Sve agresivniji narativ usmjeren prema ženama bez djece, kojima se pokušava umanjiti ili obezvrijediti njihov doprinos i uspjeh, ponukalo je mnoge da se usprotive nametnutoj ulozi, ali i razmotre što sve ona donosi.
Opsjednutost desnice majčinstvom
Žena bez biološke djece kandidira se za visoku političku dužnost, pa će, razumljivo, ta činjenica u jednom trenutku biti iskorištena protiv nje, piše Guardian.
Kamala Harris je u kratkom razdoblju otkako se pojavila kao kandidatkinja demokrata za predsjednicu SAD-a bila meta žestokih napada desnice zbog toga što nije biološka majka. Napadi idu do tolike razine da se čak i konzervativni odvjetnik Will Chamberlain osjetio dužnim da to prokomentira. Tako je na X-u ocijenio da Harris “ne bi trebala biti predsjednica” – jer, kako “jednostavno ne ulaže rizik.”
Istovremjeno, republikanski potpredsjednički kandidat, JD Vance, nazvao je Harris i druge pripadnice demokratske stranke “hrpom žena s mačkama bez djece nezadovoljne vlastitim životima”.
Napadi su osobito žestoki i vidljivi u SAD-u, s desničarskim pokretom koji za fokus ima žensku reprodukciju.
Guardianova kolumnistica podsjeća na Andreu Leadsom, tijekom izbora za vodstvo britanske Konzervativne stranke 2016., koja je rekla da Theresa May možda ima nećake i nećake, ali “ja imam djecu koja će imati djecu… koja će biti dio onoga što će se sljedeće dogoditi.”
“Iskreno”, dodala je May tada, kao da poruka nije dovoljno jasna, “smatram da to što si majka znači da imaš stvarni, opipljiv ulog u budućnosti naše zemlje.”
To je argument o političkim sposobnostima koji u sebi nosi instinktivnu odbojnost prema ideji da bi žena koja nema dijete trebala imati bilo kakav kredibilitet ili status.
U drugim komentarima, J.D. Vance je rekao da “puno lidera ljevice, mrzim biti osoban oko toga, su ljudi bez djece koji pokušavaju ispirati umove naše djece. To me uistinu dezorijentira i uznemiruje ”, kazao je, čineći se frustriran čovjek, kandidat za potpredsjednika SAD-a čija je opsjednutost ženama bez djece na rubu – kompleksa.
Njegova “dezorijentiranost i uznemirenost” postojana je tendencija među političarima, piše Guardian. Neprestano postavljanje pitanje ženama koje nemaju djecu, na suptilan ili na eksplicitan način, pogotovo što one više napreduju u profesionalnoj sferi: “Što je s tim? i “U čemu je stvar?”
Za to vrijeme, žene pokušavaju doprijeti do ljudi moleći da ih se ostavi na miru i prestanu se isponova preispitivati njihove odluke poput one zašto su odlučile ne imati djecu ili kako to da, primjerice, slave što ih nemaju?
Iza svega ovog leži dobra stara nesposobnost zamišljanja žene van njene majčinske uloge. Postoji dobar razlog zašto ovakvo tradicionalističko viđenje i dalje opstaje u prividno progresivnim zajednicama, piše Guardian.
Majčinstvo je političko stanje
Žene koje su se odmakle od ideje majčinstva u kapitalističkim zajednicama, sa slabom institucionalnom potporom samom odgajanju djece, neizbježno se primiču pitanju nepravednih i nepriznatih ekonomskih aranžmana u kojima su zatečene.
Naime, žena koja ne rađa je žena koja će mnogo rjeđe ostajati kod kuće pružajući besplatnu njegu. Manje je vjerojatno da će biti zadržana u “kućanskoj zoni” i skrbiti za starije, daljnje rođake ili tuđu djecu. Ona će (manje vjerojatno) postati resurs koji podupire karijeru, slabosti i društvene zahtjeve svog muškog partnera.
“Majčinstvo”, piše autorica Helen Charman u svojoj novoj knjizi Mother State, “je političko stanje. Njega, briga, stvaranje ljudskog života – sve neposredne asocijacije na majčinstvo – imaju više veze s moći, statusom i raspodjelom resursa… nego što želimo priznati. Jer odgoj djece temeljni je posao društva, a od trudnoće nadalje taj se posao izrazito nejednako dijeli.”
Osobni motivi, a ne vanjski uvjeti
Drugim riječima, majčinstvo postaje ekonomski input, javno dobro, nešto o čemu se priča kao da same žene nisu tu. Podaci o padu nataliteta privlače komentar Elona Muska (koji ih ocjenjuje “iznimno zabrinjavajućima!!”), dok se neimanje djece svodi isključivo na osobne motive – sebičnost, obmanu lažnim obećanjem slobode, nedostatak “obiteljskih vrijednosti” i neodgovornost – a ne na vanjske uvjete poput potrebe za pristupačnom skrbi, mreže podrške, fleksibilne radne aranžmane i rizik od financijskog zaborava koji majčinstvo nerijetko donosi.
Pretpostavka da se majčinstvo događa bez takvog, materijalnog konteksta, kaže Charman, “korisna je fantazija”.
To je binarni javni diskurs, koji prikriva često tanki veo između biološke i društvene aktualizacije. Neke žene ušle su u “graničnu fazu majčinstva koje nisu u skladu s jednostavnom definicijom iz koje su isključene.” Neke, poput Harris, imaju posinke i pokćerke (koje se po stavovima desnice – ne računaju.) Neke su postale majke, samo ne na način koji ih ubraja u ekskluzivni klub. Opterećene krivnjom, depresijom moraju navigirati odvojenost od pojednostavljene validacije koje im daje uloga biološke majke.
Nedostatak podrške uz osudu okolinu
Privilegija tih istina ne može se nametati onima čije je odbijanje majčinske spone ujedno podrazumijevalo odbijanje prešutnog, kolosalno nepoštenog ugovora. Ženama s djecom dato je svojevrsno društveno “odobrenje” radi njihovog “vitalnog ulaganja u budućnost” u zamjenu za neplaćeni rad lišen institucionalne podrške koji omogućava opstanak ekonomskog i društvenog statusa quo.
Povrh svega toga, žene moraju navigirati kroz majčinstvo i sve što ono pruža i nameće; sa svim svojim duboko osobnim, zbunjujućim, izolirajućim i neprepoznatim aspektima istoga. Istovremeno, na meti su infantilizirajućeg društvenog narativa koje prodire u njihovu osobnu i privatnu sferu. S tim dolazi i osjećaj sumnje u sebe, srama u mogućnosti donošenja pogrešne odluke ili nezadovoljstvo i preispitivane donošenje najbolje odluke za sebe.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!