Maarouf za N1: Čitanjem shvaćamo sebe i svoju ulogu u svijetu

Izvor: N1

U Zagrebu je nedavno održan Festival europske kratke priče. Autorica Global Fokusa Ivana Dragičević, razgovarala je s libanonsko-islandskim piscem Mazenom Maaroufom o ulozi književnosti u današnjem svijetu.

U jednom ste intervjuu rekli nešto zanimljivo – da su pisci poput zvona. Kad pogledate današnji svijet, koliko su pisanje i čitanje važni te što znači da su pisci zvona?

Kada pišemo, mislim da je to organski proces koji nam omogućava shvatiti sebe, uroniti u sebe na dubljoj razini. Svakodnevni život i rutina, obveze i dužnosti katkad vam ne dopuštaju da shvatite sebe. Iako komunicirate sa svijetom kao vi, to možda niste u potpunosti vi, nego dio vas. A dio koji vam se ne sviđa u vezi vas samih možda isto doprinosi. Ali kada sjedite, pišete i sami ste, to je prilika da istražite možda onu dublju verziju sebe: brige, tjeskobe, zadovoljstva, misli, maštanja, sve… I mislim da u tom kontekstu čitanje pruža i priliku da shvatimo sebe i sebe u svijetu. Jer knjiga koju čitamo dolazi od autora, nekog drugog, i pogleda koji sigurno nismo imali, a koji nas može zadiviti, iznenaditi… Stoga mislim da je sad vrlo važno čitati i pisati, ali većinom, recimo, čitati. Jer danas smo okruženi pravom poplavom informacija, još nismo dobili priliku, a vjerojatno je nikad i nećemo imati, da obradimo sve informacije koje imamo. Imamo pregršt informacija i plutamo, znate… A sustav je postavljen tako da ove informacije ne možemo upotrijebiti da uvedemo ikakve promjene u sustav. Znamo istinu, znamo što se događa, pod navodnicima, barem tako mislimo. I znamo da se do neke mjere režimi ne ponašaju kao prije, sve vam govore, ali u isti mah govore vam stvari na način da niste u mogućnosti koristiti se tim informacijama da postignete pravdu na nekoj razini. Zato je vrlo važno osjećati povezanost sa životom kroz čitanje knjiga.

Ovo što ste rekli vrlo je važno i mislim da je divno u nekom smislu, jer obični ljudi u životima kakve vode možda nemaju vremena ili prostora prolaziti tu vrstu procesa. Okruženi smo lažnim vijestima, društvenim mrežama, kažu nam da naša djeca ne čitaju kao što smo mi nekoć… Kako onda potaknuti ovu novu generaciju, koja razumije povijesni trenutak u kojem živimo, uz klimatske promjene i sve što se događa… Kako potaknuti razmišljanje u današnjem svijetu?

Mislim da je posrijedi generacija s drukčijom razinom inteligencije nego što je to slučaj s našom, njihova je inteligencija drukčija od naše. Vrlo su zanimljivi, zabavni. Katkad, ili često, vidite da doista odbijaju licemjerje, idu direktno prema ostvarivanju ciljeva. Mi smo odrasli u političkim okolnostima u kojima nismo mogli dići svoj glas kada smo bili djeca.

I nismo imali internet.

Da, nismo imali internet, mnogo toga je bilo skriveno od nas. Dijelom smo bili u zabludi, dijelom smo fikcionalizirali stvari. Ali mislim da je ova generacija vrlo pametna i zanimljiva. I ima vlastitu filozofiju. I samo zato što smo drukčiji i ne dijelimo iste interese, ne mogu reći da smo odvojeni. Mislim da bismo mogli učiti od njih. U prošlosti su starije generacije učile mlađe o svijetu, a sada mislim da je suprotno, mi starija generacija naprosto se možemo obratiti mlađoj i pitati je što se događa. A kako to poticati? Čitanjem. Kad su knjige posrijedi, treba ih uključivati u proces, a i stvaranjem knjiga koje će ih uključivati. Trebamo ih gledati kao na novu generaciju koja će se baviti možda i težim stvarima. Primjerice, imamo mnogo političkih tema, Afrika je već desetljećima u problemima, palestinsko pitanje, klimatske promjene, sada i rat u Ukrajini. Postoji teret koji ih čeka i svi ti izazovi…

A tu je i pandemija, dvije su godine u principu bili zatvoreni.

Da, pa… A i ne znamo što će se dogoditi. Mislim, posljedice su i dalje… Nešto će snažno udariti. Nismo očekivali rat u Ukrajini, ali nešto povezano s pandemijom će eksplodirati i isplivati na površinu.

Dolazite iz obitelji palestinskih izbjeglica u Libanonu. Sektaški, identitetski ustrojeno društvo. Imate višestrue traume u svojoj povijesti. Koliko je važno iskustvo Bliskog istoka u smislu današnjeg svijeta? Više od 10 godina traje rat u Siriji, više nitko ne govori o Siriji, a Asad je i dalje na vlasti. Libanon je imao tri sirijske izbjeglice na jednog Libanonca. Što mislite o svom osobnom iskustvu u tom pogledu i iskustvu regije koja je i dalje onakva kakvom smo je poznavali?

Situacija je vrlo tužna kad je riječ o Bliskom istoku. Kao prvo, Bliski istok sačinjavaju mnoge lokalne kulture, kulture koje ovise o svojim zemljopisnim odrednicama, ali i o civilizacijama s kojima su kroz povijest bile u doticaju i o tome kakvim su političkim promjenama bile podvrgnute. A kada sagledamo posljednjih 500 godina, vidimo da Bliski istok nikad nije imao priliku doista biti samostalan. Stoljećima smo imali osmansku okupaciju, a zatim je uslijedio I. svjetski rat, bili smo predani klasičnim kolonijalnim silama poput Francuske i Britanije, koje su kolonizirale Afriku pa su imale iskustvo u pogledu toga kako kolonizirati, vladati i pokoravati ljude. A nakon II. svjetskog rata bili smo predani većinom diktatorima. Na Bliskom istoku preuzela je vojna sila. A ta je vojna sila uspjela uspostaviti vrlo dobre odnose s tadašnjim Zapadom. Dakako, hladni rat odigrao je ulogu. Amerika i Sovjeti su ih htjeli zadržati pod svojim okriljem. Dakle, zapravo nikad nismo dobili priliku biti neovisni i izvan te radikalizacije. Nažalost, morali smo se s time suočiti. Kada je Bliski istok posrijedi, lako možemo govoriti o diktatorima, ali ako ćemo biti pošteni, moramo razgovarati i o tome tko je te diktatore doveo na vlast i kako su 40 godina mogli ostati na vlasti. I zašto bi diktator morao umrijeti bez presude ili suđenja koje se prenosi na televiziji?

Zato vas i pitam, jer sada imamo situaciju s Putinom.

Da… Čini se da i dalje provodimo istu političku praksu i da smo osuđeni na to da se opetovano suočavamo s istom sudbinom. Moj je stav sljedeći… Hladni je rat započeo prije kraja II. svjetskog rata, tijekom pregovora o završetku II. svjetskog rata. Zatim smo živjeli pod izlikom hladnog rata do 90-ih, a sada i dalje imamo isti mentalitet. Fukuyama je govorio o kraju povijesti, ali to se zapravo nije dogodilo. Iznenada se pojavio novi neprijatelj – islamizam. A tu su i dalje iste prakse. U pogledu svoje kulture moramo naglašavati da nismo onaj stereotip koji se nastoji promicati u medijima i drugdje.

Preselili ste se u Reykjavik. Kada sam bila u Reykjaviku, sjećam se da nikad nisam osjećala tu nordijsku komponentu, više je bilo poput brazilskog “bossa nova” osjećaja, vrlo opušteno. Radi se o otoku pa to ima utjecaja bez obzira na geografiju. Kad gledate Sredozemlje i ono što je donijelo svijetu te ovaj nordijski duh ili Sjeverno more, kako se povezujete s time?

