Znanstveno otkriće posebne vrste stijena koje nastaju na oceanskom dnu, na koje su hrvatski geolozi iznimno ponosni, ali ne i bez žala jer je ostalo u sjeni, dogodilo se prije 120 godina.

Petrolog Mijo Kišpatić (Osijek, 1851. – Zagreb, 1926.) objavio je 1897. rad “Kristalinsko kamenje serpentinske zone u Bosni”, koji je, kako je jednom ocijenio geolog Vladimir Majer (Sisak, 1922. – Zagreb, 2012.), bio bez premca u tadašnjoj svjetskoj znanosti, pa i daljnjih 50 godina.

Pregazio od Zagrebačke gore do Sandžaka

Najmanje poznat iz plejade svjetski znanih hrvatskih geologa poput Dragutina Gorjanovića Krambergera, Andre Mohorovičića i Gjure Pilara, Mijo Kišpatić objavio je tada rad koji je utvrdio postojanje nove vrste stijena koja zauzima zonu dugu 500 kilometara. Zona se proteže od Zagrebačke gore do Sandžaka, a stijene su nastajale u vrijeme dok su bile oceansko dno.

Kišpatić je za današnje pojmove obavio neshvatljivo veliki rad, doslovce pregazio cijelu Hrvatsku i znatan dio Bosne, podsjeća Majer u predavanju u povodu stote obljetnice toga otkrića.

Zadivljujuće je kako je Kišpatić pristupio rješavanju tog problema, a koji je između ostalog uključivao obilazak svih tih stijena na dužini od 500 km, te njihov detaljan opis, preciznu odredbu mineralnog sastava, klasifikaciju i genetske zaključke – a radio je sam, kaže za Hinu minerologinja s Rudarsko-geološko naftnog fakulteta u Zagrebu Vesnica Garašić.

“Za proučavanje bosanske serpentinske zone zaputio sam se tri puta u Bosnu. (…) Da ovu jednoličnost bosanske serpentinske zone bolje predočimo, opisat ću redom napose svaki kraj, koji sam prošao”, napisao je u uvodu članka objavljenog prije 120 godina u “Radu” JAZU Mijo Mišo Kišpatić.

U radu monografskog karaktera nakon opisa i rasprave na 136 stranica, Kišpatić je zaključio da se radi o jedinstvenom nizu stijena, koje su nastale na isti način i predstavljaju genetsku cjelinu, te ih je nazvao “Bosanska serpentinska zona”, ističe Majer.

“Promatrajuć jednolični tok bosanske serpentinske zone, kako se ona uviek vuče u istom licu od sjevero-zapada na jugo-iztok, moramo doći na misao, da ona tvori jednu cjelinu, koju samo mjestimice mladje naslage pokrivaju. Glavni lanac ove zone ide od Kozare planine pa sve do Kladnja i Olova, a na tom ogromnom prostoru prekinut je taj lanac u većoj mjeri jedino u dolini Vrbasa”, pisao je Kišpatić.

Stvorene sa dnu “bosanskog” Tetisa

Te će stijene kasnije biti nazvane ofiolitske stijene, koje tvore ogromne lance po svijetu, te idu u red najmarkantnijih tvorevina, važnih za tumačenje geološke evolucije Zemlje, ocijenio je Majer.

Njihovo intenzivno moderno proučavanje počeo je petrolog Harry Hess sa Sveučilišta Princeton ravno šezdeset godina nakon pojave Kišpatićeva teksta, očito ne znajući za njegova istraživanja.

Te stijene nastaju tzv. riftovanjem, tj. odmicanjem kontinentalnih cjelina, širenjem i stanjivanjem zemljine kore ispod oceana, te stvaranjem nove kore.

“Bosanska serpentinska zona” stjenska je cjelina nastala na dnu Tetis oceana, koja je tektonskim procesima razbijena i čiji su ostaci danas “sprešani” u uski luk.

Tetis ocean postojao je od paleozoika (era koja je počela 542 milijun godina prije današnjice) do tercijara (geološkor razdoblje koje je počelo prije 65 milijuna godina) i nalazio se između Euroazijske, Afričke i Indijsko-australske kontinentalne ploče. To je današnji prostor od Atlantskoga oceana preko Sredozemlja i južne Azije do Tihoga oceana. Današnje Sredozemno more smatra se ostatkom Tetisa.

Iako danas znamo da ove stijene nisu arhajske već jurske starosti (razdoblje koje počinje prije 200 milijuna godina) i da se radi o peridotitima tektonitima, čije su strukture modificirane tektonskim procesima u plaštu, otkriće ovakvih stijena utrlo je put kasnijem preciznijem istraživanju i određivanju geneze ofiolita, objašnjava Vesnica Garašić.

On je prvi u svijetu uveo pojam “Bosanska serpentinska zona” i potvrdio sve bitne članove stijena, ističe Majer i dodaje: “Imao je smione, heretičke i vizionarske zaključke koji su se uvelike danas potvrdili”.

Pri tome, geolozi napominju da su “bosanski serpentiniti” specifični po prisutnosti lercolita. To je ultrabazična intruzivna stijena, u kojoj su glavni minerali olivin, enstatit i diopsid. “Bosanski serpentiniti” po prisutnosti lercoliota predstavljaju unikatni i spektakularni primjer u svijetu. Po opsegu, građi i sastavu nema sličnog u svijetu, ističe Majer.

Koliko je i po čemu Kišpatić danas poznat?

Geologija se slabo izučava u svim obrazovnim programima do sveučilišne razine, a pogotovo povijest geologije. Tako, u Hrvatskoj je najviše ljudi za Kišpatića čulo po nazivu zagrebačke ulice. Iako je Kišpatićeva ulica marginalna, u njoj se nalazi Klinički bolnički centar Rebro. Rebro ima 1800 kreveta, više nego što hotelskih kreveta s 5 zvjezdica imaju pojedinačno Primorsko-goranska županija, Istra ili Zagreba, ili više nego Splitsko-dalmatinska i Zadarska županija zajedno. Također, godišnje primi više od 1,5 milijuna pacijenta, što je trećina hrvatskog stanovništva. Dakle, Kišpatićevo ime nije nepoznato u Hrvatskoj.

U okviru hrvatske znanstvene javnosti općenito se može reći da je percepcija Kišpatićeva djela odgovarajuća, jer je njegova veličina bila prepoznata od njegovih najranijih radova. Akademik Mišo Kišpatić je, bez ikakve sumnje, otac hrvatske petrologije i jedan od najznačajnijih petrologa svog vremena u Europi, ističe ona.

Međutim, Kišpatić ni danas u svijetu nije dobio pažnju i značaj koji mu na temelju njegovog samozatajnog, temeljitog, vizionarskog i vrlo odgovornog rada zasluženo pripadaju, ističe Vesnica Garašić i zaključuje: “Na žalost Kišpatićev rad vezan za ofiolite ostao je svijetu slabo poznat. U njegovo vrijeme, a i čitavih pola stoljeća kasnije, primjera takvog opisa ofiolita – nije bilo.”