Intenzivna diplomacija odvijala se proteklih mjesec dana od trenutka kada je Joe Biden kod kamina u Bijeloj kući primio novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, preko dolaska glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea u Palm Beach na sastanak s Trumpom, pa do preleta novoizabranog američkog predsjednika preko Atlantika i dolaska u Elizejsku palaču na sastanak s Emmanuelom Macronom i Volodimirom Zelenskim.
Transatlantsko savezništvo u ratnim i kriznim okolnostima priprema se za ono što dolazi. Iako je američki glavni globalni rival Kina, a najavljena ključna metoda konfrontacije carinski ratovi, Washington kakav god da mu je prvi stanar, vjerojatno shvaća da Rusija nije samo europska nego i globalna prijetnja te da je niz spojenih posuda u sada već globalnom ratu puno širi, a na terenu uključuje i iranske dronove i sjevernokorejske vojnike. Dok je još 2018. Trump govorio da je NATO zastario te je pred saveznike na summit u Bruxelles stigao ljut jer Merkel s Rusima gradi Sjeverni tok, a malotko od saveznika poštuje obvezu izdvajanja dva posto BDP-a za obranu dogovorenu na summitu u Walesu 2014. upravo nakon ruske agresije na Ukrajinu i aneksije Krima, sedam godina kasnije uoči svoje druge inauguracije i slike svijeta puno drugačije, a opet slične, taj isti Trump može se ili samo smijati i rugati govoreći – rekao sam vam, odlučiti biti bijesni osvetnik ili odrediti neki novi kurs transatlantskog savezništva.
Više nitko tko se bavi obranom ne krije procjene rizika o mogućem otvorenom sukobu s Rusijom do kraja desetljeća. Jedini mogući scenarij koji bi se odupro strategiji Kremlja da promijeni svjetski poredak i prema tome već dugo mijenja i svoju ekonomiju i vanjskopolitički djeluje, sadržan je u maksimi – mir kroz snagu, koju su iz američkog modernog političkog naslijeđa sada usvojili mnogi na zapadu.
Si vis pacem para bellum. Rutte, kao i Trump i Zelenski danas govore istim jezikom. U tjednu za nama, glavni tajnik NATO-a održao je pred briselskim think-tankerima prvi, slobodno ga možemo nazvati, programatski govor otkad je na čelu Saveza. Ugostio ga je Carnegie Europe, a bivši nizozemski premijer obratio se ne samo direktno onima u dvorani, nego u govoru precizno sročenom, građankama i građanima koji žive u zemljama članicama NATO-a u Europi i Kanadi. Ne Americi ili Turskoj. Samo onima u Europi i Kanadi. Zašto njima pitat ćete se. Pa, da ga citiramo: „U prosjeku, europske države troše četvrtinu svog nacionalnog dohotka na mirovine, zdravstveno i socijalno osiguranje. Potreban nam je samo dijelić tog novca da našu obranu učinimo jačom i sačuvamo naš način života. Stavljanje obrane kao prioriteta traži političko vodstvo, to može biti teško i riskantno kratkoročno, no apsolutno je neophodno dugoročno. Netko će vam reći suprotno, no ti misle da snažna obrana nije put prema miru. Pa, u krivu su jer bez snažne obrane nema trajne sigurnosti. A bez sigurnosti nema slobode za našu djecu i unuke. Nema škola, bolnica, nema poslova. Nema ničega.“
Rutte dakle traži da upravo mi, građani, u doba u kojem nismo ni u ratu ni u miru, ali smo pod realnom opasnošću da iz mira prijeđemo u rat iza iduće petoljetke, budemo ti koji će od svojih vlada tražiti maksimalna ulaganja u obranu. Vrijeme je ruskog nasilja, sveukupne kineske asertivnosti, vrijeme u kojem osovine kaosa i zla žele promijeniti naš način života i uspostaviti svoj svjetski poredak. Rutte dakle tvrdi da ako ništa ne promijenimo i ako ne odradimo potrebno brzo, možemo doživjeti rat i na teritoriju NATO-a. Od vlada europskih država traži glavni tajnik NATO-a da vojnoj industriji daju dugoročne ugovore, promijene zastarjele procedure nabave, dokinu nacionalne barijere između banaka, mirovinskih fondova i industrije, da ulažu u nove tehnologije, inovacije u vojnoj industriji, te da se troškovi za obranu podignu, neće spekulirati, ali bit će to najmanje na tri posto BDP-a. Nama građanima kaže dakle da sami od svojih vlada tražimo stavljanje obrane kao prioriteta nad dosadašnjim socijalnim beneficijama koje smo uživali. Ta su vremena prošla. Si vis pacem para bellum.
