U tjedan dana dvije žrtve femicida. U 11 mjeseci 2024. godine u Hrvatskoj je ubijeno 18 žena. Iako su početkom godine određeni pozitivni pomaci i promjene Zakona obećali čvršću zaštitu žena, iz Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ) upozorava da reakcija nadležnih tijela često nije adekvatna: "Na prijavu žene o kršenju mjera opreza, policija reagira ''odmahivanjem ruke'', te takvu prijavu čak niti ne prosljeđuje", kažu.
Mjere opreza, vs. zaštitne i sigurnosne mjere
Prema izvješću o radu Povjerenstva za praćenje i unaprjeđenje rada tijela kaznenog i prekršajnog postupka te izvršavanja sankcija vezanih za zaštitu od nasilja u obitelji, za nasilje je prijavljeno ukupno 7675 osoba od kojih 5847 muškaraca i 1828 žena. Od njih je 1336 više puta bilo nasilno prema članu obitelji (recidivisti).
Policija je u 2023. izrekla mjeru zabrane približavanja za 2807 osoba. Takva mjera, mjera opreza, samo je privremena i maksimalno traje osam dana, što u praksi znači da vrijedi do trenutka dok nasilniku sud ne odredi kaznu što obično nastupa idući dan.
Mjere koje izriču prekršajni sudovi su zaštitne mjere, a one koje izriču kazneni sudovi, a koje nakon završetka postupaka štite žrtvu su sigurnosne. Zaštitne mjere osim zabrane približavanja, uključuju i liječenje od ovisnosti, psihosocijalni tretman i udaljenje iz kućanstva u kojem stanuje žrtva.
Nasilje je, generalno gledajući, u porastu, a ono što zabrinjava je što se to odnosi na kaznena djela. Naime, samo u prvih osam mjeseci ove godine bilo je 1693 žrtava kaznenih djela nasilja u obitelji, od kojih su čak 1441 – žene.
To je za čak 14% više u odnosu na isto razdoblje 2023. godine. Broj ubijenih žena se, pak, od prošle godine – udvostručio.
“Ne postoji prava sinergija između svih onih koji bi trebali raditi na tome da imamo što manje nasilja”, rekla je Rada Borić gostujući na N1.
“Poražavajuća praksa”
“Znamo da ako se nekoliko puta nasilnika privodilo, ako je imao i mjere da ne smije pristupiti žrtvi… Kako se može dogoditi da se dogodi i ubojstvo i da je taj čovjek bio pušten ili da nije dobio adekvatne mjere? Čini mi se da, kao i u mnogim stvarima u Hrvatskoj, zakoni mogu biti bolji ili gori, ali praksa je poražavajuća”, smatra.
To potvrđuje i primjer žene ubijene u Sopotu. Ona je samo jedna od žrtava femicida koja je to postala usprkos tome što je pristala da se muškarcu odrede mjere opreza zabrane približavanja i uspostavljanja kontakata.
Izmjene ZZNO-a
Sud se vodi Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji (ZZNO) koji je novinama uvedenima početkom 2024. barem onoliko koliko papir dopušta, postao snažniji pravni oslonac ženama žrtvama nasilja. Međutim, u samo tjedan dana brojka od 16 ubijenih žena popela na se na 18.
Kako upućuje Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova “u 99 posto slučajeva muškarce ubije druga muška osoba, a tko ubija žene? Najčešće ih ubijaju njihovi partneri, njihovi članovi obitelji ili su ubijene od ruku njihovih sinova”, istaknula je Višnja Ljubičić.
Upotrebljavati riječ statistika u kontekstu femicida, koji je člankom 111. uveden u Kazneni zakon, umnogome se čini dehumanizirajuće; svakom od ubojstava prethodila su nasilna ponašanja različitih predznaka. Bitno je naglasiti i podsjetiti na nevidljive žrtve izuzete iz službenih brojki. Specifične zakržljalosti našeg društva i nepovjerenje prema ženama koje prijavljuju nasilje najbolje oslikavaju primjeri poput onog Klare Buntić.
Buntić je umjesto na nedvosmislenu podršku okoline, naišla na užasavajuće reakcije javnosti nakon što je razotkrila zlostavljanje bivšeg rukometaša Denisa Buntića protiv kojeg je podignuta i optužnica. Podsjetimo, Klara Buntić je medijima priložila audiosnimke samog zlostavljanja samo da bi prošla kroz dodatnu viktimizaciju okoline oblikovane i dalje duboko patrijarhalnim stavovima. Zbog, sumnja se, još jednog ‘regionalnog izvoznog proizvoda’, nepotizma, Buntiću je Općinski sud u Ljubuškom tri puta odbio zahtjev županijskog tužiteljstva za pritvorom.
Štite li sudovi žene?
Kako se onda tretiraju slučajevi za koje možda ne postoje opipljivi dokazi poput audiosnimaka ili primjerice – slomljenih kostiju? I što je s onim ženama koje su demotivirane efikasnošću pravosuđa oklijevale s prijavom pa su nasilje supruga, oca ili brata odlučile prijaviti tek naknadno kad su masnice splasnule?
Autonomna ženska kuća prstom upire u odgovornost sudova. Upravo se njih najčešće optužuje da propisuju niske kazne, često i uvjetne:
“Stvar je diskrecijske ocjene svakog suca kako će odmjeriti kaznu, pri čemu ističemo da je ESLJP (Europski sud za ljudska prava) u više svojih presuda i na različite načine govorio o tome da pravosuđe ima jako važnu odgovornost jer da pravne norme ne smiju biti iluzorne i teoretske, već praktične i djelotvorne.”
Zatvor za kršitelje zabrane prilaska
Ono što je presudilo mnogim ženama žrtvama nasilja, upravo je kršenje zabrane približavanja koja se spomenutim izmjenama više ne može kazniti novčano.
Točnije, glava V, članak 24. propisuje da se u slučaju nepoštivanja izrečene mjere kažnjava istražnim zatvorom u trajanju od najmanje 10 dana.
Također, uveden je rok od 24 sata unutar kojeg sud mora odlučiti o zamjeni mjere opreza istražnim zatvorom. Ako sud utvrdi kršenje mjere opreza, donosi rješenje o zamjeni iste istražnim zatvorom te izdaje nalog za istražni zatvor. Nakon uvođenja ovog modela, Pravobraniteljica za N1 otkriva da zasad nije zaprimila pritužbe na pogreške u postupanju nadležnih tijela u slučaju kršenja mjera opreza.
Iz Autonomne ženske kuće otkrivaju kako to izgleda u praksi:
“U savjetovalište nam se javljaju žene koje govore o kršenju mjera opreza, koje su same prijavljivale, ili mi to kršenje prijavljujemo za njih.
No, reakcija nadležnih tijela često izostaje ili je neadekvatna. Kršenje mjera opreza je očito nepokoravanje nalozima nadležnih tijela, čime počinitelj pokazuje kriminalnu upornost i bezobzirnost.
Već ova dva aspekta trebala bi dovesti do opoziva mjera opreza te njihove zamjene istražnim zatvorom, a jednako tako, i do novog kaznenog progona.
U praksi, tijela nedovoljno ozbiljno shvaćaju prijave žena o kršenju mjera opreza. Npr., na prijavu žene o kršenju mjera opreza, policija reagira “odmahivanjem ruke”, te takvu prijavu čak niti ne prosljeđuje državnom odvjetništvu odnosno sudu na preispitivanje.
Kršenje mjera opreza zna se tretirati kao novi prekršaji, pa se počinitelju izriču nove sankcije, često blaže (novčane kazne) pa se postavlja pitanje svrhe kažnjavanja i vođenja prekršajnog postupka.
