Mustafa Kuleli, glavni tajnik Sindikata novinara Turske, gostovao je kod Nataše Božić u TNT-u. Govorio je o slobodi medija u toj zemlji.

Gospodine Kuleli, dobro došli u naš program. Postoji li u Turskoj slobodno novinarstvo?

Možemo reći, dakako da se u Turskoj možete baviti slobodnim novinarstvom, možete slobodno reći što god želite, ali samo jedanput. Ako objavite priču koja će razljutiti Erdogana, lako možete dobiti otkaz, biti privedeni ili završiti u zatvoru. Dakle, možemo reći da u Turskoj nema slobodnog novinarstva jer novinarstvo živi samo u demokracijama, a poanta je u tome da je turska demokracija u padu. Stoga je riječ o krizi demokracije, a turski građani, ne samo novinari nego i intelektualci, pisci, studenti i nezaposleni također ispaštaju zbog ove krize demokracije.

Kad se osvrnete na posljednjih 10 godina, kako se situacija počela pogoršavati?

Autoritarne vlade zapravo uče, ne samo u Turskoj nego i u Mađarskoj, Rusiji, tijekom prošlog predsjedničkog mandata u SAD-u… Primjerice, prije 10 godina u Turskoj je više od stotinu novinara bilo u zatvoru. Dakako, to diže golemu uzbunu u Europskoj uniji, no sada su u zatvoru 34 novinara jer režimi uče, koriste se različitim alatima. Primjerice, koriste se oglašavanjem. Ako se bavite kritičkim novinarstvom, neovisnim, slobodnim i kvalitetnim novinarstvom, blokiraju vam oglašavanje. Tjeraju prorežimski nastrojene poslovne ljude da daju novac prorežimskim medijima. Koriste se novcem, kažnjavanjem, sudskim tužbama, fizičkim napadima na ulici… Dakle, trenutačno imaju mnoge alate na raspolaganju. Ali pozitivna strana ovoga novog zaokreta u tome je što gube moć, i zato su zapravo više ljutiti. Imaju osjećaj da gube svoj utjecaj na društvo…

Ali pretpostavljam da su čak i opasniji ako su ljutiti i u strahu.

U tome i jest poanta, ali demokracija je nešto što ljudi moraju izvojevati, nije dar. Dakle, moramo se boriti, neće biti lako vratiti našu demokraciju, ali to je nešto nužno za cijelu zemlju.

Nakon pokušaja državnog udara 2016. došlo je do snažnog udara na novinare i medijske djelatnike. Objasnili ste kako stvari funkcioniraju, ali kakav je modus operandi od 2016. godine pa do danas?

Kao prvo, Turska nije izgubljena zemlja, osobito nakon pokušaja državnog udara. Erdogan je, dakako, ponovno stekao moć i postao opasniji i autoritarniji. U zapadnjačkim sam medijima pročitao brojne članke o tome da će Erdogan postati moćniji i da će Turska izgubiti svoju demokraciju. Ali nije tako, Turska nije izgubljena zemlja. Postoji duga tradicija slobodnih izbora i kultura demokracije stara više od stotinu godina. Iako Erdogan želi autokraciju, turski narod Erdoganu to neće dopustiti. Nakon pokušaja državnog udara proveli smo lokalne izbore, a Erdoganov režim izgubio je u svim velikim gradovima. Dakle, to jasno pokazuje da Turskoj autokracija ne odgovara.

No pobijedio je u ruralnim područjima. Mislim, Turska ima 80 milijuna stanovnika.

Izgubio je u velikim gradovima, a veliki su gradovi središta bogatstva, kulture, umjetnosti, sporta i društvenih pokreta. Dakako, postoji polarizacija društva, politička je scena podijeljena, ali ključne vrijednosti republike, vrijednosti demokracije i ljudskih prava i dalje predstavljaju vrijednost turskom narodu. Nitko u Turskoj ne želi živjeti… Možda manjina zapravo želi živjeti pod autokratskim režimom. Dakle, da se vratim na vaše pitanje… Svakako razumijem da se situacija čini depresivnom, osobito nakon pokušaja državnog udara. Ali posljednjih su godina ljudi shvatili da neće zauvijek biti ovako. Turska ulazi u slobodniju eru i vjerojatno ćemo za godinu-dvije vidjeti rezultat ovoga društvenog pokreta.

