Bushra Dabbagh - mlada liderica 2018.

Bushra Dabbagh ima 27 godina. Iz sirijskog je grada Alepa.

Ove godine Europska komisija izabrala ju je kao jednu 18 od mladih lidera koji će mijenjati svijet i politike koje se pod europskim kišobranom svode pod nazivnik razvojne pomoći. No Dabbagh želi više od toga, želi da se generacije siriske djece vrate na put obrazovanja koje su izgubila zbog razornog rata. Ona je počela s obrazovanjem djevojčica i djevojaka. S ovom iznimno hrabrom mladom ženom, na Europskim danima razvoja u Bruxellesu razgovarala je naša Ivana Dragičević.

Bushra Dabbagh, mlada liderica 2018. Što vam to znači?

Ovo mi je izvrsna prilika da dođem ovamo i zastupam one koji se ne mogu sami zastupati i mogu pričati njihove priče. To mi je sjajna prilika da upoznam mlade lidere iz drugih zemalja i da me nadahne njihov rad i da sudjelujem na Europskim razvojnim danima 2018. koji odlično protječu. Veselim se ostatku dana, za mene je ovo bilo vrlo lijepo iskustvo.

Koja je vaša priča? Kažete da pričate tuđe priče, ali koja je vaša?

Dolazim iz Sirije, iz Alepa. Moja je priča započela u vrijeme prije rata, voljela sam znanost i željela sam predavati na sveučilištu. Ali kad je započeo rat, imala sam 19 godina i zbog nedostatka profesora i cjelokupne situacije nisam mogla upisati magisterij. Stoga sam tražila način da odem studirati u inozemstvo, no istovremeno su me zabrinjavale potrebe ljudi u Siriji, osobito male djece koja su izgubila priliku za obrazovanje zato što su škole uništene ili zato što je bilo vrlo opasno djecu slati u školu. Nakon 3 godine intenzivnih borbi u Alepu, mnoga djeca su propustila gotovo 3 godine škole. Bilo je vrlo frustrirajuće vidjeti djecu koja ne znaju čitati. Stopa pismenosti u Siriji bila je 90% prije rata i smatrala sam da ćemo imati izgubljenu generaciju ako situacija ostane ista. Stoga sam s drugim studentima odlučila olakšati ovu tešku situaciju u kojoj se zemlja nalazila. Odlučili smo organizirati nastavu za interno raseljenu djecu kako bismo im omogućili da sljedeće godine nastave s redovitim obrazovanjem. Uspješno smo vratili mnoge od tih učenika u školu. A imali smo i još jednu ranjivu skupinu, djevojčice iz sirotišta, koje su triput interno raseljavane unutar grada, što je dovelo do mnogih psiholoških posljedica. Počela sam raditi na vrlo opasnom mjestu u Alepu, morala sam lagati mami da idem na fakultet, a zapravo sam išla predavati tim djevojčicama. To je bila prva inicijativa u koju sam bila uključena na terenu u Alepu. A zatim sam osjetila potrebu za dodatnim visokim obrazovanjem, željela sam iskusiti drugu situaciju, a to nisam mogla ostvariti u Siriji. Stoga sam se prijavila za studiranje u inozemstvu. Nakon dugo čekanja i frustrirajućeg razdoblja naposljetku sam dobila priliku za studiranje u inozemstvu. To mi je promijenilo život, smatrala sam da je to privilegij, nešto što nije dostupno svakoj ženi u Siriji ili izvan nje, obrazovanje u instituciji visokog obrazovanja. Osnovala sam organizaciju She Learns, koja će omogućiti Sirijkama diljem svijeta da završe studijske programe putem interneta, programe dobrih sveučilišta s kojima nastojim ostvariti partnerstvo.

Spomenuli ste sirijsku izgubljenu generaciju, sad možda već postoje dvije jer rat traje već osmu godinu. A spomenuli ste i visoku stopu pismenosti u Siriji prije rata. Koliko vam je frustrirajuće kao osobi iz Sirije koja sada živi na Zapadu slušati narativ o teretu izbjeglica, budući da je Sirija bila dio mediteranskog kruga zemalja, kolijevke civilizacije.

