Evo, recimo, običan neki građanin, suprug i otac, nazovimo ga, štajaznam, Jakov Kitarović: i vas i mene savršeno se jebe već i to što građanin Jakov Kitarović radi u svoje neslobodno, a naročito u slobodno vrijeme, savršeno nas se i veličanstveno jebe gdje će dočekati penziju, a kamoli Novu godinu.

Mogao je građanin Jakov za ovu Novu godinu biti u Zagrebu, Beogradu, Kuala Lumpuru ili Omsku, bilo gdje i s bilo kim, mogao je zajedno s cijelom Lijepom našom gledati „Sam u kući“, mogao je sam u kući gledati „Lijepom našom“, nikoga u državi to ne bi zanimalo. Zapravo, da građanin Jakov Kitarović ode na doček Nove godine, pa nikome ne javi gdje je otišao i s kim će slaviti, da pet-šest dana tako nestane iz vlastitog života, u cijeloj Republici Hrvatskoj nitko to ne bi ni primijetio.

Osim, jasno, njegove gospođe supruge.

Eh da, gospođa supruga. Supruga građanina Jakova, kad je već spominjem, nije te rijetke sreće. To je zato što gospođa supruga, nazovimo je Kolinda Grabar-Kitarović, nije tek građanka, supruga i majka: u svoje slobodno vrijeme, jednako kao i u neslobodno, Kolinda Grabar-Kitarović je predsjednica Republike Hrvatske. Nevolja s bivanjem predsjednicom neke europske Republike u tome je, naime, što takva osoba u svoje privatno slobodno vrijeme ne može, metnimo, slaviti rođendane u vili čovjeka optuženog za organizirani kriminal, ili Nove godine u državi optuženoj za međunarodni terorizam, a da to nikoga u zemlji ne zanima.

Ne može predsjednica Republike Hrvatske otići, izmišljam, u Afganistan, pa Novu godinu tamo dočekati s oficirima NATO-a, na divljem, razuzdanom tulumu s alkoholom, kokainom i pucanjem iz jurišnih pušaka M16, a da Ured predsjednice javnost umiri kratkim priopćenjem kako „privatne proslave predsjednice RH ne spadaju u djelokrug Ureda predsjednice, niti se o njima vode evidencije”, kao što je njen Ured objasnio lani, kad je građanka Kolinda Grabar-Kitarović u svoje slobodno vrijeme iznenada i bez ikakva objašnjenja na doček Nove godine otputovala u Sjedinjene Američke Države.

Nova 2015.

Svašta, naime, predsjednica Republike Hrvatske u svoje slobodno vrijeme može, ali postoji i nekoliko stvari koje ne može. Ne može, eto, za Novu godinu otići u Sjedinjene Američke Države, nikome ne javivši gdje je točno otišla i s kim će tamo slaviti: ne može jednostavno pet-šest dana nestati iz vlastitog života, a da se vas i mene savršeno jebe za to. Može to i vama i gospođi Predsjednici biti glupo, ali u demokratskim društvima takve stvari – svejedno je li rođendan sa Zdravkom Mamićem ili Nova godina s kokainom – čitaju se kao poruke za javnost. Ne želite li da se vaši privatni derneci čitaju kao javne poruke, uvijek vam ostaje opcija da se ne kandidirate za predsjednika Republike.

Gospođa predsjednica Republike Hrvatske, uostalom, sve je to jako dobro znala kad je ulazila u ovaj posao. Pače, upravo je iz tih razloga prije dvije godine, usred predsjedničkih izbora – između dva izborna kruga – pažljivo birala s kim će, gdje i kako slaviti Novu 2015.: vrlo javno, praćena fotoaparatima i televizijskim kamerama, nakon dočeka u stanu jedne zagrebačke obitelji s desetoro djece spustila se u onaj šator u Savskoj ulici, gdje je uz Thompsonove pjesme, pored vidljivo istaknute potjernice za Vesnom Teršelič, nazdravljala s Josipom Klemmom i Đurom Glogoškim.

U nekoj drugoj prilici, eto – u svakoj drugoj prilici, zapravo, osim u predsjedničkoj kampanji – odluka građanke Kolinde Grabar-Kitarović da Novu godinu dočeka u šatoru sa stotinu pripitih muškaraca nikoga živog ne bi zanimala.

Osim, jasno, njenog gospodina supruga.

