Otkad su tijekom pandemije državama članicama Europske unije odobrena sredstva za oporavak i otpornost, mnoge lokalne zajednice bile su nezadovoljne jer ih vlade nisu uključile u izradu nacionalnih planova. O borbi gradova diljem Unije da što brže dodju do sredstava, naša Ivana Dragičević, razgovarala je s Niklasom Nienaßom, zastupnikom njemačkih Zelenih u Europskom parlametu. Iako mu je 30 godina, Nienaß je jedan od najmlađih zastupnika. Participacija mladih u politici na kontinentu koji želi izgraditi zelenu i digitalnu Europu, tema je i serijala Glasači 2024. koji N1 u suradnji s Europskim parlamentom radi iduće godine.

Gospodine Nienaß, boravite u Zagrebu vezano uz jednu vrlo važnu temu. Iznos novca koji je raspolaganju nakon ove krize, uz plan oporavka i otpornosti, s postojećim fondovima, kohezijskim fondovima, našim proračunom… Transparentnost financija i pristup novcu onima kojima je potreban, osobito gradovima. Zašto?

Vidjeli smo u prošlosti da nacionalne vlade često preuzimaju kontrolu nad financijskim sredstvima. Tako žele biti brže i učinkovitije, ali nedostatak je bio da je izostalo sudjelovanje građana. Mnogi se nisu osjećali uključenima jer i nisu bili. Želimo to promijeniti, posebice u budućnosti. Moramo se pobrinuti da veliki gradovi koji imaju ideje, imaju nužna sredstva da te ideje i realiziraju. Kada je posrijedi prijevoz, zbrinjavanje otpada, novi energenti… Sve to mora dobiti financijsku podršku i ne može se dogoditi da volju ljudi u gradovima blokira volja nacionalne vlade.

Vidjeli smo države poput Mađarske, gdje je gradonačelnik Budimpešte okupio gradonačelnike država Višegradske skupine, gradonačelnici Zagreba i Rijeke sada su im se pridružili na summitu u Budimpešti. Zašto je važno da europski gradovi surađuju u tom pogledu?

Mislim da je uvijek dobro da Europljani surađuju. Ako se Europljani udruže sa zajedničkim idejama i vizijama, to vrlo dobro funkcionira i ima vrlo dobru budućnost. Dakle, ta mi se inicijativa sviđa, ali to je i poziv upomoć s ciljem pružanja podrške, jer imaju druge ideje od onih koje imaju nacionalne vlade i žele nastaviti s time te trebaju dobiti podršku za svoje projekte. I moramo se pobrinuti da građanima omogućimo ostvarenje vizija, da ih ne blokiramo, nego da im pružimo podršku. I to zapravo želimo učiniti uz financiranje iz Europske unije: dati gradovima, ali i pojedincima mogućnost da se uključe i ostvare vizije.

U principu, govorite o tome da se ne treba politizirati novac europskih poreznih obveznika. Jer ako građani kažu da trebaju bolju infrastrukturu u gradovima, bolje zbrinjavanje otpada, tijela lokalnih vlasti trebaju da ih se čuje, ako ništa drugo.

Apsolutno! Stvar je u tome da imamo financiranje od Europljana za Europljane. Sve je to naš novac koji želimo kolektivno trošiti kako bismo poboljšali život svih Europljana, svi bi Europljani trebali biti sigurni, slobodni i imati sredstva potrebna da ostvare ispunjen život. Ali ako politika stane na put nakon što smo već odlučili kako to učiniti, to je onda vrlo kritična situacija. Jer svi, od Portugala do Švedske, od Rumunjske do Francuske, taj novac smatraju svojim novcem kojim žele pružiti podršku drugim Europljanima. A sada se taj novac koristi u sumnjivim poslovima, za izgradnju čudnih stadiona od kojih koristi imaju prijatelji premijera, što se, primjerice, dogodilo u Mađarskoj. Novac se troši samo radi političke koristi jedne stranke… Na to ne želimo trošiti svoj novac! Želimo ga trošiti na dobrobit svih Europljana, to želimo učiniti s tim novcem i učiniti ga lakše dostupnim ljudima.