Možda se i ne povezujem. Reykjavik je bilo zadnje mjesto na kojem sam mislio da ću završiti. Dakako, imamo klasičan odnos sa zemljama srednje Europe i sviđa nam se biti u srednjoj Europi. Nekom slučajnošću završio sam u Reykjaviku i otkrio sam da je riječ o vrlo zanimljivom gradu. Zapravo, imate pravo, nije nordijski, ali ni europski, nego islandski. Ljudi su vrlo opušteni.

Irska i Island, zanimljivo.

Da… Isto tako, ljudi s otoka obično imaju snažan osjećaj pripadnosti zemlji, ali Islanđani to općenito gledano nemaju. Više su vezani za kreativnost, vrlo su entuzijastični, upoznati sa svijetom…

I otvoreni.

Da, otvoreni su. I zato je vrlo zanimljivo živjeti u malom mjestu poput Reykjavika, ali gdje postoji kulturna erupcija, poput vulkana. Deset posto stanovništva čine pisci s objavljenim knjigama, dakle posrijedi je brojka od 34.000 pisaca, vjerojatno više nego na Bliskom istoku.

I za kraj, pročitala sam neke od vaših pjesamaČini se da danas nema poezije u našim životima. Spomenuli ste djecu i obrazovanje kao nešto važno. Razgovarala sam sa sinom… U principu, u školi ih ne uče kako na pravi način korespondirati s poezijom, staviti je u današnji kontekst. Dakle, koliko je važna poezija?

Pa, neko sam vrijeme pisao poeziju pa sam prestao jer mi je u Stockholmu ukradena torba pa sam u nekom trenu imao spisateljsku blokadu što se tiče poezije. Ali važno je da danas, dakako, čitam poeziju, uključujući suvremenu poeziju. Vrlo je zanimljivo kako se oblikuje u riječi svakodnevna života. Ti se pjesnici bave izazovnim temama poput rasizma, boje kože, identiteta, segregacije, ženskih prava, neovisnosti, rodne jednakosti, pitanja vezanih za LGBT zajednicu… Mislim da je poezija preuzela nove sudbine zbog toga što se ova nova generacija uključila u poeziju, zbog čega je to za nas vrlo zanimljivo, jer oni zauzimaju taj stav, mi zauzimamo neki drugi stav, ovdje govorim o sebi… Ali zbog toga je cijela priča također zanimljiva, život uvijek stvara nove oblike kreativnosti, nove stilove i načine razmišljanja, što je najvažnije.

Mazen Maarouf, najljepša vam hvala na ovom razgovoru. Možete li nam možda za kraj reći na čemu trenutačno radite?

Sljedeći mjesec mi izlazi knjiga kratkih priča. Na arapskom je i bit će objavljena u Bejrutu. A trenutačno, nadam se, ili barem tako mislim, radim na romanu. Temelji se na mom iskustvu djetinjstva u Bejrutu tijekom ratnih godina. Prilično je intenzivan i pun likova…

Koliko ste godina tada imali, pet?

Kad je izbio prvi rat kojeg se sjećam, imao sam tri ili četiri godine. Bio sam u skloništima… To mi se snažno urezalo u pamćenje. Mislim da nastavljate živjeti s tom traumom i morate prihvatiti da ste kao vrlo mladi proživjeli rat, traumatizirani ste, ali pitanje je što učiniti s tom traumom. Dopustit ćete da vas izjeda ili ćete nešto napraviti iz nje? Moj je rad vjerojatno način na koji nadilazim te traume. Sad zvučim dramatično, ali nije tako. Doista ne volim rat stavljati u kontekst mehaničkog smisla: zvukova, bombardiranja, ubijanja… Rat je društveno stanje i mislim da sada živimo u sličnim stanjima kada je riječ o siromaštvu, nejednakosti, proživljavate li rat ili ne. Dakako, strašno je ako proživljavate rat. Svi smo šokirani onim što se događa u Ukrajini, zbivanjima u Siriji, Palestini, Iraku, eksplozija u Bejrutu… Okruženi smo glasom, odnosno zvukom rata na neki način.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.

Komentari

Vaš komentar