Dvadeset sedam godina prije početka invazije na Ukrajinu, Europska unija razmatrala je uvođenje sankcija Rusiji.
Sada već davne 1995. godine, nakon ruske vojne intervencije u Čečeniji, čelnici Europske unije zaustavili su ratifikaciju planiranog sporazuma o suradnji i partnerstvu i zaprijetili Moskvi još većim sankcijama ako Rusija odmah ne prestane sa ratnim zločinima u Čečeniji. Među ostalim, Moskva je neselektivno bombardirala čečenske civile, pišu za Guardian profesor europskih i njemačkih studija na londonskom King’s Collegeu Alexander Carlson i ruski politolog Kirill Shamiev.
Vlada tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina sukob u Čečeniji je riješila nevjerojatno brutalnom vojnom silom, a Europa je na kraju popustila i svejedno ratificirala sporazum. U narednim godinama, ruska vlast je osakatila demokratske institucije u zemlji, izvršila invaziju na Gruziju 2006. godine i započela rat na istoku Ukrajine 2014., što je bio tek uvod u punu invaziju u veljači 2022. godine.
Sve propuštene prilike devedesetih dobar su podsjetnik na to koliko neposredne dileme mogu političare učiniti slijepima na znakove dubljih kriza koje se približavaju. Dok pokušava nekako odgovoriti na masakre koje je Vladimir Putin prouzročio u Ukrajini, Europska unija ne može si priuštiti nepripremljenost na sljedeću krizu u Rusiji.
Rat u Ukrajini po mnogočemu je sličan ratu u Čečeniji iz devedesetih, ponajviše zbog ogromnog pritiska koji je stvorio na stabilnost ruske države. Nevjerojatno je važno da europske zemlje i institucije počnu planirati odgovore na čitav niz mogućih scenarija do kojih bi moglo doći u Rusiji nakon rata, ali i nakon Putina. Kako bi zaštitila zajedničke interese Europe – uključujući Ukrajinu – od daljnjih nestabilnosti povezanih s Rusijom, Europska unija treba razviti strategiju koja aktivno olakšava demokratizaciju bloka.
Fiksacija Moskve na individualne interese pojedinih zemalja EU-a jasno pokazala na koji način Rusija gleda na EU
Kremlj već dugo Bruxelles odbacuje kao globalnog igrača. Nakon što je Europa osudila brutalnosti počinjene u ratovima u Čečeniji, Moskva je pokušala primijeniti princip “zavadi pa vladaj” i razbiti jedinstvo bloka bazirano na vrijednostima, lobirajući kod pojedinih čelnika i identificirajući najutjecajnije zemlje članice i njihove nacionalne interese. U mnogim slučajevima, Rusija je dobila gospodarsku i političku integraciju sa zemljama Zapada koju je željela, istovremeno odbijajući provesti demokratske reforme kod kuće.
Cinična fiksacija Moskve na individualne interese pojedinih zemalja članica EU-a jasno je pokazala na koji način Rusija gleda na Europsku uniju. Čak i oporbeni glasovi u ruskom civilnoom društvu Europsku uniju smatraju neuravnoteženoom konfederacijom u kojoj velike članice diktiraju gospodarsku i vanjsku politiku bloka. Gospodarski rast, sloboda kretanja i suradnja s pojedinim članicama EU-a učinile su ih slijepima na postepeno nestajanje slobode u Rusiji. Članovi ruske elite učili su strane jezike i nagomilali dovoljno bogatstva – kroz krađu ili prodaju nafte – kako bi u velikom stilu mogli odmarati u zapadnoj Europi bez previše razmišljanja o stanju demokracije kod kuće.
Što se tiče ruske srednje i više klase, dogovori s Moskvom i Bruxellesom rezultirali su invazijom na Ukrajinu. Izgubivši u potpunosti utjecaj nad Putinom, članovi ruske elite odlučili su se pritajiti, pobjeći ili međusobno se svađati prebacujući krivnju za nastalu krizu između sebe. Ako Rusija uspije izbjeći potpuni pad u totalitarizam, demokratska opozicija u zemlji – ili barem ono što je od nje ostalo – napokon će moći priznati da Europska unija ima moć u Rusiji izvršiti transformativni demokratski utjecaj.
Ukrajinska frustracija koju bi izazvala bilo kakva dublja suradnja EU-a i Rusije bila bi razumljiva, no zagovaranje odmaka od ruskog imperijalizma bilo bi u interesu svih ruskih susjeda. Trenutna moskovska elita ionako će optužiti EU za miješanje, što znači da blok nema što izgubiti ako pokrene širu debatu o demokratskoj reformi u Rusiji nakon Putina.
U pokušajima da nadiđe toksično Putinovo naslijeđe, poslijeratna Rusija mnogo će moći naučiti od gospodarski uspješnog bloka koji je ujedinio i transformirao zemlje koje su se nekoć krvavo borile u dva svjetska rata.
Princip “vjeruj, ali provjeri”
Ipak, europske institucije morale bi postaviti detaljno razrađene korake koje bi ruska elita morala poduzeti kao strogi preduvjet za ponovno pokretanje trgovinske razmjene, slobodnog putovanja i pristup investicijama iz ostatka Europe. Također moraju ponuditi neke vrste poticaja. Iskreni proces reformi kojima bi se ustanovila vladavina prava i priznale poslijeratne obveze Rusije prema Ukrajini i drugim oštećenim zemljama morao bi biti nagrađen obećanjem pregovora s Bruxellesom.
Europsko nepovjerenje prema Rusiji duboko je ukorijenjeno u Europskoj uniji, što znači da bi blok morao odlučno tražiti potvrde provođenja svakog koraka u ovom procesu. Mnogi Rusi dobro poznaju princip “vjeruj, ali provjeri”, koji je bio ključan u pregovorima oko nuklearnog razoružavanja u eri Reagana i Gorbačova. Samo beskompromisna posvećenost provjeri može ponovno izgraditi povjerenje. Kako se ono polagano bude vraćalo, Rusija može s vremenom biti integrirana u jedinstveno europsko tržište koje je temelj uspješnog gospodarskog i društvenog poretka u Europi.
Možda zvuči preuranjeno raspravljati o strategijama za reforme u Rusiji, no možda će postojati tek malen i nestabilan prostor za podršku istinske transformacije Rusije. Ona će zahtijevati da Rusi napuste imperijalističke iluzije Putinovog režima. Ako to mogu učiniti, možda se može otvoriti put za zajednički život u Europi. Zapad ne smije izgubiti iz vida potencijal za pozitivne promjene u Rusiji čak i dok otvoreno podržava Ukrajinu u njenoj borbi za preživljavanje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare