Uskrsnuće i obnova života, osim što je temelj kršćanske vjere, jedno je od najvećih nadahnuća ljudske civilizacije i "simbol transcendencije ljudske svijesti u svim kulturama i vjerovanjima".
Kako tumači teolog Gerald O’Collins, Isusovo uskrsnuće je zapravo “ona prava istina o Bogu iz koje slijedi sve ostalo” i bit je kršćanske vjere. Prvi kršćani nisu predstavljali Isusovo uskrsnuće kao puko oživljavanje mrtvog tijela, nego kao njegovu slavnu konačnu preobrazbu, kao nagovještaj općeg slavnog uskrsnuća. Ono je potvrđeno otkrićem njegova praznog groba, kaže O’Collins.
Prema jezikoslovki Nives Opačić, staroslavenska riječ vuskrusu znači oživljenje od mrtvih. Svi uskršnji vjerski običaji slave nestajanje starog i rađanje novog života. Oni se temelje na shvaćanju obnove prirodnog ciklusa, najprije vidljiva po proljetnom oživljavanju bilja, a izražavaju se simbolima kao što su jaja, zec, mladi janjci, krijes i sl.
Maja Dragun s Instituta Ivo Pilar ističe da kršćanska svetkovina Uskrsa sadržava obredne elemente vezane uz pretkršćanske ratarske epifanije i kult plodnosti. Ona upućuju na literaturu koja kaže da su različite religijske ideje ‘pripremile scenu’ za dolazak utjelovljenoga kršćanskog Boga. Posveta hrane, specifična hrana na stolu, jaja, zec, kao i vremenska smještenost Uskrsa u doba proljetne obnove, znak su “ustupka” kršćanstva pretkršćanskoj običajnosti, ističe literatura.
Sredozemna otkrivanja tajne obnove života
“Prirodna religija” koja se razvijala u egipatskoj civilizaciji slaveći plodnost Nila, pobožanstvenila je sav ljudski okoliš te iskazivala veliku brigu za život poslije smrti, najprije faraona koje su pokapali u piramide kao njihova “ulazišta u nebo”, a kasnije se vječnost priznavala i drugim ljudima.
Vegetativni kultovi koji zazivaju plodnost sjemena i slave njegovo uskrsnuće osobito su se razvili kroz štovanje božanskih parova kao što su mediteranski kultovi Ištar i Tammuza, Izide i Ozirisa, Semele i Dioniza, Demetre i Perzefone.
Entomolog Branko Britvec otkriva kako su u tom procesu Stari Egipćani važne stvari naučili od običnog kukca kotrljana, poznatog i pod prozaičnim nazivom balegar, koji je i u prirodoznanstvenoj literaturi ostao pod “posvećenim” nazivom (Scarabeus sacer).
Još u kasno preddinastijsko doba, početkom 3. tisućljeća prije Krista, njegovo kotrljanje blatnih kuglica postalo je metafora za put sunca po nebu pa je kotrljan simbolizirao odraz makrokozmosa u mikrokozmosu.
Jednako je tako kotrljan Egipćanima dao ideju za mumuficiranje pokojnika. Kao što njegovo gnijezdo sliči grobnici u kojoj kukuljica/mumija očekuje svoje sunčano “uskrsnuće”, tako su Egipćani vjerovali da i pokojnici u mumiji očekuju svoje sunčano uskrsnuće.
Istraživač Biblije, adventist John C. Brunt, podsjeća da je u mezopotamskoj literaturi poznavana moć oživljavanja, te da su i Grci vjerovali u besmrtnost duše i bili svjesni života nakon smrti.
Judaizam je imao različita shvaćanja, a u suvremenosti se nastoji distancirati od ideje tjelesnog uskrsnuća, ističe Brunt.
Dok se u Novom zavjetu uskrsnuće izričito vezuje uz Krista, u Starom zavjetu se ono, prema Bruntu, kroz nekoliko primjera oživljavanja “više podrazumijeva”.
Uskrs u književnosti
Sam Nazor je “lako i neusiljeno prelazio iz jednoga ideološkoga polja u drugo”, kroz romantiku, panslavizam, hrvatski nacionalizam, spomenuti jugonacionalizam ili mješavinu kršćanstva, mitologije i antropozofije
Uskrs je trajna inspiracije brojnih pjesničkih, književnih i umjetničkih djela, u kojima nailazi na različita tumačenja. Poznata pjesma Vladimira Nazora, “Uskrs” uokvirena je mnogobrojnim kršćansko-eshatološkim motivima, koji kulminiraju u slici mesijanskog Krista, ali Nazoru je Uskrs metafora očekivanja narodne slobode. On ju u toj pjesmi, pisanoj pred Prvi svjetski rat, prispodobljuje jednoj nacionalističkoj ideologiji koja se u Hrvatskoj proširila pod nazivom jugonacionalizam, piše Zoran Kravar.
Međutim, Kravar nalazi da Nazorovo “uskrsnuće” u pjesmi ipak nije povezano s poviješću i politikom nego bez ičijeg posredovanja provaljuje iz “crne zemlje”, i da mu izravni neprijatelj nije bio toliko Beč, Budimpešta ili hrvatsko-slavonsko-dalmatinske ustanove, nego – građanska moderna.
Seder: tema uskrsnuća nikad neće biti iscrpljena
Hrvatski slikari također su bavili uskrsnim temama, a Đuro Seder je, prema kritici, suvremeni hrvatski slikar s najvećim sakralnim opusom. Za njegovo djelo fra Mirko Jozić kaže da se u cjelini može uvjetno označiti kao religiozno zbog središnjeg mjesta koje u njemu zauzima Krist.
Osvrćući se na temu uskrsnuća, Seder je za Hinu kazao da je ona “centralna mistična činjenica našega kršćanstva”. “Toj temi se poklanja pažnja u slikarstvu i premda ona nije materijalno vidljiva, prema predaji je angažirala maštu nas likovnih umjetnika. Tako sam i ja radio prisjećajući se djela prethodnih umjetnika, koji su svaki na svoj način slikali tu temu”.
PROČITAJTE JOŠ
Sederu posebno padaju na um način na koji Istočna crkva tu temu predstavlja kroz sliku praznog groba, te slika Isusovo uskrsnuće njemačkog renesansnog slikara Matthiasa Gruenewalda, koji “ezoterijski slika veliku kuglu u kojoj se Kristovo tijelo prikazuje na vrlo impresivni, sugestivan i genijalan način”.
Suvremeni slikar pristupa uskrsnuću iz svoga vremena i pogrešno je tražiti od njega da to radi na način prošlih vremena, pa sam se i ja pokušavao svojim rukopisom približiti tome, kaže Seder. Zadnje njegovo djelo na tu temu jest slika Isusova rođenja i uskrsnuća veličine četiri metra u katedrali sv. Terezije u Požegi.
Svojim ulaskom u svijet Biblije Seder zapravo dovodi Dvoje, Njega i nju, Adama i Evu pred Krista kako bi u Kristovu svjetlu potražio konačni odgovor na središnja pitanja egzistencije, kaže Jozić.
Slikam na kolorističan način uz intuiciju i, uz sve što sam rekao, važan je stav prema vjeri, vjeruješ li ili ne vjeruješ, koji se vidi na slici i koji se očituje kao slikanje sa strašću. Uskrsnuće je prevelika tema, metafizička tema, koja nikada neće biti iscrpljena, zaključuje Đuro Seder.
