Naša reporterka Iva Puljić Šego obavila je razgovor s Przemyslawom Rembielińskim, voditeljem tranzitnog prihvatilišta za ukrajinske izbjeglice u Varšavi, uz željezničku prugu, koje je napravljeno u ožujku da ljudi ne bi satima na željezničkoj stanici čekali transfer u druge zemlje, nego da bi dostojanstveno odmorili, pojeli obrok, dobili medicinsku skrb… U prvim danima rata dnevno su vlakovima u Varšavu stizale tisuće izbjeglica iz Ukrajine. Prihvatilište su organizirale i vode norveške i poljske nevladine udruge.

Gospodine Rembieliński, možete li nam opisati kakvo je ovo mjesto, što ovdje radite, i zašto ste blizu ove željezničke postaje?

Bile su velike gužve na željezničkim kolodvorima u ranim danima ukrajinske krize. I u jednom vlaku bi bilo na tisuće ukrajinskih izbjeglica. Za ilustraciju koliko je mnogo ljudi bilo na tim vlakovima, recimo invalidi bi znali ostavljati kolica na platformama u Ukrajini, samo kako bi se mogli ugurati u vlak. Zato smo imali po 6-7 tisuća ljudi istovremeno na kolodvoru. To znači da nema prostora da se tim ljudima pruži bilo kakva usluga, medicinska pomoć, ili da im se da savjet što da rade. Zato je Norveško vijeće za izbjeglice, u suradnji s poljskim Centrom za međunarodnu pomoć, napravilo ovaj objekt, ovaj tranzitni centar, kako bi se uklonile gužve oko željezničke postaje Varšava-Istok, i da se ljudima pruže dobri uvjeti, prikladni uvjeti, da im se pruži krov nad glavom, jer ovdje imamo oštre zime sa snijegom u veljači i ožujku. Šatori imaju grijanje, tu je i sanitarni čvor, nudimo i hranu, i tople napitke, čaj i kavu, zatim medicinsku pomoć, kutak za djecu, pa čak i pomoć za životinje, jer većina izbjeglica putuje sa svojim ljubimcima.

Kad se radi o ljubimcima – ljudi dolaze s mačkama, psima, pa čak i zmijama?

Da, čak i zmije, dobili smo zmije prije tri dana. Imamo činčilu, imamo štakora, miša, nekoliko zečeva. Imamo i ptice, i papagaje, a imamo i jednu žirafu – ali to je bila samo igračka.

Koliko dugo se ljudi zadržavaju ovdje, nakon što stignu iz Ukrajine?

Ovo je područje za kratkoročno zadržavanje, od nekoliko sati do 15-17 sati. Jer neke izbjeglice imaju rodbinu u, primjerice, Madridu ili Parizu, i dolaze po njih ovdje automobilom, pa izbjeglicama treba neko mjesto da pričekaju da prijevoz dođe po njih. To mogu biti njihova braća ili neka druga rodbina. Zato neki čekaju ovdje po 2-3 sata za sljedeći vlak ili autobus, a neki provedu cijelu noć i rano jutro, i nastavljaju putovanje za inozemstvo ili za udaljenije dijelove Poljske. Stoga ovdje ostaju manje od jednog dana.

Ovdje je sve vrlo čisto. Čak su i toaleti jako čisti.

Da, ponosimo se time. Sve posjetitelje koji nam dođu vodim da obiđu toalete da vide i da pomirišu kako bi to trebalo izgledati. Držimo jako visoke standarde, kako bismo poručili izbjeglicama da je sve dobro pripremljeno, u smislu higijene, sanitetskog čvora, s iskrenim osjećajima s naše strane, jer ih želimo ugostiti u vrlo dobrim uvjetima jer radi se o našim susjedima, to su naša braća. To nisu samo putnici na željezničkoj postaji.

Spomenuli ste tri najvažnije stvari koje trebaju izbjeglicama kada dođu ovdje?

To su njihove osnovne potrebe – voda za piće, WC, i lozinka za Wi-Fi jer žele ostati u kontaktu sa svojim obiteljima u Ukrajini. Zato ovdje imamo bežičnu mrežu s brzim internetom. I koliko znam katkad streamaju video uživo, odavde, svojim kućama, ili drugima u ratnoj zoni, da pokažu kako im je, kako se osjećaju, kako im djeca izgledaju. Po mojem mišljenju, ovo je jedinstveno mjesto. A i dobili smo povratne informacije – neke izbjeglice se vraćaju u Ukrajinu. I naišli smo na neke izbjegličke obitelji ovdje koje su nam rekle da imamo najviše standarde u Europi. Nitko drugi nije postigao ovakvu razinu. To nije moje osobno mišljenje, to kažu izbjeglice. Ovakvog nečeg nema ni u jednom Berlinu ili Beču – tamo se dobije jedna bočica vode i jedan mali obrok, to je to. Mi imamo 24 sata dnevno 7 dana tjedno punu uslugu. Ovdje nema nijedne gladne osobe.

Nudite im sve što im treba – vodu, medicinsku pomoć, sve vrste hrane, hladne obroke, tople obroke?

Hladnu hranu, toplu hranu, ukrajinsku kuhinju, ukrajinski boršč. I čak mogu pričati s osobljem koje poslužuje hranu jer svi govore ukrajinski jezik.

Rekli ste ranije da su nevladine organizacije u Poljskoj, i obični Poljaci, zaslužni za 99% napora oko pomoći izbjeglicama.

To je moje mišljenje, da. Polovica našeg osoblja su volonteri, građani grada Varšave. I još uvijek su tu s nama. Bili su ovdje od prvog dana, prvog sata. Zato to nije samo subjektivni dojam, to je činjenica. Ovaj posao radimo mi, poljski građani, nevladine organizacije, volonteri – najvećim dijelom mi. Plus neki dužnosnici.

Vlada je omogućila Ukrajincima da nađu posao u Poljskoj bez ikakvih dodatnih dozvola?

Da, to je bila odluka donesena odmah, prvi tjedan, otvorilo se tržište rada za Ukrajince. Dovoljno je imati žig u putovnici i odmah se dobije radna dozvola.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.