Vijest glasi: „Vlasti najnaseljenije njemačke pokrajine North Rhine-Westphalia, zabranile su građanima upotrebu vatrometa povodom proslave Nove godine - zbog velikog broja prihvatnih centara u kojima su smještene izbjeglice te azilantskih centara.

Lokalna samouprava Arnsberga saopćila je kako je izdala zabranu zbog moguće opasnosti od požara, ali i zabrinutosti o tome kakav bi mogao biti psihološki efekat na izbjeglice koje su pobjegle iz ratnih zona“.

Inače, 31. decembra u ponoć, u Njemačkoj se doček Nove godine tradicionalno proslavlja uz eksplozije i igru svjetala na nebu, a kada je tamo, u toj Njemačkoj, nešto tradicionalno, e to znači da nije od prekjučer ili od epohalnog otkrića očeva i majki domovine prema kojem ono što se radi godinama ustvari veze nema sa tradicijom i narodnim običajima.

Trebalo bi, da čovjek ima vremena i para koliko nema, sa ovom viješću napraviti eksperiment: isprintati je u, recimo, sto primjeraka, može i više, nije problem, pa pola podijeliti Nijemcima, a pola Bosancima i Hercegovcima. Misli se, je li, na građane Njemačke kao takve, ne samo na Nijemce, već i Turke, Kurde, Balkance (kako već zovu doseljenike iz nekadašnje Jugoslavije)… Jednako tako, misli se na sve građane Bosne i Hercegovine kao takve, ne na samo konstitutivne narode i eventualno Sejdića i Fincija, već i na onog Turčina što se probao automobilom prevesti preko Starog mosta u Mostaru, studente iz bratskihi zemalja okruženja.

Uglavnom, od reakcija na informaciju o zabrani vatrometa mogla bi se napraviti studija o odnosu građana i države, njihovim očekivanjami i njenim obavezama. No, kako vremena možda i ima, a para nema sigurno, morat ćemo pretpostaviti kakav efekat citirana vijest ostavlja. 

U Njemačkoj se, velike su šanse, malo ko čudi. Ima, sigurno ima onih što ih nervira mijenjaje običaja zbog tamo nekih Sirijaca, ali začuđenih nema, bez obzira jesu li rođeni u Kelnu ili su u Berlin došli vozom 1976. godine.
Kod nas, ne računamo li osoblje ambasada nekih evropskih zemalja i dvoje, troje turista iz Aachena – pravih njemačkih turista, ne onih što na pitanje odakle si odgovaraju da su iz tog Aachena, a na upit odakle si stvrano, da su iz Goražda – svima, bez obzira jesu li iz Zenice, Bihaća, Tuzle…ili su u Banja Luku došli iz Knina 1995., a u Sarajevo iz Novog Pazara godinu dana kasnije, informacija o zabrani bacanja petardi i ispaljivanja raketa za slavlje u nebo, izaziva prvo klimanje glavom, pa kratki osmijeh i, eventualno, kratko „jah“.

Ne vjeruje, u prijevodu, naš čovjek, svaki naš čovjek, da eto ima zemalja u kojima se vlasti i takvim stvarima bave i u kojima je moguće da se neko brine o tome hoće li mu se sugrađani, makar to postali prije prije dvadeset dana, koliko već ima da su stigli bez pasoša i u jakni iz Crvenog krsta, osjećati loše zato što napolju puca i blješti.
Njemački čovjek, osim ako baš nije duduk sa dna kace, možda i gunđa zato što se džaba spremao da ide gledati vatromet, a sjebali ga Sirijci, ali razumije suštinu. Istina, i vlast se malo potrudila da mu pomogne, pa je navedeno da osim što može izazvati traume, vatromet može dovesti i do požara koji ugrožava Nijemca u istoj mjeri u kojoj detonacija izaziva znojenje i drhtavicu kod izbjeglica.

Uglavnom, i da skratimo, Nijemcu se podrazumijeva da vlast, pokrajinska i savezna, postoji kako bi brinula o svojim građanima, o njihovoj sigurnosti i osjećajima, uz još puno toga drugog. Bosancu i Hercegovcu, osim ako nije iz Goražda, Tuzle, Uskoplja, Stoca…ali od ljetos stanuje Aachenu i još se nije navikao na tamošnje običaje, je nepojmljivo da vlast, kantonalna, entitetska i savezna, postoji i zbog toga da odlučuje hoće li ili neće biti vatrometa i zašto tačno.

