Pandemija, potres, poplave – tri katastrofe i tri propuštene prilike za pomoć rastućoj populaciji beskućnika u Hrvatskoj.
“Vi ste jedna od najugroženijih skupina za zarazu od koronavirusa s obzirom na slab imunitet, uvjete življenja i mogućnosti za poduzimanje preventivnih zaštitnih mjera, ali ipak možete doprinijeti zaštiti sebe i drugih, stoga vam prenosimo neke od preporuka nadležnih tijela:
Pronađite mogućnost za što je češće moguće pranje ruku sapunom i vodom (…).
Izbjegavajte dodirivanje nosa, očiju i usta, pogotovo kada ruke nisu oprane. Kada kašljete i kišete, prekrijte usta i nos maramicom ili savijenim laktom.”
Navedene su upute tiskane na malim letcima koje je dijelila Hrvatska mreža za beskućnike, a u ranim danima pandemije upravo su se oni pokazali ključnima za beskućničku populaciju Zagreba, kojoj su poslužili kao rijedak i vrijedan izvor informacija.
VEZANE VIJESTI
Pristup radiju ili televiziji beskućnicima je otežan, a neki ne posjeduju ni mobitel, zbog čega u prvim danima pandemije mnogi od njih nisu znali što se zapravo događa. Upravo je zato uloga ranije spomenute Hrvatske mreže za beskućnike, kao i Udruge Fajter te drugih nevladinih organizacija koje se bave pitanjem beskućništva, tako važna.
Prvi slučaj zaraze koronavirusom u Hrvatskoj je zabilježen 25. veljače. Kao i u mnogim drugim europskim državama, pandemiju se do tada s rastućom zabrinutošću samo promatralo s daljine. 22. ožujka, ni mjesec dana od prvog slučaja, obustavljen je javni prijevoz, kao i sav promet između gradova i općina, a u državi je nastupio djelomični lockdown.
Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike BIRN-u je objasnio što se događalo u prvim danima pandemije. Imajući u vidu činjenicu da su beskućnici posebno izloženi riziku od zaraze koronavirusom, njegova je organizacija zajedno s drugim NVO-ima koji se bave beskućničkom populacijom od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (koje je nakon izbora u srpnju postalo dio novog, velikog Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike) zatražilo aktivaciju Plana zbrinjavanja beskućnika u zimskim uvjetima.
#related-news_0
Plan, koji se inače aktivira svake zime kada temperature počnu padati, nalaže da sva skloništa za beskućnike u Hrvatskoj moraju proširiti kapacitete kako bi mogla ugostiti veći broj korisnika, a u suprotnom dodatne kapacitete moraju osigurati lokalne vlasti.
Plan je aktiviran u teoriji, no u praksi je, kako kaže Mlinar, “priča bila potpuno drugačija”. Lokalne vlasti nisu u svim slučajevima doista i ponudile dodatne kapacitete, dok su s druge strane odašiljale kontradiktorne informacije: skloništima je istovremeno poručeno da zaprimaju ljude i prošire kapacitete, kao i da ostanu zatvorena te korisnicima onemoguće ulazak ili izlazak kako bi se izbjeglo širenje zaraze. U cijelom gradu Zagrebu samo je jedno od tri postojeća skloništa, ono u Velikoj Kosnici, primalo nove korisnike.
“Imajte na umu da je situacija tada bila puno gora jer su ljudi bili prestrašeni, nisu znali što mogu očekivati. Među beskućnicima širila se panika”, Mlinar je kazao BIRN-u.
Rastući problem
Prema službenim podacima Ministarstva rada u 2019. godini u Hrvatskoj je bilo 511 beskućnika, što predstavlja porast u odnosu na 391 beskućnika iz 2015. Ukupni kapacitet svih skloništa dovoljan je za zbrinjavanje 380 ljudi.
Međutim, postoji značajna diskrepancija između onoga što tvrdi službena statistika i onoga čemu svaki dan svjedoče osobe koje rade s beskućnicima.
Mlinar procjenjuje da samo u Zagrebu postoji između 700 i 1000 beskućnika; Mile Mrvalj iz udruge Fajter, dugogodišnji aktivist za prava beskućnika koji je nekoć i sam bio beskućnik, brojke u svojoj procjeni postavlja još više i tvrdi da samo u glavnom gradu možemo govoriti o broju od oko 2000 beskućnika. Udruženja beskućnika, nevladine organizacije i aktivisti koji rade s beskućnicima procjenjuju da u cijeloj Hrvatskoj čak 10 000 ljudi u urbanim sredinama živi u neadekvatnim uvjetima.
