Gost N1 televizije bio je Predrag Matić, vukovarski branitelj, zatočenik u tri srpska koncentracijska logora i ministar branitelja u hrvatskoj vladi.
Možete li se prisjetiti ove noći, 18. studenog, prije točno 24 godine?
‘Kako ne. Ja sam inače iz Borovog naselja i mi smo još imali borbe do 20.11. U ovo doba poginuo nam je na rukama prijatelj Stipica Barišić i zakopali smo ga u dječjem vrtiću. To mi je najsvježije sjećanje’.
Kako mladima objasniti kako se nekad živjelo u Vukovaru za vrijeme opsade?
‘Teško je to objasniti, a možda je tako i bolje. Djeci i mladima to ćemo objasniti u skraćenom obliku. Znate kako se kaže ‘sit gladnom ne vjeruje’. To je vrijeme u kojem je naša generacija imala čast ostvariti davnu težnju hrvatskog naroda. Danas me se posebno dojmio transparent s poginulim braniteljima. Shvatio sam da mi je svako drugo ime poznato. Svake godine sve je manje tuge, a sve više ponosa. Posebno sam ponosan na sve preživjele dečke koji nemaju toliku pažnju. Ako netko zna kako je onda bilo tamo to sam ja i moji suborci’.
Kako je nastavnik u osnovnim školama postao ratnik?
‘To je život, nitko to ne može predvidjeti. Nitko nije mislio da će biti rata, ali život nije film. Dogodila se velika tragedija i agresoru se to ne može oprostiti’.
Jeste li bili spremni umrijeti za obranu Vukovara?
‘Skoro do zadnjega dana smo vjerovali da ćemo se obraniti i da će pomoć iz Zagreba stići’.
Kako ste završili na Trpinjskoj cesti?
‘Vraćao sam se iz Borovog naselja i 4.10. došli su dečki i rekli da je linija opasno ugrožena i da nema dovoljno ljudi. Nas je zapovijednik uputio tamo i ja nakon dva dana tamo provedenih nisam imao srca otići, jer su tamo bili dragovoljci iz Kraljevice i drugih dijelova Hrvatske. Nisam imao srca otići. Dok je trajala artiljerijska priprema mi smo igrali belu. Znali smo kad dođe tišina, tek onda kreću’.
VEZANE VIJESTI
Kako se Vukovar tada promatrao u ostatku zemlje? Da li ste imali informacija?
‘Imali smo neke male motorole s kojima nismo mogli previše komunicirati. Gledali smo i vijesti na malom televizoru i slušali Sinišu Glavaševića na radiju, što nam je bila terapija za laku noć. Silno smo mu vjerovali čak i kad je bilo očito da nas samo hrabri’.
Jeste li osobno poznavali Sinišu Glavaševića?
‘Nažalost ne. Žao mi je zbog toga iako mi se čini da ga jako dobro poznajem’.
Čime ste i kako uništili devet oklopnih vozila?
‘Njihova opuštenost je bila dobra stvar. Išli su 100 na 1, zbilja jako hrabro. Ja sam uzeo ‘osu’ iako nisam bio vičan oružju. Nanišaniš i opališ. Oklopnjak se ne može uništiti iza ugla. Samo oči u oči. Morate biti na liniji, nema druge’.
Napisali ste knjigu, ratni roman “Ništa lažno” o obrani grada i vremenu prevedom u logorima.
‘Knjigu je bilo lako napisati, a najteže je bilo dati naslov. U vrijeme kad sam je trebao izdati ministar Pančić je provodio ‘hajku’, pa sam rekao neka se zove ‘Ništa lažno’. Ako ima nešto netočno u njoj, osobno ću pojest svaku stranu koja je sporna. Ima možda par krivih datuma’.
Kada ste shvatili da je gotovo? Na koji način ste se suočili sa završetkom, odnosno padom Vukovara?
