Sve više gradova diljem svijeta ostaje bez vode. Održavanje vodovoda, štednja vode ili skupljanje kišnice: koja od ovih metoda najbolje pomaže u opskrbi vodom sve većeg broja stanovnika?
Bilo da se radi o Delhiju, Cape Townu ili Mexico Cityju – sve više i više gradova diljem svijeta ima problema s opskrbom vodom svoje brzo rastuće populacije, piše Deutsche welle.
Već sada više od četiri milijarde ljudi živi u gradovima. Do 2050. godine, prema procjenama, taj bi broj trebao narasti na oko 6,5 milijardi.
Stručnjaci UN-a izračunali su da bi više od polovice gradskog stanovništva moglo biti pogođeno nedostatkom vode. Klimatske promjene dodatno pogoršavaju ovaj problem.
Dnevna potrošnja vode
U slučaju akutne nestašice vode često pomažu samo restrikcije. Dugoročno, gradovi preispituju upravljanje vodom kako bi očuvali dragocjeni resurs, prilagodili infrastrukturu i bolje iskoristili prirodne izvore vode. Koja bi rješenja mogla funkcionirati?
Uz industriju i trgovinu velike količine vode trebaju i domaćinstva. U Njemačkoj je dnevna potrošnja vode po osobi oko 125 litara, dok je u SAD-u čak 300 litara.
Tuširanje (40%), ispiranje WC školjke (30%) i pranje rublja (13%) bilježe najveću potrošnju, dok se za kuhanje i piće potroši samo četiri posto vode.
Kampanje za podizanje svijesti mogu potaknuti ljude da štede vodu. Također, zahodi, tuševi i učinkovite perilice rublja koji štede energiju često koriste manje od pola vode nego prethodni modeli.
Cape Town, grad koji se godinama bori s velikim problemima s vodom, oslanja se na svijest i modernizaciju. Grad je pokrenuo besplatne popravke vodovoda za kućanstva s niskim prihodima i podigao cijene vode za potrošače kako bi ih potaknuo na štednju.
Tijekom sušne 2018. godine grad je uspio smanjiti prosječnu potrošnju vode na samo 50 litara dnevno po osobi. Kanadski Vancouver također se priprema za sve veći stres zbog nedostatka vode. Kako bi se smanjila potrošnja, cijena vode iz gradskog sustava u sušnom je ljetu 25 posto viša nego u kišnoj zimi.
Problem i u Europi
Zastarjela vodovodna mreža dovodi do velikih gubitaka vode. U Europi se na ovaj način gubi više od četvrtine pitke vode. U nekim gradovima svijeta čak 60 posto vode ne dolazi do slavina. Popravak cijevi može značajno smanjiti gubitke ovog resursa.
Tokio, jedan od najgušće naseljenih gradova na svijetu, do prije nekoliko desetljeća imao je 15 do 20 posto gubitaka vode zbog pukotina na cijevima. Sada su ti gubici manji od tri posto.
Cjevovodna mreža duga više od 27.000 kilometara stalno se prati, kontrolira i obnavlja. Učinkovito upravljanje vodom u gradovima postaje sve važnije za zadovoljenje rastućih potreba. Tijekom izgradnje novih zgrada, cijevi se mogu bolje planirati odmah kako bi se izbjegli gubici u prijenosu vode.
Međutim, u mnogim gradovima, posebice u naseljima koja se brzo razvijaju, još uvijek nedostaje odgovarajuća vodovodna infrastruktura. S druge strane, bogatiji dijelovi grada obično su bolje opskrbljeni vodom.
Umjesto korištenja dragocjene pitke vode za ispiranje zahoda, pranje rublja ili industriju, u te se svrhe može koristiti prikupljena kišnica ili pročišćena otpadna voda. U novim urbanim četvrtima, na primjer, u Melbourneu (Australija) i Aarhusu (Danska), kišnica se odvodi s ulica i pločnika, filtrira, a zatim koristi u okolnim zgradama.
U mnogim gradovima SAD-a, Indije, Tajvana, Španjolske i Turske korištenje kišnice u novoizgrađenim zgradama već je obavezno.
Koncept “spužvastog grada”
Umjesto ispuštanja otpadne vode nakon filtracije u rijeke, mnogi gradovi potiču njezino ponovno korištenje. Na primjer, jedna trećina vode u Pekingu je pročišćena otpadna voda. Uglavnom se koristi za vegetaciju, čišćenje ulica, pranje automobila i ispiranje WC-a.
Također, u Madridu se gradski parkovi sada navodnjavaju pročišćenom otpadnom vodom. U Singapuru se pročišćena otpadna voda čak pretvara u vodu za piće kroz dodatni stupanj pročišćavanja.
Dok u sušnim razdobljima nedostaje vode, povećava se broj jakih kišnih oluja koje uzrokuju poplave. Problem za gradove tako postaje preopterećena kanalizacija i previše nepropusnih površina, koje ne dopuštaju kišnici da prodre dovoljno duboko u tlo.
Kineski grad Wuhan i grad-država Singapur postali su pioniri koncepta “spužvastog grada”. Gradovi su pronašli mjesta gdje se višak kišnice može skladištiti – od podzemnih rezervoara do zelenih površina i zelenih krovova, s kojih kišnica može curiti u tlo. Propusni materijali za ceste i ulice također pomažu prodiranju vode u tlo.
Sakupljena voda može se ponovno koristiti, a urbano zelenilo pomaže u sustavu hlađenja. Sada postoji više od 60 “spužvastih gradova” samo u Kini, a koncept se koristi diljem svijeta za ponovni razvoj urbanih područja. U Europi se tako preuređuje glavni danski grad Kopenhagen.
Za gradove je ključno zaštititi i obnoviti prirodne izvore vode na tom području. Na primjer, kolumbijski glavni grad Bogotá opskrbljuje se s do 80 posto vode iz okolnog planinskog područja, iz jedinstvenog ekosustava s močvarama i jezerima.
No opskrba je ugrožena prekomjernim korištenjem zemljišta za poljoprivredu. Kolumbijski dobavljač vode pokušava spriječiti ovaj trend kupnjom zemljišta i podizanjem svijesti za obnavljanje izvora vode.
Uklanjanje osobito žednih biljaka u slivnom području također može pomoći. U Cape Townu, na primjer, mnoga stabla borova i eukaliptusa zamijenjena su otpornijim domaćim grmljem.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!