Država je u Njemačkoj servis, dok je kod nas, recimo tako, prirodni neprijatelj – nešto što postoji radi sebe, nikako ne radi onih na čijim plećima opstaje. Istina, pravi i lične karte, pasoše i sto metara vodovodnih cijevi mijenja osam mjeseci i… I to je, manje više, to.

Mi, drugačije rečeno, u protekloj 2015., kao i u puno, puno godina prije, nismo imali ni jedan jedini dan u kojem se lijepo, golim okom vidjelo da tu, kod nas i oko nas, ima neke države čiji je posao, makar usputni, da brine o sigurnosti, osjećajima i elementarnim potrebama svojih građana.

Kod nas, kada nema vode u glavnom gradu – onda nema vode u glavnom gradu. Kod nas, kada treba platiti kotizaciju za učešće kadetske košarkaške reprezentacije na Evropskom prvenstvu – onda je tu Pero Gudelj da pomogne budućim kontinetalnim prvacima u ostajanju na turniru. Kod nas, kada poginu rudari u Kaknju – vlast kaže kako će ubuduće činiti sve da se poveća sigurnost onih što kopaju u utrobi zemlje. I to ponovi nakon naredne nesreće. Kod nas, kada terorista ubije dvojicu pripadnika Oružanih snaga – vlast izrazi sućut obiteljima. I onda se opet iznenadi kada se otkrije da su sa ubicom klanjali sljedbenici Islamske države sa adresom u Zenici i mjestom boravka u Briješću.

Kod nas, kada se od smoga i magle ne može udahnuti, vlast se ponaša kao Željko Kerum kada je u Splitu pao snijeg i poledilo. On je, da se podsjetimo, kao gradonačelnik poručio sugrađanima da ne hodaju puno dok zima ne popusti. Kod nas se prave takvi zakoni da je bolje u 2015. otići u prijevremenu, nego u 2016. u redovnu penziju! Kod nas se usvajaju Zakoni o radu po kojima će, malo fali, radnici plaćati poslodavcima da rade. U Njemačkoj je, uzgred rečeno, minimalna satnica osam eura: naredila država nakon što je zaključeno da tamošnji radnik nikada nije živio gore, iako radi isto kao prije. Kod nas ubojice policajaca imaju opravdanje u traumama iz djetinjstva, dok su oni što su pokušali u zrak dići kompletnu policijsku stanicu u Bugojnu – malo nervozni. Kod nas, kada čovjek pođe u banku na Ilidži, ne zna hoće li ga pogoditi pljačkaški metak ili pojesti čopor pasa lutalica. 

Kod nas se uspjehom smatra otvranje 10.000 novih radnih mjesta, a gubitak preko 10.000 radnih mjesta u isto vrijeme se ne spominje. Kod nas, kada gori šuma – onda se čeka da izgori. Mora jednom, pa kako god. Kod nas je revolucionarna odluka da se nakon dvadeset i pet godina višestranačja prestane, makar na nekoliko mjeseci, zapošljavati isključivo na osnovu stranačke pripadnosti. Kod nas se za Novu godinu puca kao da je 1993., a ako to nekoga traumira – njegov problem.

Kod nas ima svega što je moguće samo kod nas. Jedino čega nema je ono o čemu se spojeno drvi – bilo kakve države u bilo kakvom obliku. Države koja služi da brine o sigurnosti i osjećajima svojih građana, da im pruža kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, popravlja ceste u razumnom roku i tako da ne izaziva saobraćajni kolaps, brine da ne dehidriraju iako uredno plaćaju vodu, novcem od struje ne plaća stranačka sijela i kadrove, već smanjuje opasnost u rudnicima, ne ignorira činjenicu da policija ne može pohapsiti onoliko koliko sudije mogu oslobađati, ne razmišlja o posljedicama masovne prodaje građevinskog zemljišta strancima, mahom Arapima, ne brine o tome što su fakulteti postali socijalne ustanove u kojima se zadržavaju budući nezaposleni građani…

Zato je kod nas najljepša novogodišnja čestitka: dabogda otišao u Njemačku. Javi se kad dođeš na godišnji, da nam pričaš šta ima. Ako dođeš…