Gost Pressinga Saše Cvetojevića ovog četvrtka je bio Boris Jokić, voditelj ekspertne radne skupine za provođenje reforme školstva.
Kako se manifestira zapostavljanje ljudskih resursa?
VEZANE VIJESTI
Zanemarujemo ljude koji su zapravo glavni. To se manifestira tako da u predizbornoj kampanji nije bilo niti riječi o obrazovanju. Ne postoji sustavno obrađen sektor ljudi ni obrazovanja. Kada pogledate jesu li roditelji zadovoljni s tim što se uči osjetiti ćete nezadovoljstvo. Tako je s roditeljima i učenicima, ali i učiteljima. Politika se uvukla u škole.
Djeca uče stvari koje su im potpuno nebitne. Očekujemo od njih da 5 puta uče o fotosintezi, a u petom razredu na najteži način. Informatiku uče po programu iz 1993. godne.
Kako to utječe na društvo?
Očito je s ishodom u društvu kakvo imamo. U sve tri vrste pismenosti hrvatski učenici potižu ispodprosječne rezultate. Mi nismo nacija koja postiže dobre odgojno-obrazovne rezultate.
Kada su se odvijali pregovori oko mandatara vlade zanima me je li itko postavio to pitanje.
Što je kurikulumski sustav i što treba mijenjati?
Sadašnji program je usmjeren na nastavnika. Kurikulumski program stavlja učenika u centar. Ukoliko je to samo papirnata reforma ne treba ju ni provoditi.
Ovo je puno više od kurikuluma. Novi udžbenici, digitalni sadržaji, osposobljavanje odgojno-obrazovnih radnika… Ukoliko oni to ne prihvate od toga neće biti ništa.
Kako ćete implementirati taj sustav? Na kakve otpore trenutno nailazite? Koja bi od tri velike stranke bila najbolja i koja bi tome dala najveću podršku?
Puno je više podrške nego otpora. Mislio sam da će otpora biti više. Zapanjujuće je kakvu podršku imamo. Imamo određeni zalet. Po meni su najveći otpori iz birokratskih struktura. Kad govorimo o politici pitanje reforme je puno duže od mandata jedne političke opcije. Kad govorimo što bi ove tri opcije mogle napraviti za ovu reformu – aako ju taknu i utječu na nju od nje neće biti ništa. Ako je ova zemlja imalo ozbiljna poštivat će svoje strateške dokumente. Ova reforma će trajati 10 do 15 godina.
Je li onda svejedno koja politička opcija pobijedi?
Ja nisam član stranke i nemam opciju. Kukuriku koalicija je napravila jedino normalno, da je prepustila stručnjacima da rade ovu reformu. Važno je da nema interesa, pedagoških, psiholoških udžbeničkih lobija… I ako se poštuje bazu u nama može imati partnera. Ako se bilo kako politički djeluje na ovu reformu nje neće biti.
Što će biti s ljudima koji donose ovu reformu? Što će biti s njima kad se donese reforma?
Njih je 430, ali nastavnici će se vratiti u svoje škole. Ali u B i C dionici bit će angažirani na osposobljavanju odgojno-obrazovnih radnika. Hrvatska za to ima čak i novac, ali nema administrativne modalitete koji bi to omogućili.
U izjavi gospodina Stipića, koji je dao naslutiti da se neki stariji nastavnici neće moći prilagoditi vidi se otpor. Kako ćete s takvima?
Mislim da je ova izjava pomalo nespretna. Mi imamo podršku sindikata. Diskriminiranje na dobnoj osnovi nije dobro.
Što s onima koji se ne budu prilagodili?
Kao kod uvođenja bilo kakve inovacije jedan dio nikad nećete moći potaknuti. To je nešto na što morate računati. Zato je osposobljavanje radnika zamišljeno kroz 5 godina.
Navedite jedan predmet koji treba ukinuti.
Nijedan. Treba smanjiti obujam sadržaja.
Biste li podržali vaučere kao financiranje školovanja?
Samo na visokoškolskoj razini.
Koliko bi osnovna škola trebala trajati?
Škola bi trebala trajati 9 godina.
Jeste li za ili protiv uniformi u školama?
Protiv.
Informatika kao obavezan predmet?
Ako je pripremljena i ako ima stručan kadar koji to može podnijeti
Spominjete da će učenici imati izbor 8 modula obrazovanja. Kako će izgledati srednja škola?
U školskoj godini 2021./2022. uvodi se model opredjeljenja. Na taj način bi učenici bi u 3. i 4 razredu učili pojačano predmente koji ulaze u izabrani modul. Na inženjerskom modulu bi primjerice učenici imali 5 sati matematike i 3 sata informatike. Umjetnički modul imao bi pojačan književni, likovni i glazbeni. Tako se profilira ljudski kapital. Tako svi profitiraju.
Što je sa strukovnim školama?
U njima u četverogodišnjem programu učenici bi upisivali sektor i podsektor. U trećem i četvrtom razredu projektno se vežu uz određeno zanimanje. Na taj način društvo dobija pojednice koji se bolje prilagođavaju na tržište radne snage. Učenici mogu skakati iz zanimanja u zanimanje u pojedinom sektoru.
Kada točno bi to moglo početi? Hoće li biti prvo eksperimentalna primjena?
Ništa ne treba ići naglo. To su postepene promjene. Ljudi često žele promjene od sutra, ali je ovo velik sustav kojeg treba primijeniti. Treba pričekati da se i gospodarstvo primijeni u strukovno obrazovanje. Mislim da će učenici dio svog vremena provoditi na radu. Gdje su ti gospodarstvenici koji će njih primiti?
Česte su primjedbe iz realnog sektora da se u školstvu ne odradi 40 sati tjedno i da učitelji imaju više godišnjeg odmora? Kako to gledate?
Mnogi od učitelja rade vrlo vrijedno i više od 40 sati. Ima ih i onih koji ne rade dovoljno – neki ni 20 sati. To je boljka društvenog uređenja u koje smo ušli – o uravnilovki.
Vratimo se na pitanje vrednovanja. Rekli ste da treba osigurati veću autnomiju učitelja. Javnost se ne boji dobrih profesora, kako ćemo napraviti vrednovanje profesora?
U kurikulumu postoje očekivanja od učenika. Na nastavniku je da te ishode osvari. Na taj način se stvara autonomija. Za autonomijom ljudi žude, ali ju ne žele.
Moj strah je da će se otvoriti prostor autonomije i da će ljudi pobjeći od nje. Vrednovanje rada nastavnika predviđeno je u strategiji kroz vrednovanje rada škola, ali ne kao inspekcija nego kao podrška.
Uveli smo državnu maturu. Bi se tako nešto moglo napraviti i za nastavnike? Tko će biti taj koji ocjenjuje.
Provjera nastavnika nije uključena nego licenciranje nastavnika. Ne mogu reći da sam zagovornik licenciranja. Rad se može gledati kroz ishode učenika. S tim treba biti oprezan.
Dodatna priča je oko vaučera. Bi li ona dovela do balansiranja učenika i škola i nekakvog drugačijeg rasporeda i financiranja?
Što se tiče privatnog sektora u osnovnoškolskom i srednjoškolskom sustavu on je zanemariv. Nisam za vaučerizaciju dok je privatni sektor usmjeren na društvena zanimanja. Što se tiče potpore privatnom obrazovanju ja sam za. Privatna inicijativa može dovesti do razvoja.
Bojimo li se darovitih učenika?
Bojimo se svakoga drugačijeg. Čovjeka s madežom, druge boje kože, vjere… Imaginarni učenik ne postoji a njemu predajemo. Potencijali su toliko raznoliki. Mlada osoba bi trebala biti takva da sustav razvija okruženje gdje će se mlade osobe razviti. Za darovite se predviđaju sustavna rješenja. Poput ranog prepoznavanja i promjena ishoda. Promjene pristupa. Promjene tempa. Promjena okruženja. Ako ste daroviti možete raditi s mentorom van škole. Kao društvo smo vrlo neosjetljivi na bogatstvo koje imamo.
Uvijek ima zluradih komentara koji osporavaju vašu skupinu i pitaju se jesu li ti ljudi u skupini oni pravi?
Svi su izabrani po javnom pozivu. Na njega je stigla jedna prijava – moja. Kasnije u samim pozivima stiglo je 1.500 prijava. Svi drugi ljudi, osim mene, mogu tvrditi da su stručnjaci i to apsolutno.
Moj životni put je bio takav da sam magistirirao i doktorirao na Cambridgeu. Ekspertnost je u srcu, volji, poštenju i čestitosti. Samnom rade od mladih do onih koji su u godini umirovljenja. Oni svi daju sve što mogu za ovu zemlju. Ne rade za novac – radi se o minimalnim honorarima.
Primate li plaću za ovaj posao?
Niti kune. Nitko tko radi s nama ne prima novac. Ne zato što nisam mogao dobiti nego jer nisam htio biti ovisan o političkim odlukama i jer ovo radim za djecu. Za svoje dvoje djece i da bi njima bilo bolje. Ove jadikovke – toga znate u 25 godina se nagledalo i naslušalo puno. Kada bi svatko bio kao ovih 430 svima bi bilo bolje. Puno je tu znoja i nervoze i dobrih stvari. To je toliko kompleksno da ima i nekih stvari koje ne idu dobro.
Cjelovit kurikulum će biti usmjeren na razvoj kompetencija za cjeloživotno učenje. O čemu se radi?
O obrazovanju odraslih. Škola i obrazovanje često je precijenjen oblik učenja. Mlade osobe su puno učinkovitije u učenju izvan škole. Život je najbolji učitelj. U krugu vršnjaka pušeći prvu cigratu, učite bolje nego u samoj školi. Škola se mora približiti životu, to je ono što želimo napravit. Obrazovanje ne staje kad završi škola – to je kontinuiran proces.
U Forbesu ste udarili na roditelje koji vode djecu na izvanškolske aktivnosti?
To što mi mislimo da je najbolje za djecu često nije. Djeca roditelja, ljudi poput nas… Roditelji strukturiraju djeci slobodno vrijeme toliko da ga više i nemaju. Zadirkivanje, tapkanje, sličice, strip, buljenje u zid… Sve više razvija djecu nego što mislimo. Dosada je jedan od pokretača kreativnosti. Nije čovjek samo rad.
Nema vas na društvenim mrežama?
Ja se neću registrirati na društvene mreže. Želim dubinu. Ne kažem da su društvene mreže površne, ali su često superficijalne.
Pada broj učenika po učitelju. Imamo li ih previše?
Ne, ali su podaci točni. 1996. imali ste 600 tisuća, a sad je 300 tisuća učenika. Broj nastavnika i škola je ostao isti. Demografski pad je dramatičan i obrazovanje ga treba iskorisitit za poboljšavanje kadrova.
Hoće li se povećati fond sati tjelesnog kako bi sport bio dostupan svima?
U osmogodišnjoj školi se neće povećavati satnica. Uvode se projektni tjedni gdje će učenici sudjelovati u ovakvim aktivnostima.
Ova reforma je nada. Lijek protiv totalitarizma i ustaštva… Važna je ideja. Ideja promjene je važna.
