Jedinstveno tržište u samim je temeljima Europske unije, no kada se radi o jednoj vrsti proizvoda - lijekovima koji spašavaju život - tada se svaka zemlja bori za sebe.
Pacijenti diljem EU-a nemaju jednake lijekove na raspolaganju kada se razbole. Liječnik u Rumunjskoj najnoviji lijek će propisati u prosjeku dvije godine nakon svog njemačkog kolege. Ako netko boluje od smrtonosne bolesti poput tumora, taj period čini razliku između života i smrti, piše Politico.
Političari su svjesni ove zemljopisne lutrije i žele ju promijeniti.
“Pacijenti u zapadnim i većim zemljama članicama imaju pristuo 90 posto novo-odobrenih lijekova. U istočnim i manjim zemljama članicama, taj broj ponekad iznosi tek 10 posto,” izjavila je povjerenica za zdravlje, Stella Kyriakides, u govoru u travnju. “To je zaista neprihvatljivo.”
Povjerenica je predstavljala prijedlog Europske komisije za reformu farmaceutskog tržišta Europe, čiji je glavni cilj bio upravo riješiti problem nejednakog pristupa. Ideja je da se kazni kompanije koje ne plasiraju svoje proizvode na svih 27 tržišta EU-a unutar dvije godine. Ako ne pristanu na novo pravilo, suočit će se s ranijom konkurencijom.
To je vrlo jednostavan instrument za, kako kažu stručnjaci, vrlo kompliciran problem. Još uvijek je nejasno hoće li funkcionirati.
Dok političari u Europskom parlamentu kreću u dugotrajno natezanje o detaljima u dokumentu, Politico donosi pregled najvećih prepreka na putu do pravednijeg tržišta za lijekove.
Novac
Prvi razlog je jednostavan: Neki lijekovi jako su skupi, a između 27 članica EU-a postoje ogromne gospodarske razlike. Na primjer, BDP po glavi stanovnika Bugarske gotovo je pet puta manji od onoga Nizozemske. To znači da neke zemlje mogu na zdravstvo – i lijekove – trošiti više od drugih.
Analiza europskog tržišta lijekova za rak švedskog Instituta za ekonomiju zdravlja otkriva da najveći potrošači, Austrija, Njemačka i Švicarska, na terapiju protiv raka troše između 92 i 108 eura po osobi, u usporedbi s 13 do 16 eura koliko troše Češka, Latvija i Poljska.
Manja potrošnja znači i manje propisanih lijekova.
“Veliki dio oboljelih od raka u Europi, pogotovo istočnoj Europi, ne može dobiti pristup efikasnim (i potencijalno isplativim) lijekovima zbog razloga vezanih uz pristupačnost,” pišu istraživači.
Tajno cjenkanje
Drugi, kompliciraniji razlog leži u netransparentnom načinu određivanja cijena lijekova. Cijene se u Europi najčešće određuju tako da se farmaceutske kompanije oko cijena cjenkaju direktno s vladama, i to u tajnosti, što znači da nijedna zemlja ne zna zapravo koliko neka druga država plaća za isti lijek.
“Farmaceutske kompanije najprije odabiru plasirati lijekove u zemljama u kojima očekuju da će postići višu cijenu, u bogatijim zemljama koje mogu više platiti,” kaže Sabine Vogler, koja vodi odjel za farmakoekonomiju u austrijskom Nacionalnom institutu za javno zdravstvo. “U zemljama južne Europe poput Portugala i Grčke ili u istočnoj Europi ti lijekovi dolaze kasnije, za dvije ili tri godine.”
Kada na tržište plasiraju novi lijek, kompanije prvo pristupaju zemljama gdje mogu postići najvišu cijenu. Vlade tih zemalja postavit će takozvanu referentnu cijenu koja je javno dostupna. Ipak, ta cijena pada u tajnim pregovorima gdje se dogovara rabat – koji se ne objavljuje. Proces započinje ispočetka u sljedećoj zemlji koja za startnu točku uzima referentnu cijenu.
Rezultat je da pregovori traju dugo, a zemlje s najmanje privlačnim tržištima zadnje su na redu.
Birokracija
U farmaceutskoj industriji glavni krivac nije pohlepa za eurima i centima, već planine papirologije kroz koje treba proći kako bi vlada platila nove lijekove.
“Prijave za pregovore o lijekovima dugotrajan su proces,” stoji u analizi farmaceutskog lobija EFPIA, koji je proučavao pozadinu odugovlačenja u plasiranju lijekova. “Svaka zemlja zahtijeva razvoj dosjea specifičnog za nju, na lokalnom jeziku i u skladu s lokalnim pravilima.”
U teoriji, europska direktiva o transparentnosti na 180 dana ograničava vrijeme koje zemlje imaju da odluče koliko će platiti lijek. U praksi pak direktiva dopušta “pauze” u odbrojavanju kada regulatori ili vladine agencije od kompanija traže više podataka.
Te pauze mogu se nagomilati. Analiza prosječnog vremena za pristup personaliziranim lijekovima za rak u pet zemalja pokazala je da je Danskoj potrebno nešto preko četiri mjeseca za odluku hoće li platiti neki lijek. Poljskoj, koja je na dnu popisa, treba čak trideset.
Pravi alat?
Nekoliko načina za ispravljanje ovih problema već se počinje provoditi. Takozvana združena procjena zdravstvenih tehnologija trebala bi proizvesti jedinstvenu evaluaciju novih lijekova za čitavu EU, kako bi pomogla zemljama odlučiti koliko platiti, umjesto da za svaki lijek postoji 27 nacionalnih dosjea, kao što je slučaj sada. Prva združena procjena očekuje se 2025.
Regionalne skupine zemalja, poput inicijative Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Austrije i Irske, počele su zajednički kupovati lijekove, na taj način pojednostavljujući pregovore za proizvođače i jačajući pregovaračku moć kupaca.
Ipak, prijedlog Europske komisije za reformu farmaceutske industrije najambiciozniji je alat dosad. Zbog paketa se već bune industrijski lobiji, što znači da je pred europskim političarima težak posao.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
.mxf-175x117.jpg)
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare