Spaghetti-western-drama „Igre prijestolnice“ dušu bi dala za Treći program Hrvatskog radija. Sve je u njoj po strogim kanonima westerna, gdje prljavi otpadnici uvijek na kraju pobjeđuju korumpirane šerife, što u posljednjim kadrovima teškom mukom podižu pogled iz prašine, pa prepoznaju osvetnika i samo procijede: „Proklet bio, to si ti… Slavene!“
Kad bi postojao taj žanr, radio-spaghetti-western-drama, priča bi dušu dala za Treći program Hrvatskog radija. Sve je u njoj, naime, po strogim kanonima westerna.
Radnja se događa u Dubrovniku, prepariranoj lešini nekoć slavne Republike, danas tek popratnom sadržaju za golfere, svadbenom šatoru za celebrityje, filmskom setu za hollywoodske spektakle i kulisi za instagram-profile kruzerskih galiota. Junak se pak zove Slaven Tolj, usamljeni jahač koji u lasvegaškoj faksimilnoj resort-kopiji Dubrovnika u prirodnoj veličini godinama pokušava sačuvati živu, aktivnu i angažiranu nezavisnu kulturu, stjeran izvan zidina u sasvim prikladan prostor baroknih lazareta, rezervata za gubavce, tifusare i konceptualne umjetnike. Sve dok ga jednog dana zbog građanskog aktivizma zaštitari i fizički ne izbace iz jednog posvećenog dubrovačkog Prostora, nakon čega popljuvan i prezren napušta grad čiji ga građani i gradonačelnici preuzetno i dalje pišu velikim slovom.
Usamljeni jahač, kao u svakom dobrom westernu, u suton odlazi za suncem, na zapad, i završava u radničkoj, lučkoj Rijeci, gdje preuzima Muzej moderne i suvremene umjetnosti, te pristupa ozloglašenoj bandi otpadnika – od gradskog pročelnika za kulturu, člana bezbožne srbokomunističke rock-grupe Let 3, do zloglasnog intendanta riječkog nacionalnog kazališta Olivera Frljića – koja Rijeku kao „Luku različitosti“ kandidira za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine.
U velikom finalu, četiri godine nakon što je napustio svoj rodni grad, Slaven Tolj će se tako zajedno s prezrenim riječkim otpadnicima u najužem izbora za hrvatsku Europsku prijestolnicu kulture naći upravo u konkurenciji glamuroznog Dubrovnika, koji će arogantno izaći na dvoboj s programom pod pretencioznim nazivom „Grad u nastajanju“, naoružan svjetskom slavom i milijunima klikova s Fejsa, Twittera i Instagrama.
„Proklet bio, to si ti… Slavene!“
Mi, naravno, znamo kako spaghetti-weterni završavaju, ali svejedno grizemo nokte dok u klasičnom raspletu Povjerenstvo nezavisnih stručnjaka u posljednji trenutak ne prelomi i donese odluku, a Steve Green iz Europske komisije na konferenciji za novinare u Mimari – praćen Morriconeovom muzikom u offu – ne objavi: „Rijeka.“
Kad bi, rekoh, postojao taj žanr, spaghetti-western-drama „Igre prijestolnice“ dušu bi dala za Treći program Hrvatskog radija. Sve je u njoj po strogim kanonima westerna, gdje prljavi otpadnici uvijek na kraju pobjeđuju korumpirane šerife, što u posljednjim kadrovima teškom mukom podižu pogled iz prašine, pa prepoznaju osvetnika i samo procijede: „Proklet bio, to si ti… Slavene!“
Kao u svakom dobrom spaghetti-westernu, uostalom, to zapravo i nije priča o prezrenom usamljenom jahaču, već o onima među kojima prezreni usamljenici jašu. Zato ovo nije priča o Slavenu Tolju i Rijeci – o njima će se tek pričati sljedeće četiri godine – nego o onom drugom, nekoć slavnom gradu, njegovim gradonačelnicima i građanima. Gradu koji je izabrao svoju strategiju i svoj put, i kojega ta, kako ste rekli da se zove – da, kultura – odavno više ne zanima. Gradu koji se nije kandidirao zato što ga istinski zanimaju „perspektive za urbanu transformaciju u kreativni i aktivni grad“ – i ona „četiri tematska stupa: osvajanje javnog prostora, poticanje kreativnosti, redefiniranje identiteta i povezivanje s Europom“, kako je svečano objavila dubrovačka pročelnica za kulturu – već, da se ne lažemo i ne zajebavamo, isključivo brojke noćenja, „kvaliteta gostiju“, te bilbao-efekt projekta Europske prijestolnice kulture.
