Kako se strojovođe nose s nesrećama koje dožive tijekom posla i tko im pomaže?

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, samoubojstva su jedan od vodećih uzroka smrti od ozljeda u Hrvatskoj. Dio samoubojstava dogodi se na željezničkim prugama. Kako se strojovođe nose s tom teškom traumom?

Ljiljana Mikuš, psihologinja koja radi u HŽ Infrastrukturi, ističe kako u Hrvatskoj dvije osobe dnevno počine samoubojstvo, dok su samoubojstva deseti uzročnik smrti u svijetu. Kako Mikuš kaže, dio samoubojstava izvršen je u željezničkom ili cestovnom prometu, zbog čega će, kako i statistika o nesrećama na prugama navodi, svaki strojovođa tijekom 20 godina radnog vijeka bar jednom doživjeti nesreću na pruzi.

Razgovarali smo sa strojovođom Vladimirom Švrljugom koji nam je tijekom vožnje vlakom od glavnog kolodvora u Zagrebu do Savskog Marofa i natrag, rekao da se on, nažalost, s obzirom na broj nesreća koje je doživio, vjerojatno nalazi pri vrhu po broju nesreća na pruzi. On uglavnom vozi putničke vlakove na relaciji Zagreb, Harmica, Dugo Selo i Savski Marof.

Glavni tajnik Sindikata strojovođa Hrvatske Tomislav Klarić govori kako strojovođe koji rade u putničkom prijevozu, kao što je to slučaj sa Švrljugom, “češće doživljavaju nesreće jer je veća fluktuacija putnika i vlakova”.

“Na sve to utječe i svi moraju iznaći neki način da se s tim nose”, kaže nam.

Klarić dodaje i da neki strojovođe nakon takve nesreće više nikada nisu smogli snage vratiti se na prugu, već su izašli iz profesije.

Psihologinja Mikuš ističe kako “teže posljedice imaju oni koji su već doživjeli traumu, kojima to nije prvi put, koji imaju više stresnih događaja u životu. Ako oni nastave voziti sami, povećava se mogućnost nastajanja negativnih simptoma”.

Trajna memorija

Švrljuga to uspoređuje s opekotinom. Jednom si se opekao i nova koža koja se stvorila preko ožiljka je tanja, osjetljivija. Navodi te da i na hladno pušeš. “Sad si cijelo vrijeme pod stresom, a cijelo vrijeme radiš. Na iglama si. Samo vidiš da netko pretrči i smrzneš se. I ima naših kolega koji su se skinuli s vožnje,” ističe on.

Isto navodi Klarić, pa kaže: “Jednom kada doživite pregaženje, svaki put kada vidite da netko hoda uz prugu, mislite da će se to opet desiti.” Klarić govori o oko 60 nesreća godišnje koje se dogode na prugama.

Psihologinja tvrdi kako “takve događaje smatramo traumatičnima zato što su neočekivani, nepredvidljivi i neizbježni, a posljedice mogu biti svakakve i odraziti se na socijalnom, privatnom i poslovnom planu”.

A Švrljuga objašnjava iz iskustva: “Treba ti mjesec dana da shvatiš što se dogodilo. E onda kada to prođe, nikakav si, sve ti ide na živce. I kada ti bude za milimetar da si nekoga pogazio, skoro isti osjećaj. Kada vidiš tako nešto i noge ti malo oslabe.”

Pokazuje na zatiljak – “to ti je tu jedan centar, to ti je trajna memorija. Takve nekakve stvari kad doživiš, ne možeš izbrisati.”

Podaci koje smo dobili od HŽ Infrastrukture govore o 50 nesreća na prugama u 2013. godini (od toga su 15 samoubojstva i 7 pokušaji samoubojstva), 76 nesreća u 2014., 69 nesreća u 2015., 65 nesreća u 2017. godini u kojoj je bilo čak 21 samoubojstvo i 6 pokušaja, te 51 nesreća u 2018. godini. U prvih devet mjeseci 2019. dogodilo se 17 samoubojstava.

