"Upravo sada dolazi promjena kakvu nismo vidjeli sto godina - i mi smo ti koji zajedno pokrećemo te promjene", rekao je Vladimiru Putinu, pri odlasku iz Moskve u kojoj su pričali i častili se tri dana, Xi Jinping, doživotni vođa kineske države i partije. "Slažem se", odgovorio mu je Putin, a Xi mu je pružio ruku i dometnuo: "Čuvaj se, molim te, dragi prijatelju."
Grmile su proteklih dana neke naslovnice o Xiju mirotvorcu, no mir u svijetu i mjerenje svijeta i vremena za Kinu je nešto puno drugačije nego što to shvaća zapadni um. Xi je u Kremlj stigao nakon što je Međunarodni kazneni sud objavio tjeralicu za Putinom zbog ratnih zločina u Ukrajini, no to nije poljuljalo strateški savez koji pred sobom ima dugoročniji cilj koji ih veže, taj cilj promjena je globalnih odnosa u kojima je, prema mišljenju Pekinga i Moskve, do sada dominirao Zapad. Situacija je kritična i nimalo optimistična, pogotovo kada se pogleda sve ono što je na kocki.
Dok se kraj Crvenog trga nazdravljalo novom svjetskom poretku u nastajanju, na ulicama francuskih gradova bjesnili su prosvjedi nakon što je Emmanuel Macron preko koljena donio odluku o usvajanju mirovinske reforme. Europa, konitent koji se obvezao na zelenu tranziciju do 2050. stari i za doba koje dolazi ima sve manje resursa i ljudskih i materijalnih. Puno smo u ovoj kolumni pričali o vrijednostima, razumijevanju svijeta, građenju narativa i dezinformacija kao strateškom utjecaju i oružju. Sekuritizacija resursa, bilo ljudskih, poput migracija ili materijalnih poput sirovina, politički je proces koji za jedne postaje egzistencijalna prijetnja, a za druge strateška prednost. U vremenu klimatskih promjena, i bez artiljerijske paljbe i žrtava na ukrajinskom tlu, stvari akceleriraju.
Rat u Ukrajini, kao i pandemija, pokazali su kako svijet zaista nije zelena livada o kojoj se pjevalo u mjuziklu “Jalta, Jalta” i o kojem se sanjalo nakon Drugog svjetskog rata kada je stvaran poredak kakvog znamo, već je globalizirani mehanizam koji se nije riješio koncepta rivaliteta te nije mogao pomiriti poimanja demokracije, ljudskih prava i vrijednosti na jednakim osnovama. Osjetljivost na pretjeranu ovisnost o jednom kanalu opskrbe Europa je iskusila s Rusijom i plinom, a situacija se na koncu pretvorila u najgoru geopolitičku noćnu moru. Isti slučaj događa se ili bi se mogao dogoditi s Kinom kada je riječ o rijetkim zemljama, ključno važnim rudama za zelenu i digitalnu reindustrijalizaciju svijeta. Govorila je o njihovoj važnosti Ursula von der Leyen u prvom govoru o stanju Unije, govorila je o europskoj ovisnosti o Kini i potrebi diversificiranja izvora i na prošlotjednoj plenarnoj sjednici Europskog parlamenta. 98 posto europske opskrbe rijetkim zemljama dolazi iz Kine.
Nema zelene tranzicije, vjetroturbina, solarnih panela, baterija za aute i mobitele, nema nano tehnologije u medicinskim ispitivanjima, naprednog naoružanja, gotovo nikakvog tehnološkog rješenja za naše globalne i planetarne probleme bez rijetkih zemalja. Još 2017. EU je oformila Savez za rijetke zemlje kako bi počela s diversifikacijom,a 2020, objavila je Akcijski plan o diversifikaciji. Velika vijest stigla je početkom godine. U okolici najsjevernijeg švedskog grada Kirune, u kojoj su se na početku švedskog predsjedanja Vijećem Europske unije okupili članovi Europske komisije, pronađeno je milijun tona rijetkih zemalja. Rekli bismo briselskim riječnikom bio bi to “game-changer” za Europu u ovakvoj ovisničkoj krizi, ali tek za nekoliko desetljeća. Europa naime nema kapaciteta za procesuiranje rijetkih zemalja.
Tu je i dalje ključni izazov, a to je da je ekstrakcija elemenata rijetkih zemalja jedna od najdestruktivnijih i najotrovnijih metalurgijskih postupaka za okoliš. Intenzivno rudarenje izaziva zagađenja, onečišćenja, klizišta, iako i Kina radi na promjeni tehnologije. Veliki je otpor takvim zahvatima u okoliš od strane lokalnih zajednica i ekoloških udruga. Posljednji takav slučaj gledali smo u susjednoj Srbiji gdje je, unatoč otkriću ogromnih rezervi litija, projekt rudarenja obustavljen zbog ogromnog javnog otpora.
Kina ima preko 36 posto globalnih rezervi rijetkih zemalja, Brazil i Vijetnam imaju svaki po 18 posto, slijedi Rusija s destak, pa Indija sa 6 posto. Ostatak je neravnomjerno raspršen po svijetu.
Otac kineske ekonomske reforme Deng Xiaoping shvaćao je stratešku važnost tog ključnog resursa, pa je još početkom 90-ih, nakon odlaska s vlasti, kaže priča, rekao kako Bliski istok može imati naftu, ali Kina ima rijetke zemlje. Nekada davno SAD su imale primat u njihovoj ekstrakciji, no zbog pravnih ograničenja na radioaktivne elemente industrija je pomalo nestajala sa zapada, a Kina je provodila vrijeme istražujući svoje resurse i gradeći infrastrukturu.
