Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan boravi u Hrvatskoj kako bi s najvišim hrvatskim dužnosnicima razgovarao o bilateralnim odnosima, posebno o jačanju gospodarske suradnje, i sudjelovao na obilježavanju stote godišnjice islama u Hrvatskoj. O tom važnom jubileju u Temi dana razgovaramo sa zagrebačkim imamom Mirzom efendijom Mešićem.
Prošlo je 100 godina otkako je parlament priznao ravnopravnost islama s drugim religijama na području Hrvatske. Što današnji jubilej znači za Islamsku zajednicu u Hrvatskoj?
Danas osobno s ponosom mogu reći da je lijepo biti musliman u Hrvatskoj, to za nas Bošnjake, ali i druge vjernike u Hrvastkoj puno znači. To znači da smo se uspjeli integrirati u društvo i nismo građani drugog reda, sudjelujemo u izgradnji sadašnjosti i budućnosti. To je priznanje građanima islamske vjeroispovijesti, jer država, odnosno Vlada, predsjednica i Sabor uvažavaju građane i odaju počast za sve što muslimanska zajednica čini u kreiranju budućnosti, a tu želim reći da je 1160 Bošnjaka utkalo svoje živote u obranu Hrvatske u vrijeme agresije između 1991. i 1995. godine.
Koliko članova broji danas Islamska zajednica u nas? Je li taj dan 27. travnja prije 100 godina kada je službeno priznat islam, povijesno bio važan za razvoj islamske zajednice u nas? Da se to nije dogodilo broj muslimana u RH ne bi bio isti.
Raspolažemo podacima sa zadnjeg popisa – u Hrvatsko živi oko 63 tisuće muslimana i to su pretežito Bošnjaci, zatim Albanci, Hrvati, Turci, Arapi i drugi. Nismo jaki po brojnosti, ali po utjecaju jesmo, gleda li se po procesima u kojima sudjelujemo, jer smo ne samo prvni subjekt već konstruktivni, integrativni faktor. Trudimo se utjecati na politiku i ekonomske standarde i procese. Primjerice, Centar za halal certificiranje dovodi brojne gospodarstvenike u Hrvatsku i otvara mogućnost hrvatskim gospodarstvenicima da poboljšaju svoje odnose sa zemljama Bliskog Istoka.
VEZANE VIJESTI
Koliko djece pohađa nastavu islamskog vjeronauka u nas?
Nastojimo pratiti statističke podatke. Na žalost, događa nam se ono što i većinskom stanovništvu, da brojne obitelji sele u Njemačku, Austriju, Zapadnu Europu. Demografska slika nije pozitivna, ma nas samo 63 tisuće. Pokušavamo preko instituicija utjecati na to i brinuti o svojim vjernicima. Imamo poslanje da se svim muslimanima stavimo na raspolaganje za ostvarivanje vjerskih kulturnih i drugih prava.
Obično su obljetnice poput ove prilika da se sugrađani upoznaju više sa islamskom vjerom i kulturom. Kakva su Vaša iskustva? Obično je neznanje podloga za predrasude? Što obično nemuslimani kao prepoznatljivo znaju, a što im nije poznato? I, koliko je danas važan međureligijski dijalog, što spaja vjernike – muslimane, židove i kršćane?
Puno je zajedničkih elemenata. Dijalog ne smije prestati, moramo razgovarati i definirati vrijednosti. Istina je da je puno straha i predrasuda. Zato je za islamsku zajednicu bitno da dijalog ne prestaje, zato ga iniciramo s većinskom katoličkom, ali i židovskom zajednicom. Dosta je zajedničkih vrijednosti. Vjerski čelnici se lako dogovore, ali je problem kad se to spusti na nižu razinu.
Predrasude su vezane za neznanje, koliko su sugrađani upoznati s muslimanskom vjerom?
