Nermin Nikšić, predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, stvarno postoji! I ne samo da postoji, već i govori. Prvi lider neke stranke u nas, izabran navodno glasovima svih članova, ushodao se po televizijama da objasni kako je BiH pred još jednom konačnom podjelom.

“Čini mi se da se bez ikakve argumentacije dopušta da se ispunjavaju želje čelnika HDZ-a. Strah me da ćemo i dalje imati popustljivost SDA. Vidjet ćemo kako će se prema tome odnositi SBB. Čini mi se da želje Čovića idu na ruku Izetbegovića i SDA koja nijednog trenutka ne potencira to da su oni pobjednici izbora. Na osnovu svih poteza SDA koje smo do sada vidjeli, čini mi se da oni bez imalo uvijanja sve južno od Ivan Sedla prepuštaju HDZ-u dok sjeverno od Ivan Sedla žele da kontrolišu. To je opasno za budućnost BiH. Mi ćemo se boriti protiv toga“, izjavio je za našu televiziju nekadašnji federalni premijer.

Nesreća sa Nikšićem je što je, prvo, potpuno u pravu, samo ili nema pojma zašto ili se pravi lud i, drugo, što kada najavljuje borbu odmah i čini koliko može da je završi novim porazom.

Sve je, dakle, SDP-ov čelnik dobro vidio: i da se SDA ponaša kao da nije dobila izbore i da se ta stranka svela na politički džuboks i da sve južno od Ivan Sedla, zajedno sa Savezom za bolju budućnost, prepušta HDZ-u, dok sjeverno plijen dijeli sa Radončićem prije nego on dovoljno ojača da preuzme cijeli. Samo… Čim se dođe do „samo“, stiglo se do problema. Ne jednog, već neprekidnog niza, a za njega su zaslužni i SDP i Nermin Nikšić kao, u boljem slučaju, nijemi svjedok seta katastrofalnih poteza svoje stranke ili, evo, njen ujedinitelj sa Komšićevim krilom u slobodnom padu.

SDA se, da krenemo nekim redom, ne ponaša kao pobjednička stranka (među Bošnjacima) od onoga trenutka kada su povjerovali kako mogu preigrati Dragana Čovića. Sa njim su, naime, dogovarali podjelu vlasti u Federaciji, a sa Demokratskom frontom na nivou države, misleći valjda kako će DF biti protuteža HDZ-u u većem entitetu i gdje god može i zatreba. I tu se, odmah, vidjela razlika između prekaljenih partijskih kadrova i priučenih, ambicioznih vođa: dok su drugi vjerovali da vode igru, predsjednik HDZ-a je čekao da se preigraju . Na kraju je on sastavio novu Vladu u Federaciji, po defaultu će doći do rekonstrukcije Vijeća ministara i… I ništa, osim što Bakiru Izetbegoviću valja biti nagodan ukoliko ne želi doći u poziciju da ne zna odakle sijeva: sa HDZ-ove ili SBB-ove strane.

Istina, on se ni kriv, ni dužan, ni tužan, ne miče sa svoje i prirodne pozicije SDA: stranke koja nikada i nije pokazivala ambicije da, izuzev enklava sa bošnjačkom većinom, uopće ima utjecaja južno od Ivan Sedla. BiH po toj mjeri i jeste unija tri etnički definirana, dovoljno odvojena društva, samo pod uslovom da niko ne planira odvajanje, da malo, verbalno, pokaže kako mu je to te neke države stalo i da ne zalazi u BH Telecom, Elektroprivredu i blizu drugih stranačkih bankomata. Dragan Čović je to poodavno shvatio, Radončiću svakako ništa nije trebalo objašnjavati, dok Republiku Srpsku u kompletu kuri bolac za to kako će se dogovoriti Bošnjaci i Hrvati, sve dok ne misle prelaziti međuentitetsku granicu.

Niko se, dakle, tu ne ponaša neprirodno, osim SDP-a koji se neprirodno ponašao godinama, da bi sada, sa drugom predsjednikom na čelu, završili u čudu zbog ishoda vlastitih egzibicija.

Hajde što nema danas, ali SDP nije imala nikada niti jedan jedini snažan općinski, ma mjesni ogranak u Čitluku, Ljubuškom, Grudama, Širokom Brijegu… Nikada, za sve ovo protraćenih godina, niti jedan visokopozicionirani i u isto vrijeme utjecajni član partije – može se, naime, biti u vrhu stranke zbog imena, prezimena, narodnosti i mjesta rođenja, ali u kreiranju odluka učestvovati koliko i sobno bilje – nije došao južno od Ivan Sedla, a da nije bio Bošnjak ili da nema sarajevsku adresu od, makar, debitantske godine Meše Baždarevića u „Želji“.

Dvadeset godina mira nije bilo dovoljno da Socijaldemokratska partija onim ljudima među kojima Čović uživa podršku na kakvoj bi mu pozavidio Aleksandar Lukašenko, ponudi uvjerljiv dokaz da se, ali zaista, može pomiriti, riječima Zlatka Lagumdžije kazano, građansko i nacionalno.

Kako, je li, famozne tigrove kože odavno nema, raskrojena je gusjenicama tenkova još 1992., tako je i SDP mir dočekala kao stranka multietničkog članstva nastanjenog na područjima sa bošnjačkom većinom i sa biračkom bazom među, po prirodi stvari, Bošnjacima – ne čineći, da ponovimo, ništa da bi zonu utjecaja proširila. Sasvim suprotno, kalkulantski i dugoročno pogubno, socijaldemokrate su predano radili na tome da južno od Ivan Sedla mogu jedino dok idu na more. I da zlo bude veće, a cirkus kompletan, ne misle se mijenjati. Osim opet na gore.

Dok Dragan Čović najavljuje odgađanje lokalnih izbora, SDP i DF se spremaju za zajednički nastup, kada god bili. Ponuditi južno od Ivan Sedla, u gradovima i općinama sa hrvatskom većinom, kandidata iz stranke ili koalicije u kojoj bitnu ulogu igra Željko Komšić, jednako je kao za predsjednika Republike Srpske predložiti Jovu Divjaka. U politici, što valjda ne bi trebalo objašnjavati onima koji se njome bave, nisu važne činjenice već njihova percepcija, a Komšić je za Hrvate u Posušju ili Međugorju, isto što i Divjak za Srbe u Trebinju ili Nevesinju. S tim što drugi i ne pokušava biti bilo kakva vlast, dok je prvi bio uzalud, pa tako dva puta.

Nažalost, ne svjedočimo nečemu što se već nije dogodilo. SDP je poput hrčka koji se slomi trčeći, a ne miče se on već krug u kojem trči. Krug od nacionalizama što jedan drugog međusobno održavaju i jedini način na koji mogu mirno funkcionirati jeste da se zna šta je čije i gdje su granice.

Svako, drugačije rečeno, ima svoj komad i na njemu akumuliranu moć: Dragan Čović među Hrvatima masovno, Izetbegović i Radončić među Bošnjacima džematile, a niko od njih nije uspio isključivo zahvaljujući vlastitoj pameti. U neupitnu snagu vladajućeg federalnog saveza ugrađen je, naime, i kolosalni neuspjeh svih onih stranaka što su se predstavljale kao drugačije, da bi se ponašale isto ili gore. Poput, prvo, SDP-a, pa onda i njegovih manje ili više propalih derivata.