#related-news_0
“Radi se o tome da ljudi u ministarstvima nemaju kontakt sa stvarnošću i nisu upoznati sa zaista postojećom situacijom na terenu”, BIRN-u je kazala Vesna Hari, socijalna radnica zaposlena u udruzi Dom nade. “Mi koji radimo s beskućnicima poznajemo stvarne razmjere situacije i to je potrebno naglasiti – najveći problem predstavlja činjenica da u Zagreb dolaze potrebiti iz drugih dijelova zemlje, pa čak i drugih država.”
Ovi ljudi gravitiraju prema Zagrebu jer glavni grad nudi više mogućnosti za zaposlenje, kao i bijeg od sramote i stigme koje se u manjim sredinama povezuje s nezaposlenošću i beskućništvom. Ovo je dobro sažeto u rečenici koja se često čuje među beskućnicima i onima koji rade s njima, a to je da ‘u Zagrebu nikada nećeš ostati gladan’, što znači da ovdje postoji mreža različitih grupa, pučkih kuhinja i nevladinih organizacija koje beskućnicima u glavnom gradu omogućavaju pristup osnovnim uslugama. Doduše, sustavno rješenje problema i dalje izostaje.
“Već godinama svjedočimo porastu broja ljudi koji dolaze iz mjesta izvan Zagreba, iz cijele Hrvatske, čak iz Bosne i Hercegovine. Osim nekoliko stambenih zajednica, nemamo im što ponuditi”, sa žaljenjem je istaknula Hari.
Također je napomenula kako čak i spomenute stambene zajednice, kao i većina drugih NVO-a koji rade s beskućnicima, ovise o financiranju na temelju godišnjih projekata, što znači da nemaju kontinuirani izvor sredstava.
Upravo je ova ovisnost o projektnim aktivnostima jedna od boljki koju mnoge osobe koje se bave temom beskućništva ističu kao posebno problematičnu.
#related-news_0
Organizacija kojoj pripada Hari s radom je morala prestati početkom godine – ne zbog koronavirusa već zbog financijskih teškoća i činjenice da je financiranje na temelju ranijih projekata prestalo prije nego što su novi izvori sredstava postali dostupni. Hrvatska mreža za beskućnike navodi slične probleme u radu.
Za nevladine organizacije poput one čija je članica Hari, koje se bave pružanjem usluga kao što su pranje rublja i omogućavanje pristupa tuševima, ovakva je situacija posebno teška jer dovodi do narušavanja veza i povjerenja koje se s vremenom izgradilo među korisnicima. Gubitak financiranja nerijetko znači i prestanak najma pa su mnoge organizacije prisiljene mijenjati lokaciju, što se Domu nade dogodilo već nekoliko puta.
Hari smatra kako je minimum onoga što Grad Zagreb može napraviti stvaranje neke vrste prihvatnog centra gdje bi se svima onima koji pristižu u glavni grad Hrvatske barem moglo ponuditi mjesto za prespavati te gdje bi se nad beskućnicima mogla provoditi neka vrsta “trijaže”.
Ministarstvo rada BIRN-u je izjavilo kako samo u ovoj godini planiraju realizaciju ukupno 20 projekata i programa vrijednih gotovo četiri milijuna kuna (oko 530 000 eura). Po pitanju planova za budućnost, posebno imajući u vidu nadolazeće niske temperature i pandemiju koja i dalje ne posustaje, Ministarstvo se pozvalo na ranije spomenuti Plan zbrinjavanja beskućnika u zimskim uvjetima, također napominjući kako se za zimu 2020./2021. radi na pripremi novog plana.
Obustavljanje javnog prijevoza najviše pogađa beskućnike
Kada je 22. ožujka obustavljen javni prijevoz, ovom su odlukom osobito bili pogođeni beskućnici koji su time izgubili način dolaska do pučkih kuhinja, uglavnom smještenih u centru grada.
Mrvalj iz udruge Fajter rane je dane pandemije opisao kao užasne. “Beskućnici su bili zbunjeni. Čak im je rečeno da napuste javne trgove, nisu mogli vjerovati što se događa. Nadalje, gdje bi beskućnik trebao nabaviti masku ili higijenske potrepštine? Ovdje se radi o kategoriji ljudi koji su potencijalne epidemiološke bombe… Lako se mogu zaraziti bolešću COVID-19 i zatim ju proširiti. I tada su ih jednostavno potjerali s ulica i trgova, bez ikakve prethodne najave. Nisu znali što je COVID-19, što je koronavirus; znali su samo da je to nešto opasno,” objasnio je.
#related-news_0
“Neki su im s druge strane poručivali kako je to sve samo prijevara i laž”, dodao je Mrvelj.