Svaki izgubljeni život je previše, statistika je porazna, pogotovo za malu državu poput Hrvatske, i posebice kada pogledamo brojke koje pokazuju da se, primjerice, u Londonu, prema Klarićevim riječima, s populacijom većom od osam milijuna, godišnje u metrou dogodi oko 25 samoubojstava.

Kako pomoći strojovođama koji dožive nesreću?

Psihologinja Ljiljana Mikuš kaže kako postoje tri metode djelovanja – “strojovođe i druge radnike se tijekom školovanja može pripremati na takve izvanredne događaje putem raznih edukacija”. Potom je i jako bitna “psihološka pomoć koja se pruža u 24 sata od nastanka izvanrednog događaja na pruzi. Kasnije se također pruža psihološka pomoć, kao i neki oblik samopomoći, poput formiranja psiholoških grupa s kolegama koji su prošli slične stvari”.

Mikuš još dodaje kako se prije nesreća na pruzi uopće nije smatrala razlogom za nedolazak na posao, a slično ističe i Klarić koji napominje i da se njegov sindikat u zadnje vrijeme počeo baviti tim temama i otvarati ih te kako su time i uočili pomak na bolje. “Ljudi se sada i sami javljaju i traže pomoć”, kaže nam, a u suradnji s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo sindikat je organizirao istraživanje radnog mjesta strojovođa i specifičnog stresa s kojim se strojovođe suočavaju.

Tako su organizirali i radionice na kojima su otvorili ove teme, a na koje su reakcije bile jako pozitivne. “Doktorice su nam govorile o stresu, dakle sve ono što mi doživimo, a nismo svjesni da smo prošli stres. Dakle, stres nije samo ono kad se počneš tresti, stres je recimo, i kada netko izgubi u mjesec dana deset kila,“ govori nam Švrljuga.

Radionice su im donijele puno novih znanja, pa se Švrljuga upoznao i s nekim novim pojmovima: “Između ostalog, te neke stvari što sam naučio na tom sindikalnom tečaju – to su stresori.“

A što mu osobno pomaže kod ovakvih situacija? “Čitaj između redaka“ – kaže i pokazuje na prste jedne ruke – „pas, druženje, hobiji, vrijeme provedeno s obitelji”.

Nepažnja drugih sudionika u prometu

Vlak prolazi stanicu Kustošija i prilazi Vrapču. Pokazujući na prugu, Švrljuga objašnjava: “Evo ovaj dio tu, tu dugo nije bio remont i brzina je smanjena na 60 km/h, sad se toliko vozimo. Ljudi ujutro idu puni svojih briga, problema, ne razmišljaju. I što se dogodi? Ljudi čak i pogledaju lijevo i desno, vide vlak, ali ga ne vide… On tu prođe i deset puta dnevno. I što se događa? Buka od vlaka širi se lijevo-desno, prema naprijed ide jako malo buke. Onda, ako ga i vide, ne kuže. U zadnje vrijeme je i jako česta pojava ljudi sa slušalicama. Evo tu je jedan divlji prijelaz, tu sam imao dva pregaženja.”

Kako bi se ukazalo na problem nedovoljne pažnje građana, HŽ Infrastruktura još je prije 20 godina pokrenula kampanju “Vlak je uvijek brži!” čiji je cilj povećati svijest ljudi o opasnostima na željezničko-cestovnim prijelazima. U sklopu te kampanje odlazi se u škole koje se nalaze u blizini pruga, razgovara se s učenicima, promovira se sigurnost na taj način – kroz razgovore.

Za kampanju zna i Švrljuga. Sretan na mobitelu pokazuje fotografije najnovije kampanje čiji se plakati mogu vidjeti i u prolazu na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, pa ih vrti – “Čak i Chuck čeka”, piše na jednom plakatu , ali nije mu taj najdrži:

“Ovo mi je najbolje, ovo iz Alana Forda gdje piše: Tko stane je pametan. Tko je pametan stane. Tko ne stane, nestane.”

“I fakat nestane,” kaže Švrljuga.

Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti u Centru za krizna stanja i prevenciju suicida KBC Zagreb gdje mogu doći bez najave i bez uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefonom 01 2376 470 od 0 do 24 sata.