Dan nakon što je saborski zastupnik Milorad Pupovac gađan ostacima hrane u centru Zagreba, priču kako mu je upravo Pupovac pomogao gurati auto 2002. odlučio je ispričati prometni stručnjak Željko Marušić.
Priču koju je Marušić objavio na Autoportalu prenosimo u cijelosti:
“Nakon dvojice koji su priskočili, pa otišli, iz noći izronio je saborski zastupnik i ponudio pomoć. Kad sam mu rekao da neće biti dovoljan, zaustavio je bračni par riječima ‘Pomognimo čovjeku’…
Mnogi će reći kako su auti nekada bili kvalitetniji, no to je potpuno pogrešno, tehničko-tehnološki neutemeljeno. Porast pouzdanost automobila, iz godine u godinu, potvrđuju testiranja, redovito održavani automobili se rijetko kvare. Takvo je i moje iskustvo.
Tijekom 25 godina testiranja vozila, gotovo iz tjedna u tjedan, samo dva puta doživio sam otkaz automobila. Jedanput tmurne snježne noći, u prosincu 2002. Radio sam dokasna na Fakultetu strojarstva i brodogradnje te iz toplog ureda na Katedri za motore i vozila izišao na hladnu zimsku noć…
Snijeg je upravo bio napadao, pa sam neočišćenom stazom, pločnikom i kolnikom došao do testnog auta parkiranog u zagrebačkoj Lučićevoj. Bilo je oko 20 sati. Daljinskim ključem (tada ‘wow’) otvorio sam vrata, sjeo, zatvorio vrata, vezao se i ubacio kontaktni ključ u bravu. Zakrenuo ga i… ništa! Muk. Ponovio…, opet ništa.
Kontrolne su lampice svijetlile, ali motor ‘mrtav’, ne vergla. Kako sam znao slabost tog modela, jer sam redovito pratio izvješća njemačkog TÜV-a, ocijenio sam da je u pitanju anlaser (elektropokretač), odnosno greška elektroničkog releja.
Auto može upaliti na guranje, samo što je to kod novog, zbog visokog kompresijskog omjera motora, često teže, a i štetnije, nego kod starog. Nisam tada još imao mobitel, a da sam ga i imao, zvanje vučne službe bila bi tek posljednja opcija.
Takav auto, sa zupčastim remenom, nije preporučljivo paliti guranjem, ali, o tome sam više puta pisao. Problema, pa i rizika preskakanja i pucanja zupčastog remena praktički nema, ako se pali u četvrtom stupnju (nikako u drugom, kako se uči u auto-školi), jer se ne stvara preveliko dinamičko opterećenje, udar na remen.
VEZANE VIJESTI
U normalnim okolnostima, na ravnom, uz spretnog vozača, dovoljna je još jedna osoba. Kao na starim autoutrkama, vozač uz otvorena vrata i još jednu osobu straga, guranjem treba postići brzinu automobila 10-12 km/h,uskočiti, ubaciti u brzinu (kontakt se uključi prije guranja) i auto upali. Ali, avaj…
Snijeg je bio neočišćen, minimalnu brzinu auta nužnu za paljenje motora, zbog povećanih otpora kotrljanja, bilo je teško postići. A na cesti baš i nije bilo ljudi. Naišao jedan srednjevječni gospodin, ali drugih nigdje, a njemu se žuri. Pokušali smo jednom, drugiput… Ne ide, motor se zatrese, ali neće da upali.
Nikako da naiđe još netko, a ovome se žuri, usto se dobro zapuhao i ‘Oprostite, moram ići.’ U sljedećih 5-10 minuta pokušavam zaustaviti nekoga. Ovaj ne može, onaj okreće glavu…, i zaustavi se mladić. Ali i njemu se negdje žuri. I nikako da ga ‘sparim’ s još barem jednom osobom da pomogne gurati.
Baš nitko da naiđe. Prvi put ne ide, ni drugiput… ‘Bemti’ kaže moj ‘pomoćnik’ nakon što se poskliznuo pri guranju, i ode. Čekajte…, kažem, ali ne pomaže. Prolaze dodatni minuti, meni već voda ušla u cipele, ali nitko ne nailazi, pa se jedan ispričava, drugi okreće glavu…
A onda iz mraka izroni čovjek, koji na moju zamolbu da mi pomogne gurati auto, odmah dragovoljno priđe, rekavši ‘Pomoći ću vam’. Po glasu prvo, a potom i stasu shvatio sam da je riječ o Miloradu Pupovcu, malo me je zateklo… Pozdravio sam ga, pa rekao kako mi je malo neugodno da mi saborski zastupnik gura auto…
Bio sam tada sasvim nepoznat čovjek s ulice. ‘Nema problema, rado ću’, odgovorio je. Objasnio sam mu da će, zbog snijega, trebati još netko pomoći, na što se okrenuo korak-dva prema mlađem paru, koji je nailazio suprotnim pločnikom, riječima ‘Pomognimo čovjeku…’ I, bogami, ovi dođoše odmah, veselo.
Znao sam da su izgledi sada bolji i da imamo više od jednog pokušaja na raspolaganju. I tako se rasporede: Pupovac se rukama prihvati stražnjeg lijevog ruba auta, muškarac stražnjeg desnog, a mlađa ženska osoba između njih, ruke stavi na sredinu stražnje haube. Rekao sam joj: ‘Vaša je potpora presudna, samo pazite da se ne poskliznete…’
Sad ili nikad, rekao sam u sebi, provjerio uključrnost električnog kontakta, lijevom rukom uhvatio okvir otvorenih vrata, desnom volan i rekao: ‘Idemo…’ Preko snijega na kolniku nije išlo lako, ali već solidno. Dao sam sve od sebe, a i potpora straga bila je intenzivnija,
Nakon 6-7 koraka uskočio sam u auto, brzo pritisnuo papučicu spojke i ručicu mjenjača ubacio u četvrtu, naglo pustio papučicu i nakon pola sekunde odmah pritisnuo, a mjenjač ubacio u ‘ler’. U protivnom, motor bi se, u visokom stupnju prijenosa snage, nakon paljenja odmah ugušio i ugasio. Desnom sam nogom počeo ‘pumpati gas’.
Motor je upalio, potegao sam ručnu kočnicu i nastavio ‘pumpati gas’, da se ne ugasi. Auto je stao, motor već turirao, a trojcu, koji je ostao 20-30 metara iza auta, glasno sam rekao ‘ Hvala vam, hvala…’ Plašeći se da se motor ne ugasi, nisam izlazio iz auta da im dodatno zahvalim, pa zalupio vratima.
Pažljivo sam se zaputio prema ovlaštenom salonu-servisu gdje sam preuzeo auto na testiranje. Srećom bio je blizu mog tadašnjeg prebivališta. Čuvar je iz ‘kućice’ podigao rampu, objasnio sam situaciju, parkirao auto, predao mu ključ i dokumente te ga zamolio da potpiše zapisnik.
Odahnuvši, otpješačio sam doma. Kako je vrijeme prolazilo, u više sam navrata razmišljao da ispričam ovu zgodu. Sada mi se čini prilika…”, napisao je Marušić.
