Posljednjih godina dogodilo se mnogo vojnih pučeva u afričkim zemljama. Mali, Niger, Burkina Faso, Sudan, Gvineja... Vratila se vojna vlast, koja je dugo bila uspavana u afričkoj politici.
Vođe pučeva potisnuli su protivnike, zarobili medije i prolili mnogo krvi civila, sve u ime javne sigurnosti. Oni tvrde da štite svoje ljude o unutarnjih i vanjskih neprijatelja – nekih izmišljenih koji opravdavaju njihovo preuzimanje vlasti i nekih vrlo stvarnih – jer, iako su vojni režimi nasilne ektremiste učinili još gorima, oni ih nisu stvorili, piše The Conversation.
Generali se međusobno bore koliko i sa svojim neprijateljima dovodeći zemlje na sam rub potezima poput uzastopnih pučeva u Burkini Faso ili počinjanjem totalnog građanskog rata u Sudanu.
U Zapadnoj Africi geopolitički poredak uzdrmale su vojske, odgurnuvši Francusku i SAD, a približivši se Ruskoj Federaciji. Odnosno, plaćenicima koje financira Rusija.
Vanjski promatrači, ali i priličan broj insajdera, bili su zaslijepljeni ovakvim događajim. Vojna vladavina je, naime, svojom jednoličnom estetikom i zamkama hladnog rata, izgledala kao relikt prošlosti. Objašnjenja za povratak ovog oblika vlasti uglavnom su bila usmjerena na miješanje autsajdera, posebice Rusije. Drugi ističu jedan inherentni porok afričkih država, slabosti koje su prisutne od početka neovisnosti, a koje usključuju siromaštvo i korupciju zbog kojih su ljudi razočarani demokracijom.
Povjesničar Samuel Fury Childs Daly koji predaje na Sveučilištu u Chicagu za The Conversation piše da posljednjih godina uznemireno promatra kako aktualne postaju vojne diktature 1980-ih, o kojima je prije samo pisao.
“Državni udari posljednjih nekoliko godina povratak su jednoj od najvažnijih političkih tradicija neovisne Afrike: Militarizmu. Militarizam ili vladavina vojnika, oblik je vladavine gdje se vojni ciljevi zamagljuju u politici, a vrijednosti oružanih snaga postaju vrijednosti države u cjelini”, pojašnjava povjesničar.
Nedavni niz državnih udara u zapadnoj Africi može se razumjeti samo kroz poznavanje njihove postkolonijalne povijesti. Vojni režimi prošlosti bili su brutalno inovativni. Stvorili su nova pravila, nove institucije i nove standarde u tome kako bi ljudi trebali komunicirati. Obećali su da će Afriku učiniti uređenim i naprednim rajem. Nisu uspjeli, ali su njihova obećanja bila popularna.
Afrički vojni režimi
U nekim je zemljama vojna vladavina trajala desetljećima. To uključuje stabilnost nalik na groblje gdje je jedan vojnik-kralj vladao cijelom generacijom (npr. u Burkini Faso) ili stalna previranja dok je jedna hunta ustupala mjesto drugoj (u npr. Nigeriji). Vojne vlade bile su sitničave i paranoične – svaki je časnik znao da iza sebe ima niz suparnika koji čekaju svoj trenutak.
U tim “revolucijama”, kako su pučisti nazivali svoja preuzimanja vlasti, pojavila se nova ideologija. Militarizam je bio koherentna i relativno dosljedna vizija društva, iako nisu svi vojni režimi bili isti. Imali su svoje političke vrijednosti (poslušnost, disciplina), moral (čast, hrabrost, poštovanje čina) i ekonomsku logiku (red, za koji su obećavali da će donijeti blagostanje).
Imali su posebnu estetiku i viziju kako bi Afrika trebala izgledati i kako bi se trebala osjećati. Unutarnja načela vojske postala su pravila politike u cjelini. Časnici su povjerovali da obuka koju su koristili kako bi civile pretvorili u vojnike može transformirati njihove zemlje iz temelja. Neki su, ironično, povjerovali da će samo stroga disciplina donijeti pravu slobodu.
Vojni časnici koji su preuzeli vlast pokušali su preoblikovati svoja društva po vojnim linijama. Imali su utopijske planove, a njihova se ideologija nije mogla svesti na velike ideje njihovog vremena, poput kapitalizma i komunizma. Postojali su vojni režimi ljevice, desnice i centra; radikalan i konzervativan; nativistički i internacionalistički.
Militarizam je bio samostalna ideologija, a ne samo američki liberalizam, sovjetski socijalizam ili europski neokolonijalizam zaodjenut u uniformu. Moćni autsajderi vukli su neke konce u afričkoj politici, ali ne sve, a časnici su bili ponosni na činjenicu da nisu slijedili ničije naredbe osim vlastite.
Vojna tiranija
Dio privlačnosti militarizma bila je njegova nepokolebljiva neovisnost, a vojni režimi su se svidjeli javnosti prekinuvši veze s nepopularnim strancima, baš kao što su Niger i Burkina Faso učinili s Francuskom 2023. godine.
Vojnici su vodili svoje zemlje kao da su ratovali. Borba je bila njihova metafora za politiku. Njihov cilj je bio pobijediti i prihvatili su da će ljudi usput biti povrijeđeni.
Ali kako je izgledalo “pobjeđivanje” kada je neprijatelj bio njihov vlastiti narod? Objavili su rat nedisciplini, drogama i kriminalu. Civilima je sve to bilo teško razlikovati od tiranije, a vojna vladavina osjećala se kao duga, brutalna okupacija.
Niti jedna vojna diktatura nije uspjela stvoriti ratnu utopiju koju su vojnici obećavali. Drugi dijelovi vlade odbijali su planove vojske, a afrička su se pravosuđa pokazala posebno teškim protivnicima. Grupe civilnog društva borile su se protiv njih zubima i noktima, a izazovi su dolazili iz inozemstva, posebno iz afričke dijaspore.
Kao i u većini revolucija koje ne uspiju, militaristi su okrivili javnost što se nije posvetila njihovoj viziji, a autsajdere da ih sabotiraju. To rade i danas.
Čini se da današnji vojni režimi nemaju iste dugoročne vizije svojih prethodnika, ali što dulje ostanu na vlasti, vjerojatnije je da će početi praviti vrlo slične planove. Unatoč svim obećanjima o povratku vojske u vojarne, čini se da neće uskoro doći do toga.
Ako pokušavamo predvidjeti što bi vojni režimi crnog kontinenta mogli sljedeće učiniti, ima smisla pogledati u prošlost. U kasnom 20. stoljeću vojni režimi su obećali da će Afriku pretvoriti u “vojnički raj”. To obećanje danas je dio njihove strategije, zaključuje povjesničar.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!