Nešto je probudilo dvije jedriličarke koje su se s društvom usidrile nedaleko talijanskog turističkog raja Lampeduse, čija je plaža na južnoj strani otoka proglašena najljepšom u Europi. Bio je početak listopada 2013. još dovoljno toplo za uživanje na najjužnijoj točki kontinenta, otoku koji je geološki dijelom Afrike.

Linda Barocci i Sharanna Buoncorso u neposrednoj blizini svog broda vidjele su nešto što nikada nisu. Nešto što će im promijeniti život. Plavetnilo je bilo pokriveno crnim točkama. Kako su se približavale shvatile su da na površini mora plutaju tijela. Toliko njih da plavetnila više nije bilo. Na palubu broda izvukle su jedno. Ženu, negdje njihovih godina, sredina 20-ih, godina u kojima je život tek počinjao. Nije se micala. Krenule su vaditi dalje. Najednom se tijelo mlade žene počelo grčiti u konvulzijama, a zatim je krenula povraćati. Dugo i neprestano. Mješavinu morske vode i brodskog dizela. Imala je točno 24 godine, ime joj je Kerbat i iz Eritreje je.

Nešto dalje, na moru su bili braća Domenico i Raffaele Colapinto. Ribari s Lampeduse izašli su na more koje im svakodnevno život daje. Uskoro je uz njih bilo još pet ribarskih brodova, vadili su tijela i prevažali ih u lampedušku luku. Mol Favarolo, prva točka iskrcaja do kraja dana bio je prekriven leševima, više od stotinu njih. Lokalni svećenik Stefano Nastasi izgovorio je riječi – ovo je pokolj nevinih, to mora prestati. Dva mjeseca nakon nesreće novinar La Reppublice Alessandro Puglia prepričavao mi je taj i dane koji su uslijedili na otoku površine dva kvadratna kilometra. Čekalo se da sa Sicilije brodom stignu mrtvački kovčezi.

Plovidba do Lampeduse traje dvanaest sati. Cijeli otok mirisao je na smrt. Gradonačelnica Giusi Nicolini oslobodila je jedan ogromni hangar u koji su složena tijela. Odonda se taj hangar zove hangarom smrti. Puglia mi je tada sa suzama u očima rekao kako je najmučniji trenutak bio vidjeti slabašna dječja tijela koja su smještana u male bijele lijesove i tako, uglavnom bezimena, bila prenošena na sicilijansko kopno gdje su ih pokapali na groblja sela i gradova koja su imala mjesta.

Papa Franjo na prvi put svoga pontifikata otišao je na Lampedusu. Bacivši vijenac u more u molitvi se zapitao: Adamo, dove sei? Gdje si Adame, gdje si čovječe?

Na Lampedusi, tom otočiću zaboravljenom na periferiji kroz godine nije bilo čovjeka koji ljudima koji su dolazili s mora nije dao ruku, hranu, odjeću. No, bili su ljuti i bijesni i na svoju državu i na Europsku uniju. Tako daleko činilo im se da su sami i da nikoga nije briga.

Kompleksni konstrukt političke Europe kroz godine nametnuo je temu migracija kao ključnu. Dogodila se 2015., pa sporazum s Turskom, nova militarizacija mora, sporazum Unije sa Sjevernoatlantskim savezom, neuspjeli sistem kvota, sporazum s Libijom utonutom u sukob i anarhiju, UN-ov globalni kompakt za migracije, neprestane apele međunarodnih organizacija, političke frakture, izbore i vlade koje se pozivaju na kršćanske vrijednosti, grade žice i donose zakone kojima se kriminaliziraju nevladine organizacije koje spašavaju ljude na moru.

Međunarodni zakoni i konvencije koji propisuju individualizirani tretman ljudi u pokretu, od izbjeglica, migranata, tražitelja subsidijarne zaštite, azila već odavno ništa ne znače. U medijskim napisima ljudi su postali dehumanizirane skupine s etiketom nekoga tko je «drugi, drugačiji, nepoznat» stoga i «opasan, neprijatelj, prijetnja». O priči o uzrocima konflikata, gladi, suša, nemogućnosti korištenja resursa, korupcije, progona, poštivanja ljudskih prava u državama iz kojih ljudi bježe, mogu se napisati tomovi koji bi ispunili Aleksandrijsku knjižnicu.

Jutros je na obalu Lampeduse iskrcana 31-ogodišnja Njemica Carola Rackete. Na ruke su joj stavljene lisice. Optužena je da je pružila otpor ratnom brodu. Bila je zapovjednica broda Sea Watch 3, koji je usprkos zabrani talijanskih vlasti i novodonešenom zakonu koji za spašavanje ljudi na moru predviđa novčane i zatvorske kazne, ljude koje je spasio na Sredozemlju, doveo do prvog kopna.

Lisice na rukama velikih bosseva krijumčarskih lanaca koji istim putevima na kojima se ljudi traumatiziraju godinama, švercaju drogu, oružje, do sada nikada nismo vidjeli u prvim minutama vijesti ili na naslovnicama novina.

Sveobuhvatni europski program za Afriku koji se plješćući s predsjednikom Europskog parlamenta Antoniom Tajanijem u Bruxellesu promovirao i Bono Vox, čekat ćemo još dugo. Ljude nitko neće moći zaustaviti u pokušaju ostvarivanja prvog postulata na kojem počiva sistem u kojem dominantno živi današnji globalizirani svijet, a to je – potraga za srećom, za boljim životom.

„Kada pomogneš osobi koja je prešla pustinju i tisuću teškoća kako bi došla ovamo, koja je prešla more, a more nije lagano za svladati, pogotovo u malim, drvenim, trošnim barkama, tada ne možeš zatvoriti vrata ljudima koji su sve što imaju stavili na kocku kako bi se domogli slobode. To su osobe koje bježe od rata ili gladi. Mi smo povlašteni, živimo u bogatu svijetu. Mi imamo sve. Kada primiš za ruku osobu koja je sve žrtvovala kako bi došla ovamo, ne možeš zatvoriti granice. Nemoguće je zatvoriti granice.“ Govorio mi je to u zimu 2013. na Lampedusi Davide Miserendino zapovjednik broda Guardie di Finanze koji su i danas s obalnom stražom oni koji su u ime talijanske države službeno zaduženi za spašavanje na moru.

Svaki čovjek kaže se, djeluje po svojoj savjesti.

Adamo, dove sei?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram.