao zdravstveni djelatnik u stalnim kontaktima sa zdravim ali i bolesnim ljudima, ne bih odbio tu mogućnost.
Jeste li do sada imali pacijenata s duševnim smetnjama koje je uzrokovao koronavirus? Je li uopće ozbiljnije ugroženo psihičko stanje stanovništva u ovih 9 mjeseci?
Na sreću nisam imao takvih slučajeva, no vidim da se u populaciji mijenja ponašanje, raste razina stresa zbog nesigurnosti uzrokovane lošim upravljanjem ovom kriznom situacijom od strane nacionalnog kriznog stožera, dolazi do psihičkog iscrpljivanja i nižeg praga izdržljivosti na stresne situacije.
Kad smo razgovarali u rano proljeće, na samom početku, rekli ste da će „ovo” proći poput sličnih virusa, kad dođu topliji dani. Niste prvi koji se prevario u procjeni tada. Što mislite danas?
Da, mnogi smo se prevarili u dugoročnim prognozama ali smo se vrlo brzo, prikupljajući sva moguća saznanja, osvijestili… Za razliku od npr. sezonske gripe, širenje ove zaraze je lakše jer nitko u općoj populaciji još nije procijepljen, pa je širenje virusa utoliko olakšano i više ljudi onda razvije ozbiljne kliničke slike i nažalost sa smrtnim ishodom. Vjerujem da će procjepljivanjem opće populacije, u godinama koje nam dolaze, širenje tog virusa biti otežano, a samim time i ishodi biti značajno povoljniji za oboljele.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
