„Cijela Hrvatska je bila uz nas, ali Bog nije htio da idemo u četvrtfinale“, rezignirano je raspravu o uzrocima šokantnog poraza od Portugala u osmini finala Europskog prvenstva zaključio ugledni hrvatski teolog Domagoj Vida, u slobodno vrijeme branič hrvatske nogometne reprezentacije.

Dok su eksperti, komentatori i analitičari, još vrući od Quaresmina šamara tri minute prije kraja drugog produžetka, plačnim glasom palamudili o potrošenom Perišiću, umornom Striniću, prekasnom Pjaci, neupotrebljivom Mandžukiću i neupotrjebljenom Kaliniću, te katastrofalnoj taktici nedoraslog Mamićevog privatnog trenera pilatesa Ante Čačića, Domagoj Vida trezveno je spustio loptu na zemlju i jedini otvoreno izgovorio ono što se Hrvatima nitko do sada nije usudio reći: „Bog nije htio da idemo u četvrtfinale.“
I zaista, tko bi Mu zamjerio?

Ima onaj stari vic o Bračaninu koji je dvadeset pet godina svaku večer molio Dragog Boga da mu pomogne dobiti sedmicu na lotu, sve dok Starome gore nije dopizdilo, pa mu jednu večer izneviran zagrmio: „Možda bih ti i pomogao kad bi bar jednom uplatio jebeni loto!“ Dvadeset i sedam minuta produžetaka utakmice protiv Portugala čekao je, eto, Svevišnji da Hrvati uplate loto, jednako kako ih je čekao i prethodnih devedeset minuta, i jednako kako ih čeka svih dvadeset pet godina, a oni svih tih dvadeset pet godina baš ništa ne rade, nego prekriženih ruku mole Boga za jack-pot: stotinu sedamnaest minuta stoji tako Ante Čačić uz aut-liniju prekriženih ruku, tupo pilji u horizont igrališta, tamo prema portugalskom golu, i moli dragog Boga da se dogodi nešto – ne zna ni on sam što, ne bu se on štel mešat u Njegova posla – pa da Hrvatska nekako prođe u četvrtfinale.

Tako je, naime, hrvatski selektor zamislio taktiku za utakmicu s Portugalom: da se vezni red satima strpljivo dodaje loptom, izvlačeći protivničku zadnju liniju naprijed i otvarajući prostor između njihova dva beka, da se onda nad tim slobodnim prostorom na portugalskoj polovici terena zamrači nebo, a travnjak poharaju najezda skakavaca, veliki potop i sedam godina gladi, pa da se Pepe i Guerreiro u potrazi za hranom povuku u šesnaesterac, oslobađajući lijevi bok za Perišića, a desni za Duha Svetog. A ako bi Ronaldo ili Quaresma slučajno prvi dali gol – ima Čačić, jasno, i plan B – u sudačkoj nadoknadi će ubaciti Kramarića, da uz Božju pomoć zabije četiri komada za laganih 4:1. Uglavnom, na sve je mislio.

– To mu je plan? – zgranuto je pitao Bog.
– U najkraćim crtama, da – odgovorio je Petar.
– Čekaj, to je onaj Ante Čačić što ima kafić Bagatela u Mlinarskoj, onaj što je imao TV-servis u Ilici? – snebivao se Stari. – Ante Čačić koji je prije dvije godine vodio Radnika iz Sesveta, treću momčad Dinama, i ispao iz druge lige? A prije samo godinu dana bio trener Lokomotive, B-momčadi najgoreg kluba Lige prvaka u posljednjih deset godina? Njemu su Hrvati dali u ruke zvijezde Reala, Barcelone, Atletica, Juventusa, Intera, Fiorentine i Liverpoola?!
– Zapravo, Lovrena iz Liverpoola je odjebao – oprezno ga je ispravio Petar.
– Čudo su ti Hrvati. Nevjerojatan narod.
– Što da vam kažem? – slegnuo je ramenima Petar. – Oni zaista bezgranično vjeruju u Vas.

Hrvati su tako i te subote prekriženih ruku sjeli na kauče i poredali se uz aut liniju, uzdajući se i opet u svog Dvanaestog igrača, onoga što „nosi hrvatski dres“, kako su to običavali govoriti braća Niko i Također Kovač, Čačićevi prethodnici u župnom uredu hrvatske reprezentacije. Oči cijele nacije bile su uprte prema gore: Facebook je, recimo, poharala fotografija oblačnog neba na kojemu se jasno vide obrisi Republike Hrvatske i križ pored nje. Bio je to jasan i nedvosmislen znak. „Bog ima divan plan s nama, samo vjeruj i to je dovoljno“, prenio je portal dnevno.hr komentare oduševljenih Hrvata. Uoči utakmice pomolili su Mu se stoga svi, od preobraćene Simonice do Velimira Bujanca, koji je svoju Bujicu odjavio riječima: „Hrvatice i Hrvati, sutra uz Božju pomoć pobjeđujemo Portugal!“

Pola posla, uostalom, Svevišnji je već bio obavio, namjestivši da se utakmica protiv Portugala igra baš na trideset petu godišnjicu ukazanja Gospe Međugorske, i točno na dvadeset petu godišnjicu proglašenje hrvatske nezavisnosti – da te subote bude dakle spektakularan kraj veličanstvene proslave Dana državnosti Republike Hrvatske.