„Transformacija u kreativni i aktivni grad“? „Osvajanje javnog prostora“? Pa u tom istom gradu taj isti Slaven Tolj je iz kluba u Revelinu fizički izbačen zato što je na koncertu TBF-a članovima benda podijelio majice udruge „Srđ je naš“, suprotstavljajući se projektu golf-terena na brdu iznad grada i tom istom „osvajanju javnog prostora“ – posljednjeg slobodnog dubrovačkog javnog prostora uopće – od strane beskrupuloznog apartmanskog kapitala?!? Taj isti grad već godinama gura projekt „Europske prijestolnice golfa“, s projektom „Grad u nestajanju“ i obrazloženjem kako bez golfa Dubrovnik gostima nema što ponuditi, a danas bi ga – shvativši ekonomski potencijal Prijestolnice kulture – iznenada iz golf-destinacije za bogate fićfiriće „transformirali u kreativni grad“ za svoje građane.
Selfie Snoop Dogga
Gle kurca! Dobro jutro, Dubrovniče, grade u nestajanju – sjećaš li se možda Slavena Tolja?
Ima jedan divan detalj u raskošno dizajniranom, kako se to sad kaže, bid booku kojim se Dubrovnik predstavio kao kandidat za Europsku prijestolnicu kulture: na samom kraju knjižice „Grad u nastajanju“, u zaključnom poglavlju „Grad nastaje“ – u kojemu se palamudi o opasnom europrijestolničkom trendu „brze izgradnje kapaciteta“ i njemu nasuprot „novom socijalnom konceptu“ i „kulturnim potrebama građana“ – preko cijele dvije stranice raširio se selfie s Instagram-profila slavnog američkog repera Snoop Dogga, snimljen pred dubrovačkom katedralom, zajedno s njegovim ushićenim, kratkim komentarom, „Game of Thrones!!“, i trideset dvije hiljade lajkova i komentara presenećenih throniaca.
Ništa više nema se dodati, ni riječi više reći o Dubrovniku, Europskoj provinciji kulture, gradu koji „novi socijalni koncept“ i „kulturne potrebe građana“ nasuprot „brzom profitu“ reklamira Instagram-selfiejem priprostog američkog urbo-folkera što pred dubrovačkom katedralom pozira kao pred kulisom za jednu megapopularnu televizijsku seriju. Ni sâm Slaven Tolj, što je nedavno u Zagrebu predstavio svoju izložbu „Citius, altius, fortius“ i video-rad s isječkom iz „Igara prijestolja“, ne bi – da uopće ima tih ambicija – smislio zločestiju kritiku the Ubrovnika i kreativniju diverziju njegove kandidature za Europsku prijestolnicu kulture.
Nekoć slavni Grad danas je, eto, tek tematski park, mrtvo kameno selo, colpo morto za ploveće nebodere: najpoznatija svjetska vukojebina upravo je provincijski ponosna i počašćena što se u njoj, između dvije američke blockbuster-produkcije, samosnimaju celebrityji instagram-kulture.
Jebiga. Europska prijestolnica kulture tako umjesto gizdavog i mrtvog Grada postala prljava i živa Luka, a Dubrovniku ostaje svjetska konjokradička krema, jet-set s reklama za Rolex, golferski preseratori u polo-majicama „Srđ je ipak naš“ i kolumbijski tajkuni na „našem malom hrvatskom vjenčanju“ u kazalištu Marina Držića; ostaju mu blještavi novi modeli Mercedesa pred Kneževim dvorom, Darth Vader na Stradunu, selfieji Snoop Dogga i oni trenuci neizreciva ponosa kad se kraljica Cersei osramoćena popne uz velebno barokno stepenište, a Dubrovčanin – što je nonovu kuću na Mrtvome zvonu mijenjao za penthouse kod Horvatinčića – gordo dobaci iz prvog reda zagrebačkog CineStar Avenue Malla: „Ovo je snimljeno na skalinima od Jezuita.“
Priča je, priznajte, dušu dala za Treći program Hrvatskog radija. Ako ikad bude postojao taj žanr, radio-drama katastrofe.
I, jasno, ako uopće bude postojao Treći program Hrvatskog radija.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.
