Slom mirovinskog sustava, koji se pokušava ublažiti smanjenjem mirovina i povećanjem dobi za umirovljenje, mogao se očekivati još od uvođenja reforme, nameće se iz teksta Gojka Bežovana objavljenog u novom broju časopisa Revija za socijalnu politiku.

U članku koji se bavi evaluacijom privatizacije mirovinskog sustava u Hrvatskoj, u koji je 2002. godine uvedeno trodijelno mirovinsko osiguranje, kaže se da je reforma poduzeta bez dovoljno znanja, bez predviđene evaluacije i s krivim pretpostavkama, iako su domaći i inozemni stručnjaci upozoravali na opasnosti od takvog pristupa. Ključni sporni čimbenik je tzv. tranzicijski trošak, koji nastaje uplaćivanjem dijela doprinosa u II. stup, a koji se pojavljuje kao manjak za potrebe tekućih umirovljenika. Taj trošak traje dok je živ posljednji umirovljenik kojem je mirovina utvrđena prije uvođenja II. stupa, objašnjava Bežovan i dodaje da je krajem 2010. tranzicijski trošak u Hrvatskoj iznosio oko jedne trećine ukupnog javnog duga.

Tranzicijski trošak je pojeo ostvarene prinose, pa privatizacija mirovina nije novim ulaganjima potaknula investicije, zapošljavanja i rast, nego doprinijela produbljenju krize i seljenju mlađih naraštaja u inozemstvo, ističe profesor na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Reforma je provedena uz “kolonijalni mandat” Svjetske banke i koristi financijske industrije, što potvrđuje da državi nedostaje civilizacijskih kompetencija da upravlja takvim procesima, ističe autor i dodaje da je to sindrom hrvatskih vlasti još od Hrvatsko-ugarske nagodbe, kad je Hrvatska odbila financijsku samostalnost bojeći se da je neće moći ostvariti.

O raspravama i donesenim odlukama nije bila informirana ni hrvatska javnost, a mediji su bili u službi financijske industrije, smatra Bežovan. Češka i Slovenija odbile su reformu po modelu Svjetske banke, po kojem je u Hrvatskoj provedena, a njihova iskustva je koristila i Srbija te je također odbila reformu, kaže.

Proces privatizacije mirovinskog sustava kroz II. stup, za što se u Hrvatskoj koristila neutralnija riječ kapitalizacija, pokazao se neodrživim za javne financije. Obvezni mirovinski fondovi dominantno su ulagali u državne obveznice, dakle u javni dug, mirovine koje su počeli isplaćivati bile su manje od planiranih, a troškovi upravljanja previsoki, ističe se.

U analizi je pokazano kako ulaganje u kojem država sama sebi posuđuje novac uz provizije i kamate ne može biti održivo i ne može dati pozitivne prinose, kaže Bežovan. On ističe da već 2007. bilo jasno da su ozbiljno dovedeni u pitanje ciljevi reforme, kad je zbog sve veće razlike između starih i novih mirovina donesen zakon kojim se propisuju različiti dodaci na te mirovine.

Smanjenje novih mirovina snažnom je marketinškom kampanjom prikazano u drugom svjetlu. Neupućenoj javnosti sugerirano je da se reforma provodi da bi mirovine bile veće. Ta je marketinška kampanja koštala 120 milijuna kuna i po novinama je nudila izračune mirovina iz kojih je jedna anonimna sugovornica procijenila da će mirovine iz II. stupa biti približno dvostruko veće od ostvarenih, podsjeća Bežovan.

On dodaje kako država nema potrebne institucije koje bi trebale provoditi monitoring i evaluaciju reforme, a da je mirovinski sustav nedovoljno istražen i da mu nedostaju empirijski pokazatelji za vođenje politike. Međutim, država ne želi ustupiti podatke koji bi pomogli u evaluaciji, ističe u tekstu Bežovan i dodaje da je autor bezuspješno tražio od Ministarstva financija i HANFE podatke o isplaćenim kamatama na emitirane državne obveznice. Dodatnim analizama trebalo bi empirijski potkrijepiti tezu koja proizlazi iz navedene analize, da je zbog tranzicijskog troška II. stupa i njegovih gubitaka, Vlada u reformi 2018. godine bila primorana na podizanje dobi za odlazak u mirovinu te na dodatno penaliziranje prijevremenog umirovljenja, kaže Gojko Bežovan u evaluacijskom članku privatizacije mirovinskog sustava u Hrvatskoj.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.