U desetljećima za nama, isto je počela činiti i na afričkom kontinentu, primjerice DR Kongu u kojem crpi oko 70 posto potreba za kobaltom. Niska cijena rada, niski okolišni standardi omogućili su Kini strateški razvoj na tom polju i kod kuće i u Africi, a sve to je sustavno planirala ne samo zbog ekonomskih razloga već i zbog političkih i geopolitičkih. Posljednja tri desetljeća Kina u potpunosti kontrolira globalnu opskrbu rijetkim zemljama. Također, one su dio i razvojne zelene kineske strategije energetske sigurnosti, smanjivanja emisija CO2, investicija u transformaciju Kine kao ključnog svjetskog proizvođala obnovljive energije. I prije rata u Ukrajini, nakon pandemije, 2021. potražnja za rijetkim zemaljama na svjetskim tržištima je narasla i dovela do rasta cijena.
Europa je na ljeto 2021. s Ukrajinom potpisala ugovor o partnerstvu oko rijetkih zemalja. Iznimno rudno bogatstvo Ukrajine, pogotovo u područjima koje je Rusija anektirala ili pokušava osvojiti, uz sve ostale strateške elemente u ratnu priču uvodi i taj geopolitički element. Kao i Kina, i Rusija već godinama strateški radi na osvajanju resursa od Bliskog istoka do Afrike, gdje politiku u stopu prati Wagner paravojska uz tvrtke za ekstrakciju i istraživanja.
Kako fantastično primjećuje Olivia Lazard, vjerojatno jedna od prvih na svijetu koja je u svom radu za obuhvatila rusku strategiju u svjetlu klimatskih promjena, borbe za resurse i promjene svjetskog poretka, Putin koristi krabulju povijesti kako bi izdizajnirao novu rusku ulogu u budućnosti prepunoj disrupcija zbog klimatskih promjena. U Ukrajini tako konstrukcijama mijenja povijest opravdavajući svoju agresiju, a u Africi instrumentalizira traume kolonijalne prošlosti kako bi podrivao odnose s Europskom unijom. Strateška je to igra protiv različitih europskih ovisnosti, ključno – onih budućih. Lazard s pravom kaže: „Razumio je ono što je Europi totalno promaklo – energetska tranzicija je geostrateško pitanje.“
Da sumiram, Kina i Rusija za sada u šaci drže ključ za ekonomsku transformaciju Europe, samim tim i za svaku drugu stabilnost, na poslijetku i onu demokratsku. Rusija paralelno stvara i savezništva s državama čiji su resursi komplementarni onima nad kojima ima kontrolu. Od Brazila, preko Kazahstana. Klimatske promjene donose strukturne promjene na arktičkom pravcu na koji su Rusija i Kina već godinama strateški fokusirane.
Za Peking, koji igra svoju, već opisanu igru, vjerojatno bi najgori mogući scenarij bio promjena režima u Moskvi. Stoga će Xijev režim učiniti sve da do toga ne dođe. Kinezi su donijeli strategiju o rijetkim zemljama prije dva desetljeća i poduprli je ogromnom javnom diplomacijom i strukturnim investicijama u Africi, većinom dugoročnim zaduživanjem. Zapad se probudio prekasno. Tijekom nedavnog povijesnog puta u Demokratsku Republiku Kongo, Papa Franjo se osvrnuo upravo na novi ekonomski kolonijalizam koji se samo slaže na nagomilane traume resursima bogate zemlje kroz desetljeća iskorištavanja i ratova.
Na današnjem sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu, europskim će se liderima pridružiti glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, čovjek koji je na čelu najveće multilateralne globalne organizacije nastale na krhotinama svijeta nakon Drugoga svjetskog rata. U Vijeću sigurnosti UN-a sjedi Rusija koja agresijom na međunarodno priznatu državu krši međunarodne norme, u Vijeću sigurnosti UN-a sjedi Rusija s pravom veta, a za njenim predsjednikom raspisana je tjeralica Međunarodnog kaznenog suda, suda koji ne priznaje ni Rusija, ni Kina, niti Sjedinjene Američke Države.
U svijetu kojem, prema riječima Xi Jinpinga, doživotnog vođe države koja pretendira postati prvom globalnom ekonomijom i koja je još jedna stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta, dolazi promjena kakvu nismo vidjeli u sto godina. Dok gledamo svijet u kojem je prema Guterresovim riječima čovječanstvo samo postalo oružje za masovno uništenje u ratu protiv prirode, u kojem je sve manje pitke vode, a danas u New Yorku počinje prva UN-ova konferencija o vodi nakon gotovo pola stoljeća, pitanje je kakva je ta promjena koju trebamo. Je li ona koju su votkom zapečatili drugovi Xi i Putin ili je svijet kakvog smo znali i koji je doveo do točke usijanja, globalnih nejednakosti neviđenih razmjera.
Guillaume Pitron, autor knjige “Ratovi rijetkih zemalja” kaže kako će u slijedeća tri desetljeća svijet konzumirati više metala i minerala nego u proteklih 70 tisuća godina. Prije sto godina svijet je grcao u posljedicama prvog svjetskog rata, a svijet koji je iz njega nastajao izazvao je drugi. Izgradnja novog svjetskog ekonomskog sustava uslijed klimatske krize pokazuje da je svijet i opet samo mjesto geopolitičkih natjecanja i premoći, mjesto očito kljasto i nesposobno stvoriti neki novi oblik koji bi bio u stanju raditi za čovječanstvo, koje, shvatili smo već, u takvoj slici svijeta također očito nije jedno.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!