Nezanje je najveći neprijatelj. Koje su najčešće predrasude s kojima se muslimani susreći, o tom morate pitati njih. Ono što ja znam su predrasude da su opasni, da su potencijalni teroristi, jer imate ljude koji nikada nisu popili kavu s muslimanima. Nepravedno je da se tako gleda na Islam, koji je religija, kultura i civilizacija, samo zbog nekoliko pojedinaca koji su “uzeli pravdu u svoje ruke” i onda su predstvljeni kao Islam, što nije fer i pošteno. Ja djelujem u Islamskom centru u Zagrebu, primamo organizirane grupe školaraca i studenta, gdje u razgovou s njima otklanjamo predrasude. Najčešća pitanja koja se postavljaju vezana su za muško-ženske odnose, hidjab, terorizam, odnos prema kršćanstvu i židovstvu. No, muslimani u Hrvatskoj smo u dobroj poziciji pa sami govorimo o sebi i razbijamo predrsaude. Ljudi ne znaju ni dovoljno o svojoj vjeri, a kamoli drugoj.
Ovih dana se povodom jubileja održava niz svečanosti.
Otvara se konferencija s 50 vjerskih čelnika iz Europe i Bliskog Istoka, od Tuske, regije do Egipta i Emirata, u Islamskom centru u Zagrebu. Razgovarat će se o sadašnjosti i budućim perspektivama, prvenstveno o tome kako Europa može riješiti probleme s islamskom zajednicom. Odnos Hrvatske može biti primjer kako ga riješiti u Njemačkoj i Velikoj Britaniji; druga smo zemlja u Europi, nakon Austrije, koja je priznala islam, dozvolila vjeronauk i dušobrižnički rad, država nas uvažava kao faktor i subjekt. Sabor i predsjednica su pokrovitelji raznih manifestacija u Zagrebu, čime pokazuju da su muslimani ravnopravni građani. Sutra je svečana sjednica Sabora na kojemu će biti Erdogan, ministri, gopodarstvenici, zatim će biti i svečanost u HNK na kojoj če također prisustvovati vjerski čelnici iz Europe i Bliskog Istoka.
Pozornost cijelog državnog vrha danas je usmjerena dolasku turskoga predsjednika u našu zemlju. Tuska je velika sila. Brojem stanovnika uskoro će nadmašiti Njemačku no pregovarački proces za ulasku u Europsku uniju i dalje, u zastoju je. Sve je, naravno, vezano za nastojanja EU da Turska zaustavi ilegalnu imigraciju u Europu. Kako gledate na to – je li “Europskoj uniji više treba Turska nego obratno”, kako je nedavno na zastoje na putu k EU reagirao Erdogan?
Vi znate da Turska nastoji ući u EU još od šezdesetih godina 20. stoljeća i da se zbog toga često govori da je to nemoguće, jer je Europska unija kršćanski klub. Ja ne smatram da je tako, i mislim da takvo razmišljanje nije dobro. Ne treba likovati, ali EU zaista više treba Tursku, nego Turska EU. Više se bez Turske na globalnom planu ne može odlučivati ni o čemu. Smatram da treba proširiti Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem, kao što znate, nema ni jedne muslimanske zemlje. Turska je i članica NATO Saveza, a ekonomija joj je u porastu. Kad imate i jaku ekonomiju, što se dogodilo zadnjih desetljeća zahvaljujući Erdoganu, jedna takva zemlja postaje nezaobilazna u formiranju mira.
Puno je podijeljenih mišljenja, kako i kojim putem treba rješavati veliku humanitarnu krizu s izbjeglicama. Znamo koje su u tom smislu poruke Pape Franje. Znamo i da mnogi unutar katoličke crkve ne dijele to mišljenje. Kakav je Vaš stav? Smatrate li da bi vraćanje izbjeglica u Siriju, gdje je rat, bilo prema tim ljudima, nehumano?
Moramo znati da je Turska prije četiri godine otvorila granice za izbjeglice i nitko je iz Europe nije ni pogledao, iako je ta kriza otvorila brojna sigurnosna i ekonomska pitanja u Turskoj, i nitko za to nije brinuo dok izbjeglice nisu krenule prema Europi. Čovjek je čovjek, kao što je i Papa rekao, treba da otvorimo domove za izbjeglice, a one su došle u Europu iz potrebe. Sirija je bila jaka, sređena zemlja, koja je sada četiri godine u ratu i njih naprosto nužda tjera u Europu. Oni nisu došli da prave nerede u Europu, nego da spase život, da nađu sigurnu budućnost. Nadam se da će se srediti situacija u Siriji, jer iz razgovora s izbjeglicama, oni se žele što prije vratiti. Vjera poručuje isto i kada je riječ o Islamu i krćanstvu – ja želim vama ono što želim sebi.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.