Dvije riječi koje proizlaze iz ovoga i koje su vrlo važne za budućnost Europe i za našu demokraciju: transparentnost i povjerenje. Naše društveno tkivo izloženo je izazovu zbog rata u Ukrajini, a i prije, zbog dezinformacija i povjerenja u politiku i političare. Jedan ste od najmlađih europarlamentaraca, iako imate 30 godina. Imam li pravo?

Da, upravo tako.

Među najmlađim ste zastupnicima u Europskom parlamentu. Koliko je važno pomladiti europsku politiku?

Mislim da je vrlo važno. Kao što ste rekli, jedan sam od deset europarlamentaraca mlađih od 30 godina. Zapravo, navršio sam 30. godina pa sam i prešao taj prag. Ali puno je više ljudi koji su mlađi od mene. Moja je nećakinja, primjerice, ove godine navršila 22 godine. Ona vodi vrlo drukčiji život od mene. A ja sam onaj koji bi trebao predstavljati nju i druge njezinih godina. Mislim da to nije sasvim moguće ako nemate tu perspektivu čak i mlađih ljudi. Dakle, trebamo veće sudjelovanje mladih u političkim procesima. Mladi trebaju postati dovoljno hrabri da se kandidiraju za dužnost. Čak i ako ste upravo navršili 18 ili 20 godina, kandidirajte se za neku dužnost jer je vaš glas važan, a vaše su ideje nužne da se razvije Europa za budućnost. Jer budućnost je sadašnjost mladih ljudi.

Jedan od zaključaka Konferencije o budućnosti Europe bila je potreba za nekim konzultativnim tijelom mladih u pogledu predmeta njihova interesa. Plus, preporuka je da se dob za glasanje snizi na 16 godina. Za to je potrebno ozbiljno građansko i demokratsko obrazovanje diljem Europe kako bismo bili jednaki i imali zajednički jezik. Očekujete li da će se to dogoditi nakon izbora 2024.?

Već smo iznijeli prijedlog zakona o glasačkom pravu koji snižava minimalnu dob za glasanje na 16 godina. Mora proći Vijeće, što je još upitno, ali nadam se da će se dogoditi pa će se već na idućim izborima glasačka dob sniziti na 16 godina. Kada je posrijedi građansko i političko obrazovanje, vjerujem da je praksa najbolji oblik obrazovanja. Zato je važno to konzultativno tijelo mladih, mladi se tako mogu uključiti u politiku, steći praksu i shvatiti zašto je demokracija toliko važna i što imaju od nje. Ali vjerujem i da bi to trebalo biti više od konzultativnog tijela, trebamo dati moć ljudima, aktivnu moć mladim ljudima. I za to također želim iskoristiti financije koje imamo. Možemo dati proračun mladima u određenom području i pitati ih što trebaju da unaprijede život, da imaju bolje prilike za posao, bolje obrazovanje. Pitati ih što je važno za njih pa da mogu zajedno odlučiti na demokratski način te naučiti kako unaprijediti svoju okolinu uključivanjem i aktivnim djelovanjem. Mislim da je to vrlo važno i nešto što moramo ozbiljno shvatiti te moramo dati moć mladima, ali i svim građanima na terenu.

Vezano za ovo što ste upravo rekli… Koja su glavna pitanja i teme za mlade Europljane u ovom trenu?

