Gošća sarajevskog Novog dana bila je je Florence Hartmann, novinarka, književnica, bivša glasnogovornica i savjetnica tužiteljice na Međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.

Krv realpolitike: Afera Srebrenica nova je knjiga Florens Hartman koja će biti promovirana večeras u sarajevskom Ratnom teatru.

Knjiga je izazvala veliki interes javnosti tvrdnjama da je Srebrenica bila kolateralna šteta daytonskog pregovaračkog procesa koji se odvijao daleko od očiju javnosti još od proljeća 1995. godine.

“Knjiga je bazirana na dokumentima jer je bilo teško dobiti odgovor na pitanja koja postoje 20 godina. Amerikanci uvijek kažu da treba pitati Europu ako se nešto dogodilo u zaštićenim enklavama. Čekala sam dokumente i knjigu sam sastavila od citata i dokumenata“, rekla je Hartmann.

Istaknula je da postoji mnogo pitanja, te da je 20 godina pokušavala dobiti odgovor pitajući i istraživajući najproblematičnija pitanja kako je i zašto pala Srebrenica kao zaštićena zona.

“Čitala sam dokumente američke i europske dokumentacije. Fali još puno dokumenata i nadam se da će jednog dana biti slobodni kako bi mogli jasnije i preciznije objasniti događanja u Srebrenici.”

Na pitanje šta je nju predstavlja Srebrenica, Hartmann odgovara da je Srebrenica simbol vođenja realpolitike.

Srebrenica nije samo sinonim za najveći pokolj na Starom kontinentu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Srebrenica također nije samo sinonim neuspjeha velikih sila da spriječe povratak genocida u Europi. Detaljan uvid u diplomatske procese u nedjeljama koje su prethodile tragediji otkriva da velike sile snose mnogo teži teret odgovornosti.

“Realpolitika ne mora biti negativna riječ. Tu se misli na realnu situaciju na terenu, njom se opisuje šta je diplomacija, a ona omogućava da nitko ne polaže računa. Ljudski principi se zaboravljaju, jer je lako crtati mape u lijepim kancelarijama daleko od terena, zaboravivši da svaka crta ima utjecaj na život stanovnika. Srebrenica je primjer kako smo imali sve instrumente da se spriječe zločini, ali se nije dogodilo“, rekla je Hartmann.

Gošća jutarnjeg programa N1 televizije je rekla da SAD i Europa nisu djelovale, a trebali su i mogli.

“Nije bila zlonamjera, a želja je bila brzo uspostavljanje mira u BiH, a da bi se to postiglo prešlo se preko nekih stvari. Srebenica je kolateralna šteta da bi Slobodan Milošević sjeo za pregovarački stol u procesu stvaranja Daytonskog sporazuma.”

Daytonski sporazum Hartmann opisuje kao napravljeni kompromis.

“Manevarski prostor je bio jako sužen. Odlučeno je da se ide na unutrašnje podjele. Daytonski sporazum je trebao biti prijelazna faza, a ne trajno rješenje. Slobodan Milošević je imao najbolje analize sporazuma, rekavši da je to velika pobjeda srbijanskih političkih ciljeva usprkos ustupcima koje je Srbija morala napraviti”, istaknula je Hartmann.

Kao novinarka je pratila događaje koji su prethodili ratu, kao i sami rat u Bosni i Hercegovini. U jednom intervju je izjavila: “Bez obzira što znam da neću promijeniti svijet, moje je da stavljam na papir, da istražujem, da razumijem, ne da bih rekla taj netko ne valja, nego da vidimo gdje smo pogriješili i kako da ne pogriješimo ponovo. Ne možemo vratiti mrtve, ali možemo izvući pouke da spriječimo da se to dogodi drugima.”

U knjizi govori i o sadašnjem predsjedniku Tribunala koji je napisao i potpisao odluku o sakrivanju ključnih dokumenata za dokazivanje uloge Srbije u genocidu u Bosni.

Florence Hartmann je prokomentirala situaciju u vezi Vojislava Šešelja.

“Nije problem što je Šešelj pušten, već što se suci nisu izrazili iako imaju sve dokaze.“

Haaški tribunal je 2011. godine osudio na sedmodnevnu zatvorsku kaznu radi otkrivanja tajnog dogovora koji su tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću suci Tribunala sklopili sa Srbijom i javnosti uskratili ključne informacije koje povezuju Srbiju s genocidom u Srebrenici.