Tako je govorio Rutte 12. prosinca u Bruxellesu.
Koji dan ranije svoj prvi nastupni intervju Reutersu dao je novoizabrani europski povjerenik za obranu, bivši litavski premijer Andrius Kubilius. On je dodao još jednu pjesničku sliku u europsku obrambenu razglednicu budućnosti. Europa treba „big bang“. Velikim praskom nazvao je dakle potrebne investicije u obranu. Na europskim državama sada je rasprava kako će namaknuti potrebnih procijenjenih 500 milijardi eura u desetljeću koje dolazi. Uz uvjeravanje Trumpa da shvati da nema popuštanja Rusiji jer su globalni ulozi preveliki, Europa, uz Francusku s deficitom u političkoj krizi i tektonski poremećenu Njemačku pred izborima, mora odlučiti na koji će način financirati zajedničku obranu, uz mučan politički proces koji će ovu temu pratiti i prati u nacionalnim politikama i parlamentima. Paket dizajna obrambene budućnosti uključuje i temeljna pitanja financiranja buduće ukrajinske obrane, ali i obnove. Koja i kakva su to sigurnosna jamstva koja Europa jedinstvenim glasom može ponuditi Ukrajini? Može li francusko inzistiranje na tzv. europskim mirovnim snagama na terenu uopće biti realna opcija dok je i dalje potpuno nejasan put prema mogućem mirovnom sporazumu? Poljski premijer Tusk prošloga je tjedna na sastanku s političkim autorom ideje o europskim snagama na terenu, Macronom, odbio mogućnost da poljski vojnici idu u Ukrajinu.
Danas, dok nam dogorijeva, možemo samo sebe dodatno frustrirati kako su oni koje smo birali bili toliko politički i strateški kratkovidni da nisu razumjeli što Putin sprema, te da mu se dopustilo da nam u bliskom susjedstvu riba nos još od 2008. u Gruziji, preko 2014. na Krimu i dijelovima Donječke i Luhanske oblasti, pa eto sve do ovog progresivnog užasa koji gledamo u Ukrajini od veljače 2022. U međuvremenu na europskom teritoriju događala su se trovanja političkih protivnika, kibernetički i hakerski napadi, koje smo gledali i u Hrvatskoj, ali bez nekog prevelikog stresa, iako su se događali na ključnoj infrastrukturi, od zdravstva do transporta. Događala se i politička korupcija, kao dezinformacijske kampanje namijenjene sijanju sumnje i podrivanja demokratskih institucija. U svemu tome čega smo bili ili nismo bili svjesni kao građani, u kolektivnom sjećanju uvijek su negdje ostali oblak nuklearne eksplozije koji je obilježio generaciju nakon drugoga svjetskog rata i onaj strave černobilske tragedije kao uvertire za pad željezne zavjese. Naša politička vodstva bila su dakle kratkovidna dok je Putin pleo mrežu i stvarao osnove da ide u rat do istrebljenja. Danas, dok Mark Rutte od nas građana traži da izaberemo jačanje obrambenog pakta kako bismo izbjegli rat, moramo održati glavu iznad vode i ne zaboraviti da ono što znači taj savez i vrijednosti koje branimo jest demokracija, kakva takva klimava i pod pritiskom. Ona, dok se inovira i pronalaze novci za dronove i tenkove ili se raspravlja o tome hoće li se naši vojnici priključiti misijama u trećim zemljama, znači čuvanje integriteta informacija, neovisnih institucija, borba protiv korupcije, transparentnost i sloboda mišljenja i govora. Jer bez toga, sa svim namaknutim novcima za obranu nauštrb dosadašnjih socijalnih beneficija uljuljkane Europe, odzvonit će nam, kako god okrenemo, naši posljednji dani.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare