Marko Perožić ugostio je u Dnevniku u 18 Dragu Župarića Iljića s Instituta za migracije i narodnosti, koji je komentirao održavanje referenduma u Mađarskoj o prihvaćanju europske politike izbjegličkih kvota.

Referendum je savjetodavan, ali daje snažan legitimitet vladi za daljenje postupanje. Što možemo očekivati od Mađarske ako ovaj referendum prođe?

Pitanje je što može napraviti vlast, ali i narod – pitanje je hoće izlaznost biti dovoljna. Koji god rezultat bio, Orban će to predstaviti kao svoju pobjedu. ono što je bitno jest da on stvara moralnu paniku u vezi izbjeglica, stvara antiimigrantsko i antiizbjegličko ozračje, kako bi pripremio teren za parlamentarne izbore. Dugosežnim posljedicama referenduma smatram mogućnost da je možda to jedan od čavala kojim se udara u lijes ne samo zajedničkog projekta Europske unije, nego zajedničke politike azila EU.

Može li se očekivati domino efekt? Znamo da ograde i antiimigrantska politika nisu strane zemljama u okruženju.

Točno, to je isto politički opasna stvar, što se uvijek Orbana pokušava prezentirati kao vođu jedne nove koalicije, sastavljena od zemalja Višegradske skupine, koja bazira svoj ideološki, politički, idejni program na tome da se EU treba što više zatvoriti i utvrditi granice Schengena, ojačati zidine tzv Tvrđave Europe. Vidimo i da mu to dobro ide, prosuđujemo li prema situaciji u Poljskoj i Slovačkoj. Češka je nešto drugačija i prihvatila je dio izbjeglica, ali isto nastoji proširiti tu antiimigrantsku politiku u Europi.

No činjenica je da su kvote problem. Hrvatska ima obvezu primiti 1.600 osoba, ali što vrijedi ta odluka, ako u Hrvatsku ljudi ne žele?

Jasno, to je odlično pitanje i mogu se složiti s time. Zapravo cijela situacija u Mađarskoj oko referenduma je posljedica slabosti zajedničke politike, koja jest tehnoktarska i dirigirana iz centra, Bruxellesa, koja unutar sebe pokazuje trulost i slabost. Nikad do ovoga ne bi došlo u Mađarskoj da Grčka još 2011. godine nije stavljena izvan dablinskog sustava. Dogodilo se to da kad usporedite 2014. i 2015. godinu, Mađarska je u samo godinu dana povećala četiri puta broj tražitelja azila na svom teritoriju, jer su naprosto oni koji su dolazili iz Grčke preko balkanske rute tek ondje bili registrirani kao tražitelji azila. Upravo na tome, na toj činjenici on (Orban) temelji svoj dosadašnji program, bez obzira što pritom krši brojna ne samo europska nego i međunarodna načela izbjegličkog prava, a to da svaka osoba koja se smatra progonjenom mora imati pristup teritoriju i sustavu azila, traženju međunarodne zaštite.

Dakle, postoje međunarodne politike, ali ih Bruxelles ne provodi?

To je golemi birokratski aparat, koji ne uviđša posebnosti nacija država koje se nalaze pod utjecajem ovih izazova. Namjerno ih ne nazivam problemima jer su pravi problemi u državama odakle izbjeglice dolaze, najgore humanitarne krize se događaju tamo. No, pogrešna politika Bruxellesa, zasnovane na pretpostavci da će sve članice pristati na kvote i da će se ljudi iz hot spotova preseljavati u njih iz Italije, Grčke i Turske, a to je politika koja nikada nije zaživjela. Vi danas imate situaciju kada je zamišljeno 160 tisuća premještanja, a u stvarnosti je premješteno tek oko tri tisuće ljudi. Tim tempom nema šanse da će se ta politika ostvariti.

S obzirom na to da izbjeglički val ovisi prvenstveno o Turskoj, kakvi su pokazatelji na tom polju? Hoće li Turska ispuniti prijetnju i pogoršane osnose s EU upotpuniti propuštanjem izbjeglica?

Sve se ovo čini kao da se EU bavi samo gašenjem vatre, kao bavljenje posljedicama i simptomima. Glavni i odgovorni akter tu nije samo EU, već i SAD i Rusija. Vijeće UN-a se prvi put tek u rujnu ove godine odredilo prema izbjegličkim pitanjima. EU je sad u pat poziciji, ovisi o delikatnom odnosu moći u pregovorima s Turskom, koja ima asa u rukavu i može uvjetovati kretanje izbjeglica.

Kako se može ovo razriješiti?

Treba što prije raditi na dubinskom rješavanju uzroka tih problema, zaustaviti rat u Siriji što je prije moguće, pomoći drugim teritorijima, Iraka i Afganistana, koji su pogođeni siromaštvom i posljedicama rata. Dok Zapad ne shvati da smo svi na istom brodu i na istom loncu, i da možemo djelovati jedino razvojnom pomoći prema teritorijima koji generiraju toliki broj izbjeglica, tek onda ćemo moći da će se taj inicijalni izbjeglički impuls smanjiti u dovoljnoj mjeri da se Europa prestane osjećati – ugroženom.

Vjerojatno bi SAD drugačije reagirao da je Atlantik lako prijeći kao Mediteran.

Amerika ima svoju priču s prisilnim migrantima, izbjeglicama i običnim migrantima koji dolaze s juga i s meksičke granice. Ovo što Orban radi sa žicom nije nikakva novost. Bugarska je to radila pet godina prije, 2013. su bile najave da će Francuska graditi ogradu prema Italiji ako se nastavi priljev ljudi. Ali to nije rješenje, to su kozmetičke mjere, koje donekle smanjuju protok ljudi, ali kakva nam je onda perspektiva? Režat ćemo na svoje susjede preko žičane ograde?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram.