"Sujetni učitelj nije mogao podnijeti da ga, kao u filmovima sa marisanjem i opet marisanjem, plus dvije zore i jedan suton, učenik nadiđe", piše u novoj kolumni Emir Imamović - Pirke.

U filmovima moga djetinjstva, nakon kojih su, čim bi izašli iz mračne i memljive kino sale, vižljasti Romi pokazivali zavidan talenat za karate, a mi, smotana bjelačka djeca, čekali da dođemo kući i namlatimo jastuk neuspješno oponašajući na platnu viđene udarce, uvijek je, ali uvijek, bila scena sa učiteljem što zadovoljno, blago se osmjehujući dok mu se u oku suza sprema za spust niz obraz, promatra kako ga učenik nadilazi. Em se, je li, dobro mariše, srčan je, em ima, kako se to kaže, ono nešto što ga čini velikim borcem, boljim od starog majstora koji ga je jednog dana našao uplakanog i prebijenog, pa ga trenirao da čuje kako list pada sa grane, da iz mjesta preskoči robnu kuću i sam sebe počeše petom po tjemenu.

Penzioner Mustafa efendija Cerić, nikada nije imao osobine pozitivnog filmskog ili junaka iz stvarnosti. Eno, nije sačekao niti da se barem dva od tri člana Predsjedništva oglase i kažu šta misle o nedavnim švicarskim balilucima reisu-l-uleme Huseina efendija Kavazovića, već je repetirao tastaturu i napisao pismo trećem, Mladenu Ivaniću. Sročio ga je tako da ga nije morao niti potpisati: u svakoj drugoj od 1.132 riječi može se, bez puno truda, iščitati ime autora, besposlenog udava sa ozbiljnim strahom od anonimnosti na koju je osuđen nakon što nije isposlovao doživotni mandata ili titulu evropskog muftija.

Sujetni učitelj nije mogao podnijeti da ga, kao u filmovima sa marisanjem i opet marisanjem, plus dvije zore i jedan suton, učenik nadiđe. Nalupao je 5.457 slova brzinom leta šurikena samo da Kavazoviću otme pet minuta od one svoje vrste slave, na kojoj je predano radio kao trinaesti, baksuzni poglavar Islamske zajednice Bosne i Hercegovine.
Može se, naravno, što ne bi moglo, reći kako je aktuelni reis džaba u Švicarskoj održao najgori govor u karijeri i mandatu – samo što je krivo.

Za razliku od svog prethodnika koji se trkao s vremenom i u ritmu antibiotika, svakih dvanaest sati neovisno o jelu, zauzimao jasno naopak stav o svemu, od erotskih oglasa u novinama do sastava fudbalske reprezntacije Bosne i Hercegovine, Kavazović je za sada jednom bljesnuo, ali tako da je odmah zaslužio titulu počasnog građanina Srebrenice, plaketu sa općinskim grbom i prigodan dar. Samo što malo treba pričekati do uručenja i poziranja sa općinskim načelnikom, Mladenom Grujićem iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Kasnije, jer nije pristojno odmah, može na kafu sa Ćamilom Durakovićem, da zajedno skinu ukrasni papir i vide šta je to Grujić poklonio efendiji.

“Nećemo halaliti nikome ko bude mogao, a ne bude htio. Nećemo nikome halaliti. Svako ko može dati svoj glas, svako ko može se registrirati, svako ko može dozvoliti da ‘vlah’ ne vlada u Srebrenici. Bit ću potpuno otvoren, da ‘vlah’ ne vlada u Srebrenici. Nek’ mu je haram ako to ne učini, nek’ mu je haram. Mi to moramo zaštiti, moramo to čuvati. To je naše i to ne možemo ostaviti”, rekao je Husein Kavazović u Švicarskoj.

Onaj što bi se prvi trebao zabrinuti i reagirati, srebrenički načelnik Duraković, ne samo da se nije nasekirao, već je, kažimo tako, pokazao stanovito oduševljenje: „Prije svega za nas je važno da vođa naše vjerske institucije boravi u dijaspori, kako bi svojim autoritetom animirao bošnjačku dijasporu da učestvuje na lokalnim izborima. U to ime, hvala njemu i Islamskoj zajednici. On je naš vjerski vođa i mi na njegove izjave ne postavljamo pitanja. Mogu reći da poštujemo naše vjerske lidere bez obzira šta, kada i kome rekli”.