Da, to je vrlo frustrirajuće. Kao što ste i rekli, ovo je područje kolijevka civilizacije, ne samo civilizacije nego i religije, gotovo sve su religije nastale na ovom području. Sirijski obrazovni sustav bio je dobar i u dva desetljeća ostvario je golema poboljšanja. Ali u nekoliko godina rata sve se vratilo na staro. To je bilo vrlo frustrirajuće, umjesto idemo naprijed, napravili smo korak unatrag, svjedočimo nepismenosti, djeci koja čak i ne znaju čitati, a Sirija je nekoć bila dvojezična zemlja. Bilo je to strašno frustrirajuće, a ja sam kao mlada obrazovana djevojka osjećala odgovornost. Nisam odabrala da dobijem naobrazbu, a oni nisu odabrali da se rode u zemlji koju razdire rat. Stoga sam osjećala odgovornost da toj djeci pomognem da se vrate u školu. Jer obrazovanje je jedini pozitivan alat koji možete upotrijebiti da doprinesete promjenama. I ono je način na koji mladi mogu ostvariti karijeru i budućnost.

Što mislite, kako će se Sirija izvući iz toga? Uništena je društvena struktura i budućnost u pogledu ovoga što ste upravo spomenuli.

Sirija je bila jedinstvena zemlja po svojoj raznolikosti, a sad se suočavamo sa situacijom u kojoj su neki identiteti isključeni, što je veoma frustrirajuće. Ali kada vidite sve te mlade na terenu koji odbijaju otići, imate osjećaj da ipak ima nade. Uvijek gajim nadu da će se situacija poboljšati, ali moramo udružiti snage i obnoviti tkivo sirijskog društva i nikoga isključivati, svima trebamo pružiti prostor da izraze svoje ideje i rješenja kako bismo nadišli izazove s kojima se suočavamo.

Možete li s nama podijeliti neke najokrutnije priče s kojima ste se susreli na terenu? Možda bi bilo dobro da ih ljudi čuju.

Priča je pregršt jer to nije bilo idealno mjesto za život. Kad sam gledala sve one djevojčice iz sirotišta s golemim psihološkim pritiskom i kako su katkad isključene čak i iz društva, imala sam osjećaj da nisu odabrale biti u toj situaciji i pitala sam se kako je moguće da ih je društvo tek tako isključilo. Doista me dirnulo kad sam svaki dan gledala lica tih djevojčica koje su me smatrale uzorom. Na osobnoj razini bio je to život u veoma teškoj situaciji, a 2013. sam bila i ranjena dok sam polagala ispit na fakultetu. To mi je doista promijenilo životnu perspektivu i potaknulo me da pokušam pomoći koliko god mogu jer nikad ne znate kada će pomoć zatrebati vama. Stoga mislim da trebate ponuditi pomoć prije nego što se nađete u situaciji da je primate.

Osim ovog društvenog hendikepa koji će djeca imati zbog nedostatka obrazovanja i uništene zemlje u kojoj žive ili iz koje su morala pobjeći, žrtve su i mnogih trauma. Slušamo priče iz svih dijelova Europe, na tisuće maloljetnika bez pratnje izgubljeni su negdje na europskom kontinentu. Dakle, tu je ta prva trauma, a zatim i ponovna traumatizacija onih sa statusom izbjeglica. Kako pristupate tomu budući da se i time bavite?