‘Tjedan dana prije pada jedan dio zapovjednika i vojnika je išao u proboj. To je donijelo i dosta zla nama koji smo ostali. Ja sam stvarno mislio da će pomoć doći, ali konjica nije stigla. Došlo je i do psihofizičkog zamora iako smo usred najvećih razaranja bili jako hrabri.
Mi Vukovarci smo sami sebi najveći neprijatelji. Nismo dobili činove, odlikovanja… Mogli smo sve dobiti. Moram reći da sam zadnje dvije godine dolazio u Vukovar s knedlom u želucu. Zato mi je posebno drago da je ove godine Hrvatska pokazala da voli Vukovar i branitelje. Zanemarite sitne provokacije. Trebaju nam ljudi koji dolaze s poštovanjem i opet sam se osjećao ponosno’.
Logori ostaju kao trajni ožiljak. Kako je vama?
‘Dovoljno je naći neki detalj koji vas odmah vrati u to stanje. Kad dođete u logor jasno vam je da je rat bio bajka. U ratu barem imate oružje pa ste polugospodar svoje sudbine. U logoru su oni gospodari tijela, ali dušu ne smijete prepustiti. Ja sam rekao nećete mi uzeti ponos. Neki balavac mi je rekao da radim sklekove. Odlučio sam nakon par njih: Ma daj molim te. Pretuci me ako hoćeš, ali nećeš me ponizit.
Isto tvrdim i danas kada se bavim politikom.
Što za vas znače devet odlikovanja koje ste dobili?
‘Značilo mi je puno, ali nakon godinu dana prosvjedovanja mi ne znače ništa. Žao mi je zbog toga. Ja nikada nisam bio član niti jedne stranke, a da sam ušao u HDZ 90-ih sigurno bih bio general. Imao sam priliku vidjeti tko sve ima odlikovanja i kako ih je tko dobio. Ja svoju priču o svakom odlikovanju imam, za neke druge ne znam.
Francuz koji je stradao u Vukovaru – organizirali smo odlikovanje za njega, čak mu je i majka dobila stan. Ja sam ponosan na tu pomoć. Bolje je biti u poziciji nekome pomoći nego da tebi netko pomaže. Zato me boli kad kažu da sam se namirio. Najsiromašniji sam ministar u Vladi i takav ću i izaći’.
Emotivno proživljavate sve te sumnje iz Savske?
‘To su moji suborci i prijatelji. Zato me sve to pogođa. Moj naveći broblem u politici je upravo ta emotivnost’.
Je li točno da Vukovarom danas šeću nekadašnji krvnici?
‘Možda i šeću, zbilja ne znam. Tu situaciju treba riješiti. Ne možemo kriviti cijelu naciju, krivnja je individualna. Vukovar treba obnovu jer mlade ljude takve stvari ne zanimaju.Zato smo i otvorili Memorijalni centar, da djeca odlaze s porukom mira i tolerancije. Tko posjeti to, taj takve stvari neće raditi’.
Je li ove godine kolona bila drukčija?
‘Bila je ista kao i proteklih godina, ali bila je i toliko različita. Osim par dobacivanja sve je bilo dobro. Od bolnice do groblja ne bi trebalo biti ni medijskih javljanja. Taj hod treba proći u miru.
Najavili ste odlazak iz Ministarstva branitelja. Je li to i odlazak iz politike?
‘Ne odlazim iz politike, ušao sam u Sabor. Dobio sam 9.000 glasova, ali ovo što sam doživio od dijela branitelja iz Savske jednostavno je neoprostivo. Zgadili su mi sve. Učinio sam sve za branitelje.
Kada bih htio nekome napakostiti mogao bih to napraviti. Za četiri godine niti jednu odredbu protiv branitelja nisam napravio. Sve to košta i zato posebno hvala bivšem i sadašnjem ministru financija. Nikad ne reci nikad u politici, ali nikad više ne bih htio biti ministar branitelja’, zaključio je Matić.