Ako je do sada postojala nekakva, makar i slabašna nada da svi srpski birači registrirani u Srebrenici neće glasati za SNSD-ovog kandidata, više je nema. Možemo je, ne treba zvati doktora za to, službeno proglasiti mrtvom. Također, ukoliko je neko i vjerovao kako naredni lokalni izbori u Srebrenici neće biti međunacionalno takmičenje za upravnika groblja, može, ima dovoljno razloga, sam sebi opaliti korektivni šamar.

Uglavnom, tamošnji i svi Srbi prostigli iz Loznice, Šapca, Beograda, Banja Luke…glasat će za Grujića zato što je Srbin koji negira genocid, dok će svi tamošnji Bošnjaci i oni pristigli iz Novog Pazara, St. Gallena, Tuzle i Karlsruhea, glasati za Durakovića samo zato što je Bošnjak koji ne negira genocid, već svojom funkcijom pokazuje kako se, kao, zločin nije isplatio u gradu u kojem njegovi sunarodnjaci ili leže u mezarima ili čekaju da umru i budu zakopani blizu djece, muževa i braće.

„Bratstvo hrvatskih i srpskih šovinista je ovdje konstanta, to je sam temelj balkanske drame“, rekao je najbolji novinski pisac na području bivše Jugoslavije, jedan od osnivača i dugogodišnji urednik „Feral Tribunea“, danas kolumnista tjednika „Novosti“, Viktor Ivančić, u intervjuu za srpsko izdanje „Newsweeka“. Bratstvo bošnjačkih i srpskih šovinista je, također, konstanta, samo na manjem području, u Bosni i Hercegovini – i sam je temelj naše, bosanskohercegovačke drame u kojoj, evo vidimo, svi igraju predvidljive uloge i izgovaraju već poznate replike. Vaz o „vlasima“ tako će imati mobilizacijski učinak upravo na Srbe, dok će, posljedično, njihovo okupljanje u znak podrške Grujiću biti znak Bošnjacima da se organiziraju i džematile glasaju za Durakovića.

Činjenicu da bošnjački načelnik neće dobiti niti jedan srpski glas, kao što za srpskog, makar se preko noći promijenio, neće glasati niti jedan jedini Bošnjak, ne može promijeniti nikakva naknadna pamet i Kavazovićeva objašnjenja da su „vlasi“ negatori genocida nad Bošnjacima, a „balije“ oni što poriču zločine nad Srbima, ne može ispraviti. Nema, naime, tog demantija ili tumačenja koje je umanjilo značaj i štetu od onoga prvog kazanog, kada je, uzgred rečeno, efendija zaboravio objasniti sličnosti „baliluka“ i „vlahiluka“.

Na prošlim, lokalnim izborima, Ćamil Duraković je pobijedio nakon što su aktivisti Prvog marta otegli onu stvar do zemlje da mu skupe dovoljno glasova.

Ovoga se puta, očito je, niko ne zamara osiguravanjem pobjede bošnjačkom kandidatu kojeg, inače, ni SDA ni SNSD ne vole naročito, samo što prvi nemaju hrabrosti, a drugi snage da ga degažiraju. Posla se zato prihvatio Husein Kavazović i nije nemoguće da će uspjeti, uz, pored ostaloga, dugoročnu štetu za sebe učinjenu nakon niza poteza kojima je Islamsku zajednicu od generatora problema muslimana pretvorio u mjesto traženja rješenja za posljedice penzijom prekinutog niza grešaka Mustafe Cerića.

Možda, na kraju, „vlah“ neće vladati u Srebrenici, zahvaljujući i angažmanu reisu-l-uleme, ali se on, Kavazović, sigurno neće lako riješiti tereta „baliluka“ demonstriranog u Švicarskoj, gdje mu je malo falilo da, kao u filmovima sa marisanjem, postane bolji od učitelja kojem upala sujete nije dozvolila da učeniku prepusti crni pojas treći dan u kategoriji društvenih štetočina, te prateću slavu u borbi za grad mrtvih duša, za mjesto kojem treba načelnik sa jasnim stavom i o genocidu i o zločinu u Kravicama, te ambicijom da ne bude tek upravnik mezarja.

Ako Ćamil Duraković takvih i ima, slobodno ih može zaboraviti: u borbi „vlaha“ i „balija“ nema ni prostora niti vremena za nešto drugo.