Da, apsolutno. Dok smo radili u Alepu, imali smo psihologe koji su toj djeci pružali psihološku potporu, davali smo sve od sebe da im pomognemo prebroditi tu traumu. Kad živite u nestabilnoj situaciji kao što je ona u Siriji, veoma je teško prebroditi tu traumu, ali dajemo sve od sebe da pomognemo toj djeci da nadiđu situaciju u kojoj se nalaze. Spomenuli ste i sekundarnu traumu, ta su djeca pobjegla iz jedne loše situacije i našla se u situaciji s neizvjesnom budućnošću. Bila je to golema trauma koja se može riješiti samo suradnjom globalne zajednice u smislu pronalaska rješenja jer to nadilazi mogućnosti nas mladih. Mi se silno trudimo pružiti im nadu, ali nismo uključeni u procese donošenja odluka i promjene politika.

Vi osobno, kao mlada liderica koji je ovamo došla kako bi se njezin glas čuo, kako doživljavate te prizore djece, od kojih su neka iz vašeg rodnog grada, kako ih zaustavljaju na ogradama Europe, kako pucaju na njih?

Bilo da je riječ o ogradama u Europi ili bilo gdje drugdje i bilo da je riječ o Sirijcima ili drugim narodima, nijedno ljudsko biće ne smije prihvatiti što se događa jer kad se ponašate nasilno, ne možete očekivati da neće biti nasilja u vašem društvu. Reagiranje nasiljem uvijek je pogrešno i moramo izvući lekcije iz povijesti. Doista mi je frustrirajuće gledati kako sirijska djeca pate i pogibaju, to su samo djeca koja bi se trebala igrati, ići u školu, imati roditelje koji se brinu o njihovom zdravlju. Ali gledati kako ta djeca pate u situacijama koje nijedno ljudsko biće ne bi moglo podnijeti doista je frustrirajuće i motivira me da nešto promijenim i pomognem toj djeci, i to ne samo onoj iz Sirije. Ovdje na Europskim razvojnim danima upoznala sam fantastične lidere koji rade na smanjivanju siromaštva i drugih poteškoća. To me motivira da podupirem sve kojima je pomoć potrebna, bilo ovdje ili igdje drugdje.

Jedan od hashtagova ovdje, a živimo u hashtag društvu, glasi „ona je svi mi“. Jesu li sirijske žene svi mi budućnosti Sirije?

Apsolutno. Sirijske žene su veoma raznolike, mnoge od njih su potencijalni lideri. Jedino dobro što se trenutačno događa u Siriji je to što su mladi, a osobito žene, zbog odsustva muškaraca snažno uključeni u društveni sektor. Mnoge žene sada uzdržavaju svoje obitelji, zarađuju, a istovremeno se i mnoge obitelji oslanjaju na djevojčice i njihovu buduću visoku naobrazbu koja bi trebala biti način da se obitelji izvuku iz sadašnje situacije. Zasad se zbog trenutačne situacije ne vidi učinak onoga što se zbiva, ali nadam se da će zbog aktivnosti ovih žena i njihove borbe doći do zaokreta u načinu razmišljanja koji će omogućiti da više žena bude uključeno u procese donošenja odluka i tkivo društva.

Ovdje ste zbog svoga statusa razgovarali s mnogim ljudima, došli ste ovamo s još 15 mladih lidera iz cijelog svijeta kao primjer uspješnih priča u pogledu mnogih teških pitanja s kojima se bavite. Što vam govore ovi dionici, oni koji drže moć u svojim rukama, i kakav ste dojam stekli u razgovoru s njima?

Svi dionici koje sam ovdje upoznala kažu da su mladi lideri današnjice, ne samo sutrašnjice. Bilo je to vrlo pozitivno. No slušamo puno klišeja i ne prelazi se s riječi na djela. Kad bi se ljudi više sastajali i razmjenjivali priče i stajališta, možda bi to moglo dovesti do promjena kroz mobilizaciju zajednice. Na visokoj razini se stalno ponavljaju isti klišeji. Ja bih željela da ovo što se ovdje događa ima pozitivan učinak i primjene.

Tko vam pomaže s vašim projektom?

