Jučer je obilježen Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama a započela je i svjetska kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ koja traje do 10. prosinca - Međunarodnog dana ljudskih prava.

Trećina žena u Europskoj uniji bila je žrtva fizičkog ili seksualnog nasilja, mnoge su izložene psihičkom nasilju od svojih partnera, a procjenjuje se da je svaka dvadeseta tijekom svoga života bila žrtva silovanja. Broj femicida ubojstva žena u porastu je i u Hrvatskoj, a velik broj slučaja nasilja nad ženama nije prijavljen.

U našoj regionalnoj temi razgovarali smo o trenutačnom stanju u regiji kada je riječ o nasilju nad ženama i što se čini preventivno.

U našem zagrebačkom studiju bila je Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u beogradskom studiju Brankica Janković, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije, a u Sarajevu Samra Filipović-Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine. Ona je upozorila da žrtve često nemaju povjerenja u ppravosuđe, što je jedan od razloga neprijavljivanja nasilnika.

U povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, premijer Andrej Plenković najavio je u petak da će Vlada što skorije pokrenuti postupak saborske ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatije kao Istanbulska konvencija. Kako to komentirate?

Ljubičić: “Iznimno mi je drago što je tako brza reakcija došla iz Ureda premijera. To je bio jedan od prvih zahtjeva naše regionalne konferencije – Femicid Watch. Konvencija je iznimno značajna jer je prvi međunarodni dokument koji govori o diskriminaciji žena u tom kontekstu te da se radi o rodno uvjetovanom nasilju”.

Gospođo Janković, kakva je situacija u Beogradu?

Janković: “Dozvolite da najprije čestitam kolegici Ljubičić na uspješno organiziranoj konferenciji, koja je pokazala veliku posvećenost, odgovornost i kako bi se trebalo djelovati. Čujem da već imamo reakciju i da se kreće u ratifikaciju Istanbulske konvencije. Kad je u pitanju Republika Srbija, i na regionalnoj smo se konferenciji uvjerili da je slična situacija. Imamo povećanje broja slučajeva i to možemo kvalificirati kao pomak, jer se od strane svih institucija signaliziralo da je to kazneno djelo koje treba prijavljivati. Imamo 18.746 prijavljenih slučajeva nasilja, od čeg aje 46 fizičko nasilje, a 30 posto je psihičko, dok ostalo otpada na verbalno i ekonomsko, o kojem nismo govorili. Ono što izaziva bojazan je da je to samo vrh ledenog brijega – tek kada se govori o tome imamo porast prijava, a to govori da je nasilja bilo i ranije, ali to je bila ‘privatna sfera’, ‘obiteljska stvar’. Vjerujem da će broj prijavljenih slučajeva rasti i da su žrtve nasilja sada ohrabrene.”

Gospođo Filipović-Hadžiabdić, jeste li zadovoljni zakonodavnim okvirom i procesuiraju li se doista dokazani nasilnici?

Filipović-Hadžiabdić: “BiH je šesta država koja je ratificirala tu konvenciju i prva koja je donijela strategiju. Međutim, kako je BiH vrlo složenba država, neophodno je harmonizirati sve pravne propise. Oni su uglavnom usklađeni s konvencijom, ali postoje različitosti u entitetima: u Republici Srpskoj se tretira i kao kazneno djelo i kao prekršaj, dok se u Distriktu Brčko tretira kao kazneno djelo. Potrebna je i kontinuiran edukacija, jer je konvencija vrlo zahtjevna prema države, kako bi pružila zaštitu žrtvi, ali i da se nasilje ne ponovi i ne dogodi”.

Što kažu statistile – jesu li to ponajviše slučajevi nasilja unutar obitelji ili je riječ o partnerskim vezama, bivšim partnerima…?

Ljubičić: “Mi imamo prekršajno i kazneno sankcioniranje počinitelja, bez obzira radi li se o bračnoj ili izvanbračnoj zajednici. Međutim, mi imamo situacije kad se radi o emocionalnim i partnerskim vezama koje su kraće od tri godine zajedničkog života, što je zakonodavna pretpostavka za izvanbračnu zajednicu. Postoji neujednačena praksa na koji se način takve veze procesuiraju. Jednako tako je i sa femicidom, kada se vodi statistika, teško je utvrditi korelaciju s počiniteljem i tu bi trebalo ujednačiti statistiku. Vidjeli ste da je u Republici Srbiji registrirano 18.000 slučajeva nasilja, a u Hrvatskoj u 2015. godini bilo je 15 tisuća. U odnosu na kaznena djela, prema bliskim osobama, imamo oko 2.000 žena koje su bile žrtve bliskih osoba – bračnog partnera, izvanbračnog partnera ili nekoga njoj bliskog”.

Imaju li žrtve institucionalnu psihološku pomoć?

Ljubičić: “Na žalost, nemaju… Ako govorimo o psihosocijalnom tretmanu nasilnika, rada s počiniteljima, koji je pokazao da se 30 posto vraća recidivu, smatram da je i takva pomoć potrebna, ali nije dostatna. Uvijek postoji problem nedostatka novca. Naše žrtve nemaju dovoljnu podršku institucija, a nužno je raditi i na preveniranju i edukaciji onih koji se prvi susreću s nasiljem na terenu – od policije i zdravstvenog osoblja do socijalnih radnika. Imamo potkapacitirana skloništa, koja ni sama nisu konačno rješenje. Sve žrtve trebaju nakon pola godine mora otići iz skloništa, a samo 30 posto uspije naći novi posao, 30 posto dobije podršku obitelji – a što je s ostalih 40 posto? Uglavnom se vraćaju u začarani krug, u obitelj, nasilnicima. Samo Grad Zagreb osigurava smještaj žrtvama teškog obiteljskog nasilja s više djece.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.