Europski parlament izglasao je regulativu koja uređuje proizvodnju, uvoz i stavljanje na tržište tzv. nove hrane - prehrambenih proizvoda koji su dobiveni inovativnim uzgojem, egzotične hrane poput kukaca i algi koji se u europskoj prehrani nisu tradicionalno koristili te hrane koja se proizvodi uz pomoć nanotehnologije ili koja sadrži nanočestice.
Kratko rečeno pravilnik će obuhvatiti sve prehrambene proizvode koji nisu bili prisutni na tržištu EU i regulirani prije 1997. godine, a trebao bi povećati razine zaštite zdravlja potrošača osiguravanjem da su oni zdravstveno ispravni i odobreni po ujednačenoj proceduri.
PROČITAJTE JOŠ
Nanohrana – prirodna i umjetna
Nanomaterijalom se smatra svaki namjerno proizvedeni materijal koji ima jednu ili više dimenzija manjih od 100 nanometara (nm). Nanometar je 1/1.000.000.000 m (milijarditi dio metra). Zbog svojih malenih dimenzija takvi materijali imaju drugačija svojstva od istih materijala većih dimenzija. Primjerice, oni imaju veću ukupnu površinu pa su reaktivniji, a također postoji mogućnost da lakše ulaze u stanice organizma jer su maleni.
Stručnjaci ističu da nanomaterijali postoje i u prirodnim proizvodima koji se već odavno koriste u prehrani, među ostalim i zato što se svaka hrana, uključujući i svježe voće, postupno razgrađuje u molekule od kojih je sastavljena. Jedan od najpoznatijih primjera prirodnih tvoraca nanomaterijala je kravlje vime. Svi mliječni proizvodi – mlijeko, jogurt, sir, maslac, tučeno vrhnje i sladoled, sadrže kuglice mliječnih masti čije membrane imaju dimenzije od 4 do 25 nm, te još manje proteine sirutke čija se veličina kreće od 1 do 10 nm. Micelarni kazein iz mlijeka ima dimenzije oko 100 nm. Mada nitko ne zna točan broj proizvoda u trgovinama u kojima već postoje nanočestice, procjenjuje se da ih ima na stotine – primjerice u gumama za žvakanje, čokoladama, keksima, majonezama, tjesteninama i sl. Čak i šećer u prahu toliko je sitno mljeven da spada u nanohranu.
Moguće koristi i nedostaci nanohrane
Dr. sc. Suzana Rimac Brnčić s Prehrambeno biotehnološkog fakulteta u Zagrebu kaže da hrana s nanomaterijalima može imati određene prednosti, ali i nedostatke pa je važno utvrditi kako će se oni ponašati – kakve će biti njihove interakcije s drugim sastojcima u hrani, kako će se apsorbirati, kako će se ponašati u biološkim tkivima, hoće li moći prolaziti kroz neke barijere kroz koje u većim dimenzijama ne bi mogli, hoće li se akumulirati u stanicama itd.
‘S jedne strane takva hrana koja sadrži nanočestice mogla bi biti korisna. Primjerice, njezina funkcionalnost može biti poboljšana pa se neki njeni sastojci mogu koristiti u manjim količinama. Nanomaterijali mogu popraviti i teksturu i okus; mogu pomoći da se koriste manje količine soli, masnoća, šećera ili drugih aditiva. Oni također mogu povećati biodostupnost nekih tvari koje mogu imati povoljne učinke na zdravlje’, kaže Rimac Brnčić.
No budući da je riječ o hrani, a time i izravno o ljudskom zdravlju, jasno je da su potrebna stroga načela opreza.
‘Moramo znanstveno dokazati da je takva hrana bolja te da je sigurna, odnosno da nije štetna. Ponašanje nanomaterijala ovisi i o veličini i o obliku nanočestica. Nije problem samo u tome koliko ih ima već i kakva je njihova površina, kakav je njihov naboj, energija itd. Kod nanomaterijala s veličinom se mijenjaju i različita kemijska i fizikalna svojstva. Primjerice, neke čestice mogle bi se vezati za transportne proteine koji su prijenosnici željeza; mogle bi zauzeti mjesto željeza koje je prijenosnik kisika pa bismo imali problem. Zato je Europski parlament jako oprezan kada su u pitanju nanomaterijali. Konačno treba znati i kako će se nanomaterijali ponašati u okolišu, osobito ako će se koristiti u proizvodnji ambalaže’, pojasnila je naša znanstvenica, piše tportal.