Obveza suda i državnog odvjetnika
Izmjene ZZNO-a se dotiču izmjena zabrane približavanja i u ovome:
“Uvedena je i obveza suda te državnog odvjetnika da prije donošenja rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida mjera opreza, saslušaju žrtvu na okolnost postojanja opasnosti za njenu sigurnost ili sigurnost članova njezine obitelji i bliskih osoba te uzmu u obzir očitovanje o prijedlogu za primjenu mjere opreza i rezultate pojedinačne procjene potreba žrtve”, rekla je Ljubičić.
Izvješće povjerenstva za 2023. otkriva da su sudovi predložili 1605 zaštitnih mjera zabrane približavanja. U slučaju njih 1263 nadzor provedbe provodi policija.
Kako je bivša direktorica Centra za ženske studije, Dorotea Šušak kazala “zabrana približavanja pokazala se u praksi kao alat/mehanizam u čijoj provedbi je zlostavljač šef. Nema dvojbe, mjera udaljenosti ne sređuje ništa sama po sebi.” I zaista ne sređuje. Svakako je pohvalno postrožavanje same udaljenosti koja je sa zaista minimalnih 50 metara povećana na najmanje 100 metara.
Kako su pisale Novosti, u savjetovalištu AŽKZ često pomažu ženama pišući im dopune kaznenih prijava: “Iz fragmenata njihovog života vidimo da su kroz duže vremensko razdoblje bile izložene počinitelju nasilja kroz različite oblike ekonomskog i psihološkog nasilja koje premašuje onaj optužni prijedlog na koji država intervenira.
Kad vide da država nije ispravno procijenila rizik, da nije “osudila” sve oblike neprihvatljivog ponašanja, počinitelji nasilja budu osnaženi za svoje daljnje nasilne postupke i kroz nove mehanizme prisilne kontrole, najčešće zloupotrebom različitih mogućnosti koje im stoje na raspolaganju kroz pravosuđe”, rekla je Sanja Bezbradica Jelavić, odvjetnica AŽKZ-a.
Na kome je odgovornost?
Iako se desnica poziva na “neefikasnost” Istanbulske konvencije, ona često zaboravlja da Konvencija počiva na četiri stupa – prevenciji, zaštiti, penalizaciji i koordiniranoj suradnji. Prevencija proizlazi iz edukacije i društvenih obrazaca koji i dalje onemogućuju povjerenja žena u sustav. Nedostaje nam i tijelo koje bi vršilo nadzor njene provedbe.
Iako govore o odgovornosti sudova, iz AŽKZ ističu da je ona puno šira:
“Odgovornost leži na svim tijelima državne vlasti, što znači sudovi, državna odvjetništva i policija. Već duže vremensko razdoblje komuniciramo prema svim državnim tijelima da imamo blagu kaznenopravnu politiku u smislu izricanja niskih sankcija za kaznena djela rodno uvjetovanog nasilja, prečeste uvjetne osude. Ovaj problem je komuniciran i Ministarstvu pravosuđa u zadnjim izmjenama KZ-a, zbog čega su povišeni neki zakonski minimumi.”
Pravobraniteljica naglašava da je od ključne važnosti prepoznavanje indikatora od ponavljanja nasilja, a osobito rizika od femicida, kao što su ranije kršenje izrečenih mjera opreza, posjedovanje ili pokušaj pribavljanja oružja, spoznaje o ljubomori okrivljenika, stvarni ili fingirani pokušaji samoubojstva, dijagnosticirani psihički poremećaji i sl.
Preporuka pravobraniteljice
Zbog toga je jedna od njezinih preporuka provođenje redovnih edukacija i specijalizacije policije, te sudaca/kinja i državnih odvjetnika/ca pri Pravosudnoj akademiji isključivo o progonu i kažnjavanju slučajeva obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja.
Tema nužnosti zaštite žene od nasilja posebice je aktualna u periodu predblagdanskog perioda. Svi su kod kuće, a konzumacija alkohola često aktivira ili ohrabri nasilničko ponašanje, bilo ono partnersko ili obiteljsko. MUP-ov kalendar nasilja prati ove događaje i otkriva da je svaki dan u prosincu bilo 15-ak slučajeva nasilja u obitelji.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!