Lora Vidović, pučka pravobraniteljica, na sve je goru situaciju reagirala slanjem dopisa Ministarstvu demografije 2. travnja u kojem je od Ministarstva tražila da se očituje o mogućnosti osiguravanja dodatnih kapaciteta za beskućnike u kontekstu odgovora na krizu, po mogućnosti u grijanim šatorima ili stambenim kontejnerima poput onih koji su korišteni nakon poplava 2014. godine.
Od Ministarstva unutarnjih poslova također je zatražila očitovanje o načinu provedbe “Odluke o mjeri strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima” te o metodama informiranja beskućnike populacije o tekućoj pandemiji.
Ministarstvo demografije u svojem je odgovoru istaknulo aktivaciju prethodno spomenutog Plana zbrinjavanja beskućnika u zimskim uvjetima. Nadalje, u istom je odgovoru također navedeno kako je Ministarstvo unutarnjih poslova poručilo kako su svi građani obaviješteni o krizi na ravnopravan i odgovarajući način, te da su policijski službenici rastjerivali ljude isključivo ako je na istom mjestu bilo prisutno više osoba nego što je bilo dozvoljeno.
Ministarstvo unutarnjih poslova dodatno je napomenulo da su beskućnici bili upućeni na skloništa.
BIRN nije zaprimio nikakve odgovore na pitanje o broju ljudi koje su policijski službenici doveli u skloništa, kao ni o načinu na koje se beskućničku populaciju informiralo o situaciji.
Do kraja ožujka i početkom travnja, nakon početnih problema, Grad Zagreb počeo je reagirati i unutar dva tjedna organizirane su dodatne pučke kuhinje u različitim dijelovima grada te je započeto prikupljanje donacija u obliku zaštitnih maskica i dezinfekcijskih sredstava.
#related-news_0
Romana Galić, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, kao pozitivnu je istaknula činjenicu da se velik broj volontera uključio u pripremu i distribuciju hrane beskućnicima. Također je ponovila da nijedna osoba nije odbijena po dolasku u sklonište i da nikome nije uskraćena hrana.
Međutim, osobe koje na terenu rade s beskućnicima i dalje ukazuju na znatan nesrazmjer između onoga što tvrde institucije i onoga što se doista odvija u praksi.
Beskućnici, ali i osobe iz drugih ranjivih društvenih skupina, često poručuju kako nisu odgovarajuće informirani o pravima i povlasticama na koje imaju pravo. Pored toga, socijalni radnici nerijetko su previše iscrpljeni ili potkapacitirani i ne mogu ih adekvatno uputiti i pružiti pomoć. Osobe koje rade s beskućnicima za BIRN su također izjavile kako su upoznati sa slučajevima gdje su beskućnici po dolasku u pojedina skloništa bili odbijeni.
Iz lošeg u gore
U ranim satima 22. ožujka Zagreb je pogodio potres magnitude 5,5 – najjači potres zabilježen u glavnom gradu Hrvatske u više od sto godina. Zatim, 24. srpnja, na Zagreb i druge dijelove zemlje obrušile su se i teške poplave, čime je još veći broj ljudi osuđen na beskućništvo.
Socijalna radnica Andrea Kozar Pasanec i psihologinja Lana Trupković, obje zaposlenice zagrebačkog skloništa za beskućnike Kosnica, BIRN-u su objasnile kako se profil ljudi koji su tražili smještaj u skloništu nakon potresa počeo mijenjati.
#related-news_0
“Ljudi su nam se obraćali jer su stanovi koje su iznajmljivali uništeni u potresu ili su zbog pandemije ostali zbog posla – uglavnom se radilo o radnicima u građevinskoj industriji i uslužnim djelatnostima”, kazale su.
I doista, trostruka katastrofa – pandemija, potres i poplave – samo je dodatno pogoršala postojeće ekonomske probleme, zbog čega su se zagrebačkim skloništima za pomoć sve više počeli obraćati i ljudi iz drugih dijelova zemlje, suočeni s nedostatkom kapaciteta u vlastitim gradovima. Kozar Pasanec i Trupković posebno ističu Slavoniju, regiju teško pogođenu ekonomskom krizom u kojoj vlada visoka nezaposlenost.
Svi BIRN-ovi sugovornici potvrdili su kako broj potrebitih nedvojbeno raste, kao i onih koji žive na ulici. Osobe koje na terenu rade s beskućnicima napominju kako je moguće vidjeti sve više ljudi koji žive na ulici, osobito u Zagrebu, kao i onih koji žive ispod ili tek nešto iznad granice siromaštva.
Neki od beskućnika s kojima je razgovarao BIRN potvrdili su kako su bez posla ostali zbog krize uzrokovane koronavirusom. Jedan od njih, koji nam se predstavio samo kao Jerko, bez posla je ostao u ožujku, a stan u gradskom vlasništvu u kojem je živio uništen je u potresu. Drugi primjer predstavio je Josip, koji je s partnericom živio u bratovom stanu – stan je uništen u potresu, a Josip je tijekom ljeta ostao bez posla u građevinskoj industriji.
Objasnio je kako pronaći novi posao u građevini i nije toliko teško, no pronalazak cjenovno pristupačnog smještaja u Zagrebu iznimno je velik pothvat. Najamnine su za mnoge previsoke, a stanodavci uz to često traže i plaćanje pologa prije useljenja.
#related-news_0
Premda su vladine mjere za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije zasad uspjele odgoditi masovni skok stope nezaposlenosti, mnogi su zabrinuti da gospodarstvo Hrvatske, koje se u velikoj mjeri oslanja na turizam i uslužne djelatnosti, tek čekaju teška vremena nakon što se mjere prestanu provoditi.
I dok učinci krize tek trebaju u potpunosti nastupiti, neki rani trendovi mogu poslužiti kao naznaka onoga što tek dolazi.
Galić navodi studiju Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom koja, iako provedena na relativno malom uzorku od 118 ljudi, pokazuje kako je 20 posto ispitanih posao izgubilo zbog krize uzrokovane koronavirusom.
Galić također smatra kako je potres izazvao štetu koja je možda i veća od one uzrokovane pandemijom. “Potres nas je zaista unazadio, svi su naši postojeći kapaciteti upregnuti kako bi se pomoglo onima koji su zbog potresa ostali bez doma”, izjavila je za BIRN. “To nije opravdanje. Potres nas je značajno unazadio po pitanju financija, čak možda i više nego koronavirus.”
#related-news_0
Ako je svaka kriza ujedno i prilika, onda bi tri prirodne katastrofe koje su ove godine snašle Zagreb za vlast mogle predstavljati idealan poticaj koji bi konačno doveo do razvoja dugotrajnog, sustavnog pristupa problemu beskućništva.
Olja Družić Ljubotina, profesorica na Studijskom centru za socijalni rad Sveučilišta u Zagrebu, smatra kako bi bilo poželjno formirati jedinstveno tijelo kroz koje bi lokalne vlasti, nadležna ministarstva i organizacije za prava beskućnika mogle raditi na konkretnim planovima za postupanje u razdobljima krize te tako udružiti svoje napore u pružanju skrbi potrebitima u teškim vremenima.
“Međutim, važno je znati da u izvanrednim situacijama poput ove zaštita ljudskog života i zadovoljanje osnovnih potreba moraju biti na prvom mjestu. Naglašavam kako je ovo iznimna situacija koja traži iznimne postupke izvan uobičajenih okvira i mjera, čiji bi cilj trebalo biti pružanje pomoći najranjivijim osobama,“ kazala je.
#related-news_0
Uz sve niže temperature i pandemiju koja ne pokazuje znakove zaustavljanja, čini se kako u bližoj budućnosti beskućnike očekuje teška zima. Liječnici su 6. prosinca upozorili da, suprotno službenim navodima koji su u studenom predviđali stagnaciju ili slabljenje pandemije, ozbiljna javnozdravstvena i socijalna kriza u državi samo postaje gora. Broj novih slučajeva u prvoj se polovici prosinca nastavio kretati oko brojke od čak 2000 novih slučajeva zaraze dnevno; ukupan broj slučajeva prešao je 150 000, a zabilježeno je i više od 2000 smrti.
Premda vlada još uvijek ne razmatra planove za potpuni lockdown poput onog koji je uveden u ožujku, već su sada zatvoreni svi restorani i kafići, a ograničen je i broj putnika u sredstvima javnog prijevoza.
Hrvatska mreža za beskućnike u ovim okolnostima dva puta tjedno, utorkom i petkom, dijeli hranu i odjeću beskućnicima na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Informacije o pandemiji istaknute na letcima koji su se svojevremeno dijelili beskućnicima više za nikoga ne predstavljaju novost, no čini se kako problem beskućništva u Zagrebu i ostatku Hrvatske od ožujka ne pokazuje znakove poboljšanja.
“Sve je više ljudi zabrinuto, nepovjerljivo, nesigurno, siromašno, nezaposleno. Sve više i više…”, uzdiše Mrvalj.
Matea Grgurinović je novinarka N1 u Zagrebu. Ovaj članak napravljen je u sklopu stipendije Reporting Democracy za priče koje otkrivaju kako kriza covida-19 preoblikuje politiku i društvo u centralnoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
