Što se događa u čovjeku kada prestane vjerovati u Boga? Vjerovali ili ne, to iskustvo slično je skidanju s droge kod narkomana.

Novinarka Vicea, Caroline Beaton svoje je iskustvo prelaska iz vjernika u ateista predočila u veoma zanimljiv tekst objavljen na Tonicu, a koji prenosi Index.

“Moja vjera u Boga nije odjednom nestala – ona je lagano sagorijevala. Izgubila sam nevinost sa 16 godina. Prestala sam ići u crkvu. Iskradala sam se iz kuće u kasne noćne sate. Da bi me kaznila, mama me je tjerala da napamet učim bibilijske stihove, recitirala sam ih kao recepte.

Nisam bila jedino dijete koje je prestalo vjerovati. Rekordni broj mladih Amerikanaca izjavio je da nema religijske osjećaje (35 posto), iako je 91 posto njih odraslo u religioznim obiteljima. Naš gubitak vjere događao se postupno. Samo 1 posto Amerikanaca je prestalo vjerovati odjednom, nakon neke veće krize. 36 posto njih postalo je razočarano svime, a 7 posto njih kaže da su im stavovi i gledišta evoluirali.

To je kao kad vjeruješ u Djeda Mraza. Psiholozi Thalia Goldstein i Jaqueline Woolley otkrili su da djeca prestaju vjerovati u Djeda Mraza postupno, to se ne događa odjednom. Djeca najprije misle da je Djed Mraz kojeg vide u shopping centru stvaran, onda misle da nije stvaran, ali da magično komunicira sa stvarnim Djedom Mrazom i tako sve dok ne shvate da je to samo čovjek u kostimu Djeda Mraza. “Djeca ne isključuju vjeru samo tako”, kaže Goldstein.

Slično tome, i gubljenje vjere događa se postupno.

Nekada sam voljela ilustriranu dječju Bibliju koju mi je mama poklonila. Jonino lice unutar ogromnog kita mi je pružalo ugodan, topao osjećaj. Moj mozak je stvarao te osjećaje. Kada uživamo u religijskim emocijama, poput maminog zagrljaja dok čitamo Bibliju, naš mozak aktivira zone koje šalju pozitivne, nagradne signale. S vremenom, religiozne ideje same po sebi postaju nagrada. To je moćna, nesvjesna motivacija koja te tjera da nastaviš vjerovati.

“Religija djeluje baš poput droge, kokaina ili metamfetamina. Ili kao glazba ili kao ljubav”, kaže Jeffrey Anderson profesor radiologije na Sveučilištu Utah gdje proučava kako religija utječe na mozak. “Sva ta iskustva donose neku vrstu nagrade, fizički je to ista reakcija”, tvrdi on.

Kada sam počela svoju šarenu Bibliju doživljavati kao dosadnu i djetinjastu, one zone u mozgu koje šalju pozitivne i nagradne signale polako su postajale manje aktivne. Religijsko iskustvo mi je davalo manje zadovoljstva.To se događa ljudima koji boluju od Parkinsonove bolesti koja utječe na te “nagradne” centre u mozgu. Anderson kaže da ljudi koji boluju od Parkinsonove bolesti imaju veće šanse da izgube i vjeru u Boga”.

U sedmom razredu naučila sam da su ljudi evoluirali kroz šest milijuna godina, a ne sedam dana. Ironično, evolucija mozga je ono što nam omogućava da uopće vjerujemo u religiju. Najveći dio religijskih uvjerenja nalazi se u najrazvijenijem dijelu mozga, frontalnom režnju. To možda objašnjava zašto je religija povezana samo s ljudima.

Dugo vremena sam vjerovala i u kreacionizam, u Boga s kojim bih se mogla rukovati, i u evoluciji hladni znanstveni svijet koji nije mario za mene. Jer kad izgubimo vjeru, već postojeće mreže vjerovanja u našem mozgu ne nestaju, već se obnavljaju. Nešto kao garderoba. “Čak i ako neko odbavi vjeru, to ne znači da je bacio svu ‘odjeću’ koju je dotad imao i da kupuje skroz novi set svega”, kaže Jordan Grafman, profesor na Sveučilišu Northwest koji se bavi istraživanjem mozga. “Biraš što ćeš ostaviti, a što ćeš baciti”, tvrdi on.

Nova vjerovanja se uklapaju u isti okvir vjerovanja kao i ona stara. Čak je moguće da postojeća mreža vjerovanja stvori temelje i stazu za nova. Woolley je tako otkrila da djeca koja otprije vjeruju u bića iz mašte, mnogo lakše povjeruju u neka koja su izmislili istraživači za potrebe studije. “Mislim da je to zato jer oni imaju već neku mrežu u koju se ta bića mogu lako uklopiti”, objašanjava. Nekad ta nova vjerovanja sliče na stara, ali ponekad i ne.

Dok sam pokušavala pomiriti svoju vjeru u Boga sa sve većim znanjem o prirodnom svijetu, radila sam proizvoljne razlike. Bog nije mogao vidjeti kad sam na WC-u, ali je mogao čuti moje molitve, odlučila sam. Na kraju nisam mogla shvatiti kako bi fizički mogao išta od to dvoje.

Gubitak vjere zbog znanosti je čest. Istraživanje iz 2016. godine pokazalo je da većina Amerikanaca prestaje vjerovati u Boga iz tog razloga. “Racionalno razmišljanje izbacuje religiju kroz prozor”, “Sada sam znanstvenik, ne mogu vjerovati u čuda”, samo su neka od objašnjenja.

Ali nije znanost uvijek krivac za gubitak vjere, već i kultura znanosti. Svjedočenja drugih imaju velik utjecaj na naša vjerovanja. Mi se trudimo uvjeriti malu djecu u postojanje Djeda Mraza i ona zbog toga vjeruju u njega.

Međutim, kad odemo na fakultet, kulturalna svjedočansta se mijenjaju. Prevladava analitički, znanstveni pristup i ostaje jako malo mjesta za Boga. Teturamo kući s tuluma razglabajući o besmislu zapadnjačkih religija. Stvaramo prijateljstva cinično izražavajući našu sumnju. Na faksu preispitujemo sve konzervativno. Tada naša tinejdžerska vjerovanja nestaju.

Kada konačno prekinemo s religijom, imamo povratni učinak. Ljudi koji su nekad bili religiozni uglavnom te osjećaje pokušavaju ostvariti boravkom u prirodi ili u proučavanju dubokoumnih znanstvenih ideja, kaže Patrick McNamara, profesor neurologije na Sveučilištu u Bostonu. Te strasti znanstvenici nazivaju lažnom religijom.

Što se mene tiče, prerasla sam svoja religijska uvjerenja, ali nisam ih zakopala. Na neki malo vjerojatan način, nadam se da onaj koga predstavljaju gleda kako učim.”, prenosi Index.