Mi smo mladi strastveni lideri koji rade u zemlji, a budući da sam trenutačno na magisteriju u inozemstvu, odlučila sam pokrenuti spomenutu platformu za pomoć svima, svugdje i u svakom trenutku. Katkad imamo potporu internacionalnih ili nacionalnih nevladinih organizacija, ali moramo tražiti partnere kako bismo promovirali mnoge od naših platformi. Globalna zajednica vam pruža potporu kada joj se obratite, ali morate znati komu se točno treba obratiti. S obzirom na geografsku barijeru Sirijaca u Siriji malo je teško obratiti se ljudima. Ali imam privilegij doći ovamo i razgovarati s ljudima koji nas doista podupiru. Katkad je dovoljna samo riječ potpore, emocionalna potpora katkad može doista pomoći. Mislim da ću prenijeti ovu pozitivnu energiju svojim kolegama u Siriji kako bih ih ohrabrila da ostanu u domovini i nastave raditi na pozitivnim promjenama.

Vi ste na pozitivnoj strani ove priče, ali mnogi u Siriji, Europi i regiji su i dalje izbjeglice ili interno raseljeni. Mnoge su obitelji razdvojene, neki su članovi obitelji ostali u Grčkoj, očevi su otišli u Njemačku, a majke s djecom su ostale u Grčkoj ili obrnuto. To su vrlo teške obiteljske situacije. Mislite li da je Europa bila svjesna da ti ljudi mogu donijeti nešto pozitivno Europi?

Imam tendenciju biti pozitivna jer samo smo tako uspjeli preživjeti osam godina rata i zahvaljujući tomu su ljudi ostali u zemlji. S druge strane, nadam se da će EU uvesti nove politike, pristupiti tomu na promišljeniji način, doprijeti do ljudi koji doista ispaštaju i umanjiti njihovu patnju. Ti su ljudi sada vrlo ranjivi, ali u budućnosti mogu postati vitalan organ u društvu zemlje domaćina. Kao Sirijku uvijek me rastužuje ta stigma izbjeglica. Imala sam priliku doći u EU i tražiti azil jer sam imala jasan cilj, magisterij, nakon čega ću se vratiti i raditi na obnovi svoje domovine. Ali puno je ljudi s drukčijim statusom, nitko nije u istoj situaciji, nitko se ne može vratiti u zemlju. Kad bi zemlje domaćini prihvatile migrante i integrirale ih u društvo, to bi bila ključna promjena i razmjena priča o uspjehu. Sirijci su bili uspješni u svojoj zemlji i imaju sposobnost ponovno izgraditi život. Tako inovativni i pametni ljudi mogu predstavljati dodatnu vrijednost za zemlju domaćina, iako će njihova domovina izgubiti tu vrijednost. Mislim da EU mora više ulagati u te ljude i integrirati ih na pozitivan način. Integracija ide u dva smjera, a ja bih rado željela vidjeti promjenu politika koje idu u tom smjeru.

Mislite li da će se ti ljudi ikada vratiti?

Kao što sam rekla, to ovisi o situaciji. Puno je ljudi s različitim pričama. Vjerujem da će se vratiti oni koji mogu. No mislim da neke od njih nove zajednice neće pustiti da odu jer će se uspješno integrirati u društvo i predstavljat će vrijednost za zemlju domaćina. Ali ponavljam, nemaju svi isti put, pa ne možete znati tko će se vratiti, a tko ostati. To doista ovisi o onome što će se događati u Siriji u budućnosti.

Planirate li se vi vratiti?

Zašto ne? Sirija je moja domovina, a u zemlji domaćinu uvijek se osjećate kao autsajder. Imala sam privilegij dobiti priliku za visoko obrazovanje pa imam odgovornost prenijeti to znanje i iskustvo svojoj zemlji. Kad pomažete nekoj zemlji, to ima učinak na cijeli svijet, a ne samo na tu zemlju. Zapravo se veselim povratku u Siriju kakvu smo nekoć znali.

Nadajmo se da će to biti neka nova i bolja Sirija. Hvala vam najljepša na ovom razgovoru.

Hvala vama.