Čekaju vas izbori 2022. pa će biti vrlo zanimljivo vidjeti što će se dogoditi. Vratimo se na novinare i njihovu situaciju. Koliko je novinara trenutačno u zatvoru i s kakvim se kaznama i optužbama suočavaju?

Nažalost, u Turskoj su 34 novinara i dalje u zatvoru, uvijek pod optužbom da su teroristi ili pripadnici terorističke organizacije. Terorizam u Turskoj ima vrlo široku definiciju. Svi mogu biti teroristi: Kurdi, prorepublikanski, sekularno orijentirani ljudi, Gülenovi pristaše, pripadnici LGBTI zajednice, studenti, nezaposleni… Svi mogu biti etiketirani kao teroristi! Zapravo, kao da sve trpaju u istu vreću. Svi su naši kolege u zatvoru jer vlasti tvrde da su teroristi, ali mi znamo da se bave novinarstvom, ne radi se samo o tome da imate novinarsku iskaznicu. Pomno smo pročitali sve te optužbe i njihov novinarski rad te sa sigurnošću možemo reći da su u zatvoru zbog svoga novinarskog rada, ne aktivizma ni svog razmišljanja, nego samo zbog novinarskoga rada. Inače ne stavljamo druga imena na taj popis.

S 28 godina ste izabrani za najmlađeg čelnika sindikata, no prije toga vaša je „nagrada“ za članstvo u sindikatu bila otkaz. Kako je došlo do toga?

Svugdje je manje-više isto, šefovi ne vole sindikate. Bila je to vrlo naivna ideja, postao sam običan član sindikata zbog socijalnih i ekonomskih prava. Zapravo sam radio na lijevoj, liberalnoj televiziji, prokurdskoj televiziji. Na papiru se činilo da je normalno biti članom sindikata, ali šefu se to, dakako, nije svidjelo i dobio sam otkaz zbog svojih aktivnosti u sindikatu. Zatim sam dvije godine bio nezaposlen jer sam bio etiketiran kao sindikalist i oporbeni novinar. Ali zahvaljujući kolegama izabrali su me za sindikalnog predstavnika, a g. Erdogan me pretvorio u međunarodnu zvijezdu slobode medija. Posjećujem mnoge europske prijestolnice kako bih ispričao što se događa u Turskoj jer postoji golema solidarnost diljem Europe zahvaljujući našim kolegama, pozivaju me na događaje poput ovoga danas i govorim istinu o Turskoj.

Kad govorimo o sindikatu, u kapitalizmu to katkad zvuči kao ružna riječ, ali zašto je važno biti član sindikata i aktivan u njima?

Sindikati su važni, trebamo sindikate. Uvijek navodim isti primjer: uzmete li jednu olovku, lako je možete slomiti. Uzmete li 10 olovaka i svežete ih, ne možete ih slomiti. To je sindikat, ta povezanost. Sindikat nisam ja ni ova zgrada, sindikat čini svaka pojedina osoba. Ta je povezanost solidarnost s kolegom za susjednim stolom. Radi se o nama, o vjerovanju u sebe i svoga kolegu, to je moć solidarnosti, to nam je potrebno. Potrebno nam je za naša socijalna prava jer plaće novinara nisu baš dobre. Trebamo to za socijalna i ekonomska prava, ali i za demokraciju jer novinarstvo svoju ulogu može imati samo u demokraciji. To nam treba i za profesiju, slobodu medija i izražavanja za sve. Sindikati nisu samo socioekonomske organizacije, mislim da su i aktivističke organizacije koje se bore za demokraciju.

Što novinari u Europi mogu učiniti da pomognu svojim kolegama u Turskoj?

Najljepša vam hvala što ste postavili ovo pitanje. Svi naši sindikati diljem Europe pokazuju solidarnost s turskim novinarima i zahvalni smo im na tome, no moj je odgovor više vezan za politiku. Mislim da bi svi u Europi trebali prisiliti svoje lokalne vlade da izvrše pritisak na predsjednika Erdogana. Novinarska udruženja i sindikati u Hrvatskoj i Europi već ostvaruju kontakte i komunikaciju s nama i solidarni su. Odlično surađujemo, novinari se poznaju i pružaju si potporu, što je sjajno. Ali Erdogan treba politički pritisak iz Europe, a taj pritisak mogu izvršiti samo šefovi lokalnih vlada, pa… To bi bio moj odgovor.