– Čekaj, ono im je svečana sjednica parlamenta na dvadeset petu godišnjicu nezavisnosti?! – zgranuto je dragi Bog gledao izravni prijenos.
– Aha – potvrdio je Petar s upadljivom nelagodom u glasu.
– Predsjednik Vlade kojoj je gotovo konsenzusom izglasano nepovjerenje, tehnički premijer koji ne zna hrvatski, na svečanoj sjednici pred raspuštenim Saborom, koji je sam sebi izglasao nepovjerenje, u polupraznoj dvorani sa samo dvadesetak zastupnika, govori o uspjesima hrvatskih sportaša?! – i dalje se snebivao Gospodin. – Pa govor završava sa „Neka dragi Bog čuva našu Hrvatsku“?!?
– Što da vam kažem? – slegnuo je ramenima Petar. – Hrvati zaista bezgranično vjeruju u Vas.

A onda, kad ni to nije bilo dovoljno, iz župe Svetog Ante u Kninu pozvali su vjernike da u tu subotu izvjese hrvatske zastave na kućama i automobilima, obilježavajući trostruki blagdan – Dan državnosti, utakmicu Hrvatska-Portugal i ređenje novih svećenika u Splitu – pozivajući ih da se za družbu Ante Čačića pomole i najomiljenijem hrvatskom svecu, svetome Anti Padovanskom.

– Čekaj, oni se pred utakmicu s Portugalom mole svetom Anti?! – nije se dragi Bog prestajao iščuđavati.
– Što da vam kažem? Oni baš vole svetog Antu.
– Ante, čuješ ovo? Ante! – zazvao je onda dragi Bog na drugi oblak.
– Não posso falar agora! – doviknuo je otamo Ante, odjeven u dres Cristiana Ronalda, lica išaranog u crveno i zeleno. – Estou me preparando para o jogo.
– Šta kaže, šta kaže? – pitao je Petar.
– Sprema se gledati utakmicu – odgovorio je Svevišnji. –Ali stani, nemoj me zajebavat da oni ne znaju da je Ante Portugalac, rođen u Lisabonu?

Da skratim priču, Hrvati – shvatili ste – nisu imali nikakve šanse. Ništa naučili nisu ni ovaj put: dok su igrali svoju igru, bilo je dobro – i protiv Turske, i protiv Češke, i protiv Španjolske, naročito protiv Španjolske – a onda su protiv Portugala odlučili uzeti krunice u ruke, stajati uz aut-liniju, dokono se dodavati loptom i sve dati u Božje ruke. Baš kako to, nikad ništa ne naučivši, rade i inače, i kako je to, uostalom, prije deset mjeseci uradio i Čačićev prethodnik Niko Kovač zajedno s bratom Takođerom, izjavivši pred utakmicu s Norveškom: „Ja dajem sve u Božje ruke. Što god dragi Bog odluči bit će tako.“ Nakon čega je, jasno, Norveška glatko pobijedila 2:0, Niko Kovač i njegov brat Također dobili otkaz, a reprezentaciju preuzeo Ante Čačić.

– Čekaj, i ništa nisu shvatili? – i dalje se čudio Bog.
– Što da vam kažem, oni baš…
– Tri utakmice su igrali sami i odigrali sjajno – nastavio je Gospodin – pa četvrtu, presudnu, odlučili prepustiti meni?
– I svetome Anti – ispravio ga je Petar. – I Gospi.
– Gospi?!
– Aha. Baš ovih dana slave trideset petu godišnjicu ukazanja u Međugorju. Evo u Večernjem listu piše da se Hrvati u Međugorju mole pred utakmicu s Portugalom.
– Zajebavaš?! Čuješ ovo, Marija? Marija! – zazvao je Svevišnji. – Gdje je sad nestala?
– U Portugalu je, rekla je da će utakmicu gledati u Fatimi – odgovorio je Petar. – Nego, jeste li odlučili što ćete?
– Naravno.

Kako je odlučio, znamo. Dvadeset i sedam minuta produžetaka utakmice, kao i prethodnih devedeset minuta i svih dvadeset pet godina prije toga, Hrvati su se dokono dodavali među sobom, sve dok se u stotinu i sedamnaestoj minuti nije zamračilo nebo nad stadionom Bollaert-Delelis u Lensu, na mjestu gdje je Perišić glavom pogodio pored nemoćnog portugalskog vratara izrasla je iz trave lijepa bijela stativa, nakon čega se s neba spustio oblak skakavaca i nastupilo je sedam godina gladi, sve dok sedmu godinu Duh Sveti jednu bezveznu, traljavu Nanijevu loptu nije provukao Ćorluki kroz noge i idealno poslužio Ronalda, a njegov otpadak nježno spustio na glavu Quaresmi.

Jednostavno, iz nekog nama nedokučivog razloga „Bog nije htio da idemo u četvrtfinale“.

– Čekaj, ponovi – iščuđavao se dragi Bog nakon osmine finala. – Prema posljednjem istraživanju devedeset četiri posto mladih tamo vjeruje da je svijet nastao Velikim praskom, šest posto o tome uopće ne razmišlja, a u Mene vjeruje njih točno 0,0 posto?
– Što da vam kažem – odgovorio je Petar. – Oni baš bezgranično ne vjeruju u Vas.
– Znači, oni ne vjeruju u Mene, nego u sebe?!
– Iskreno – složio se dobro raspoloženi Petar – da ste mene posadili na vulkansku santu leda usred Atlantika, da imam sunca mjesec dana godišnje i da ste me protiv Austrije golom u posljednjoj sekundi utakmice umjesto na Hrvatsku u osmini finala poslali na Englesku, ni ja ne bih vjerovao u Vas.
– Nevjerojatan narod – otvorio je Bog novu bocu piva. – Čudo je Island.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.