Mislim da je glavno pitanje u ovom trenu pitanje klimatskih promjena. Gledamo klimatske promjene, vidimo probleme koje uzrokuju. U Sharm el-Sheikhu trenutačno pokušavaju dokučiti kako dalje pristupati ovom pitanju, ali vidimo i da se čini premalo i previše dugoročno. Za mlade je ovo doista pitanje o kojem ovisi budućnost… Hoćemo li ili ne imati 200 milijuna klimatskim izbjeglica 2050. godine? Hoćemo li imati poplave koje su prijetnja opskrbi hranom u Europi? To su egzistencijalna pitanja! Isto tako, s druge strane, kad govorimo o pitanjima budućnosti, tu je i pitanje digitalizacije. Kako osigurati da mladi Europljani imaju dobro plaćene poslove i sigurnost radnog mjesta? Za to nam trebaju promjene. Postoji dobra izreka: ako želite da sve ostane isto, sve u potpunosti morate promijeniti. I to je u neku ruku istina, jer ako želimo prilike i blagostanje u budućnosti, moramo djelovati sada i promijeniti društvo. To je u ovom trenu vrlo važno za mlade. Posljednja točka koja je, dakako, važna za sve nas, situacija je u Ukrajini i taj ruski rat, što doista ugrožava živote mladih, ali i njihovu psihu. Znamo da imamo mnogo mentalnih problema zbog koronavirusa i rata. Vlada mnogo straha u vezi s budućnosti. Moramo to preokrenuti, osigurati da u Europi imamo zajedničku vanjsku politiku, tako da imamo snažne europske glasove i da se pobrinemo da to pomogne donijeti mir svijetu, umiri naše građane, dade im malo zraka te da optimistično mogu gledati u budućnost.

Rekli ste nešto što je, po meni, od ključne važnosti. Nisam sigurna je li to bio slučaj u drugim razdobljima naše povijesti. Riječ je o egzistencijalnom strahu. Spomenuli ste klimu, COVID, rat i njihovu povezanost s mentalnim zdravljem svih Europljana, ali i naših mladih. Kada razgovarate s njima, što vidite i što se može poduzeti? Jer rekli ste da je od ključne važnosti da se nešto poduzme u vezi s time u ovakvom okruženju.

Uvijek je teško reći što se može poduzeti jer mnogo je toga što treba poduzeti. Moramo ubrzati borbu protiv klimatskih promjena, postići mir u svijetu i osigurati zdravlje sviju, pobrinuti se da se ovakva pandemija više ne ponovi. Ali problem je i u tome što ljudi koji su doveli do krize, i dalje sve vode i rade kao prije, možda su nešto malo promijenili. Stoga mislim da najveća promjena koju mladi žele vidjeti ne dolazi dovoljno brzo i odlučno. Općenito govoreći, novi naraštaji, čak i mlađi od mene, imaju vrlo zanimljiv mehanizam kojim se s time nose. Mislim da im ove prijetnje koje ste spomenuli vrlo teško padaju: rat, glad, klimatske promjene… Takvu situaciju vjerojatno nismo imali u posljednjih 60-70 godina i u ovim razmjerima kakva je sada. Ljudi se s time nose s pomoću humora, kao i uvijek, s pomoću vrlo crnog humora. Ljudi se mnogo šale o lošoj budućnosti. Kažu da svijet propada i da ćemo morati plesati na ruševinama. Ne znam je li to najzdraviji način nošenja s time, ali svakako je poziv starijem naraštaju da poduzme nešto jer se bojimo za svoju budućnost. A ako želite biti naraštaj koji će zauvijek uništiti planet, mi nismo sretni zbog toga.

Govoreći o vremenima tranzicije, mnogo govorimo o energetskoj tranziciji. Kriza i rat u Ukrajini pokazuju nam da nismo mnogo učinili, osobito Njemačka, koja je i dalje gurala plinske poslove s Rusijom. Pitala bih vas o paketu “Spremni za 55 %”, jednom od mehanizama napokon usuglašenim između Vijeća i Parlamenta. Jeste li zadovoljni njime i kako nam može pomoći? Jer znamo da u taksonomiji i dalje imamo nuklearnu energiju i plin.