“Haški tribunal je podržavao neke političke zahtjeve. U presudama vezanim za Srebrenicu postoji potvrda u dokumentima zapadnih država da je to genocid kojem je namjera smišljena. Zapadne države su mogle predvidjeti masovne zločine, a na osnovu toga i scenarij genocida je bio moguć.”

Kazala je da je knjiga zasnovana na citatima direktnih aktera događaja nudi neumoljivu i objektivnu demonstraciju stupnju odgovornosti velikih sila, posebno Francuske, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, u genocidu koji se odvijao pred njihovim očima. Ovaj istraživački rad pokazuje kako su i zašto ove tri velike sile pregovarale o napuštanju Srebrenice i tom lakovjernom trgovinom potpomogle posljednjeg genocida dvadesetog vijeka.

Srebrenicu su prodali, Srebrenicu su napustili, Srebrenicu su izdali, Srebrenicu su žrtvovali, Srebrenicu su slomili – samo su neki vrlo jasni dijelovi knjige. 

Na pitanje hoće li Zapad spoznati gdje je nastala greška, Hartmann je rekla da svi težimo da se greške priznaju.

“Nisam sigurna da će se priznati javno i direktno, jer su u pitanju teške greške. To se radi na drugačiji način, kroz pomoć, kao na primjer pomaganjem Memorijalnog centra u Potočarima“, rekla je gošća N1.

Dodala je da zločini počinjeni od strane i ličnosti su imenovani u haškim presudama i da je taj dio istražen.

“Jedino nije istraženo kako je moglo doći do genocida i zašto nije spriječen kako bi se održala zaštićena zona“, kazala je Hartmann.

Razgovor između Hartmann i Tihomira Ladišića

Tihomir Ladišić javio se iz zagrebačkog studija i pitao Hartman koja je bila uloga Tomislava Karamarka u vrijeme kada je uhićen Ante Gotovina, jer je Karamarko tada bio ministar unutarnjih poslova RH, a Hartmann glasnogovornica suda.

“Ja ću vas vrlo razočarati, jer sam došla govoriti o temi koja je bolna, da govorimo o budućnosti, a ne bih komentirala izbore u Hrvatskoj i govorila o niti jednoj posebnoj ličnosti. Hrvatska je napravila veliku grešku što nije izručila generala Gotovinu i razriješila pitanje njegovog statusa krvinje ili nevinosti mnogo ranije. Hrvatska bi ušla u Europsku uniju puno ranije, i jedino na taj način mogu odgovoriti. Šteta što još imamo sada suđenje Karadžiću i Mladiću koji su direktno vezani za Srebrenicu. Oni su također zaštićeni od svojih pomagača i dobili su utočište od nekih drugih država ili svojih, i danas još uvijek žrtve očekuju odgovore na pitanja, i šteta što RH nije također istraživala sve policijske i vojne strukture da se zna tko je kriv. Jer za sada nema odgovora za zločine koji su počinjeni u regiji nakon Oluje, gdje je ona vođena.”

Na to je Ladišić rekao: “Žao mi je što imate vrlo selektivno sjećanje o političkim događajima. Javnost u Hrvatskoj vas pamti kao ‘sutkinju’, koja je gotovo unaprijed osudila Gotovinu, koji je na kraju oslobođen.”

“Baš ste pametni”

“Žao mi je što vi niste profesionalni novinar, ja nisam sutkinja nego sam novinar, mi smo kolege, istražujem. Nisam vodila niti jedan predmet, moji predmeti, kako ih vi nazivate, koje sam ja vodila su objavljeni u mojim knjigama. Ne razumijem taj napad i zamjenu teza i statuta. Obratite se, imajte, molim vas, hrabrosti, istražiteljima, sucima i tužiteljima iz Haškog tribunala, umjesto da ja zato što sam dostupna i govorim nekako vaš jezik, da mene svrstate kao predstavnika Haškog tribunala. Tako da ste pogriješili”, odgovorila je Hartmann.

“Radili ste, i neke će stvari zauvijek ostati u sjećanju. Žao mi je što danas nemate hrabrosti govoriti o njima”, rekao joj je Ladišić, na što je ona odgovorila “Baš ste pametni.”