Sve otada, međutim – otkako je iz šatora u Savskoj otišla ravno u Predsjedničke dvore – građanka Kolinda Grabar-Kitarović odjednom smatra kako se naciju ne tiče što ona radi u svoje slobodno vrijeme, gdje će dakle, s kim i kako čekati Novu godinu. Godinu dana nakon one predsjedničke kampanje, na Novu godinu 2016., braniteljski je šator, primjerice, još uvijek bio u Savskoj, ustavni zakon o braniteljima još uvijek nenapisan, Vesna Teršelič još uvijek je slobodno šetala po Hrvatskoj, ali građanka Kolinda Grabar-Kitarović, sad već gospođa Predsjednica, za Novu je godinu hladno odlepršala u Sjedinjene Američke Države: do dana današnjeg nismo doznali s kim i gdje. „Privatne proslave predsjednice RH“, objasnili su novinarima iz njenog Ureda, „ne spadaju u djelokrug Ureda predsjednice, niti se o njima vode evidencije.” Ukratko, shvatili ste, Ured predsjednice RH savršeno se i veličanstveno jebe što građanka Kolinda Grabar-Kitarović radi u svoje slobodno vrijeme.

Noć kada se šalje poruka da su “s narodom”

Danas, godinu dana kasnije, nije Kolinda Grabar-Kitarović tako otišla samo na doček Nove godine u SAD: sad je već otišla na tradicionalni doček Nove godine u SAD. Gdje točno i s kim, opet nam nije dano znati. Ako to pak nije važno, za razumnu je pretpostavku kako je važna samo činjenica da nam predsjednica Republike Nove godine dočekuje u Sjedinjenim Državama. Da svake godine gotovo inkognito putuje na novogodišnji doček u Srbiju ili Saudijsku Arabiju, ili među gladnu djecu Sudana, to bi svakako – složit će se i slabije diplomatsko-geostrateški školovani čitatelji – bila poruka. Poruka je dakle i da Nove godine slavi u Americi.

Nisam, istinabog, ni ja od neke velike diplomatsko-geostrateške škole, pa me ispravite ako sam slabo obaviješten, ali nije mi poznato da bi neki šef države Nove godine slavio izvan zemlje, kamoli da bi Nove godine izvan zemlje slao redovito. A najkamolije da bi ih slavio svake godine u istoj stranoj zemlji. Ni Aleksandru Lukašenku nikad nije palo na pamet da Nove godine slavi u Moskvi. Možda je, lako ću se složiti, glupava demagoška forma, ali silvestarska ponoć vrijeme je kad i diktatori i kraljevi i demokratski izabrani predsjednici okruženi grozdovima snimatelja obilaze rodilišta, vatrogasce ili, štajaznam, obitelji s desetoro djece, javljaju se razdragani u izravnom prijenosu i ljube sa suprugama, šefovima kabineta i prolaznicima na ulici, šaljući poruku kako su „s narodom“.

Predsjednica Grabar-Kitarović, za početak, iz Amerike šalje prilično jasnu poruku kako „nije s narodom stop“. Što je, dakako, manji problem. Jednako kako je glupavo i demagoški slikanje s izmučenim i otečenim trudnicama, glupave su i demagoške optužbe kako je odlaskom u Ameriku okrenula leđa narodu koji o Novoj godini nema para ni za kvartovski Konzum, a kamoli za Ameriku. Ono što nije glupavo i demagoški jest izbor, hm, strane destinacije za tradicionalni novogodišnji party.

Kod svojih šefova 

Sve, naime, da u Sjedinjenim Državama žive njeni najbliži i najdraži, mnogo bi nas manje stajale njihove avionske karte za Zagreb, nego privatno putovanje građanke Kolinde Grabar-Kitarović u Ameriku. A pritom, jasno, ne mislim samo na troškove osiguranja, kojega mi po zakonu plaćamo bez obzira je li njene „proslave spadaju u djelokrug Ureda predsjednice“ ili ne: mnogo više od par avionskih karata, hotelskih soba i telefonskog roaminga stoji tisuću godina sanjani suverenitet slavne hrvatske države, zemlje čija predsjednica na koncu njene povijesti Nove godine slavi deset hiljada kilometara daleko, kod svojih šefova u Americi. Da u SAD ne ide kod svojih šefova, slavljenici bi došli njoj, predsjednici jedne razmjerno ozbiljne europske države. To je jednostavno tako, to se uči u prvom razredu osnovne diplomatsko-geostrateške škole.

Potpuno stoga svejedno s kim točno i gdje pije novogodišnji šampanjac, građanka Kolinda Grabar-Kitarović – kao predsjednica Republike Hrvatske na dopustu – na tradicionalne dočeke u Sjedinjene Države ide kao na vlastiti rođendan u vilu Zdravka Mamića: ide dakle kod svojih sponzora i direktora, na šampanjac, kolače i kratki brifing, točno onako kako niže osoblje u firmi ide na dočeke koje organizira gospodin šef.

Običnog nekog građanina Republike Hrvatske stoga ne zanima gdje je točno gospođa Predsjednica bila, što je pila i što je jela, savršeno ih se i veličanstveno jebe kakvu je haljinu nosila na dočeku: njega, naime, zanima samo tko mu je zapravo šef države.