Sretan sam što imamo nešto, ali kao što sam već rekao, vidimo ista lica koja rade iste stvari, malo mijenjaju, ali ne rade dovoljno. Isti je problem i sa “Spremni za 55 %”, prvotni cilj o smanjenju emisija CO2 za 55 % već je premalo ako želimo postići cilj od 1,5 °C. Dakle, trebali smo 65 % umjesto 55 %, za što nismo dobili suglasnost Parlamenta ni Vijeća, zeleni su ovo tražili. Prijedlozi unutar ovoga okvira sada idu u pravom smjeru, ali opet su nedovoljni i zakašnjeli. Spomenuli ste taksonomiju, što je još jedan problem, bio je to dogovor Francuske i Njemačke. Ali spomenuli ste i problem toga da smo uvelike ovisni o plinu, osobito onom iz Rusije, posebno u Njemačkoj. A već 20 godina zagovaramo to da se riješimo te ovisnosti. Ako se riješimo fosilnih goriva poput plina, ali i ugljika, nafte, čak i nuklearne energije, što je također važno, i uranij uvozimo iz Rusije, smanjit ćemo i ovisnost Europe o drugim zemljama. To će nas učiniti mnogo suverenijima i moćnijima, bit ćemo sposobniji osigurati mir i stabilnost u svijetu. I to onda zapravo nije samo stvar klimatskih promjena nego i dodatnih koristi koje imamo od ovoga. I zato moramo ubrzati aktivnosti glede paketa “Spremni za 55 %”. A imamo i još jedan program – REPowerEU, s kojim želimo načiniti zaokret u proizvodnji energenata. U tom je pogledu naša kritika slična. Kratkoročno je ispravno nadomjestiti ruski plin iz drugih izvora, kratkoročno uspostaviti privremene LNG terminale, potrebni su nam. Ali već na srednji rok moramo razmišljati o ulaganju u obnovljive izvore kako bismo osigurali da ova ovisnost ne stvori nove ovisnosti. U čemu je korist ako plin ne nabavljamo iz Rusije, nego iz Katra? I vlasti u Katru loše tretiraju svoj narod. Dobro, ne napadaju Ukrajinu, ali ne znamo što će činiti u budućnosti i mislim da je to ipak vrlo loša situacija.

I za kraj, vi ste iz Aachena, ako se ne varam. Znamo da Aachen ima posebno mjesto i značenje u povijesti Europe. Zašto ste odlučili ući u politiku?

Točno, odrastao sam u Aachenu, bivšoj prijestolnici Karla Velikog, cara koji je u nekom smislu ujedinio Europu. No preselio sam se u istočnu Europu, u Rostock. Učinio sam to s namjerom da bolje shvatim, jer Njemačka se ujedinila dvije godine prije moga rođenja, ali i dalje su postojale granice u glavama ljudi, ljudi su se dijelili na one s istoka i zapada, a da nisu međusobno razgovarali. Htio sam premostiti te podjele i naučiti malo više o njemačkoj povijesti. Pa sam počeo razmišljati zašto ne možemo više ujediniti ljude, zašto ne možemo pokušati malo više shvatiti. Pa sam se počeo baviti politikom kako bih pomogao dovesti do te promjene, a i pitanje klimatskih promjena postalo je goruće pitanje pa sam odlučio sâm nešto učiniti ako to već drugi neće. Želim se pokušati pobrinuti da svaki utrošeni euro u Europi bude utrošen s namjerom da ne činimo štetu i zapravo da bude na korist građanima, klimi i našoj budućnosti.

Nadahnuli ste me na još samo jedno pitanje… S granice Belgije i Nizozemske preselili ste se u Rostock, gdje i dalje imamo napetosti, sad s obzirom na rat u Ukrajini. Što bi bila vaša poruka europskoj mladeži koja se odlučuje za desni radikalizam, a s obzirom na njemačku povijest i stabilnost koju Njemačka i dalje predstavlja za cijelu Europu?

Teško je reći. Mislim da nikome tko glasa za desnicu ne možete reći da je to pogrešno samo u jednoj rečenici. Mislim da je to zapravo pitanje povjerenja, manjka povjerenja. Ako se nastavimo baviti politikom u smislu da o svemu odlučujemo bez sudjelovanja građana, ljudi će nastaviti glasati za desne stranke, desnici ćemo olakšati da predlaže neobične ideje koje će sve “riješiti” od prve, što nikada nije istina. Mislim da ih doista trebamo uključiti, sjesti za isti stol i razgovarati s njima. Kad su posrijedi mladi glasači, i dalje bih ih pokušao uvjeriti da postoje alternative te da su solidarnost, suradnja i zajednička borba nas kao Europljana način da budemo mnogo snažniji umjesto da se dijelimo na male nacije i da nas vode samo strah i mržnja. To je nešto što sam shvatio: mnogo smo snažniji ujedinjeni nego podijeljeni.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.