U našoj rubrici „Svijet u doba korone“ nastavljamo analizirati i propitivati gdje je svijet stao s pojavom virusa i kako ćemo kao globalna zajednica nastaviti dalje. O sudbini globalnog novinarstva, izvještavanja sa svjetskih kriznih žarišta, posljedicama koronavirusa za sve nas kao ljude i o stanju u Sloveniji, razgovaramo s Boštjanom Videmšekom, reporterom i vanjskopolitičkim izvjestiteljem slovenskog dnevnika Delo.

Videmšek je, među ostalim, izvještavao iz Iraka, Afganistana, Libije, DR Konga, te je objavljivao u svjetskim novinama od New York Timesa do Der Spiegela. Dobitnik je brojnih nagrada, bio je u užem izboru za European Press Prize. Autor je knjiga „U bijegu“, te „Dispatches From the Frontlines of Humanity“, koja je predstavljena u Zagrebu netom prije izbijanja pandemije. Upravo završava slovensko i englesko izdanje svoje nove knjige „Plan B – kako ne izgubiti nadu u doba klimatske krize“.

Ova pandemija je većinu ljudi zatvorila u kuće, novinari rade po uputama kriznih stožera i čini se kao da se u svijetu ništa ne događa osim korona krize…

Točno tako – čini se, samo se čini da se u svijetu ništa drugo ne događa zbog toga što nas novinare, koji pišemo prvi nacrt povijesti, koji kao terenski novinari koji rade globalno, prvi šaljemo poruke s terena, nema nigdje osim kod kuće. Svijet je ostao bez dopisnika, bez novinarstva koje se bavi izvještavanjem s kriznih žarišta, tako da više nema ni priča. Pored toga, i na lokalnoj i na regionalnoj i na globalnoj razini postoji totalna egocentrična, etnocentrična i tribalistička opsesija koronom, jer se to napokon događa „nama“, a ovo „svima nama“ sada nije toliko važno. Važno je da smo mi broj jedan i da se događa „nama“ i da smo mi u centru pažnje. Ipak, ako priča o koroni stiže iz Kine, Mozambika ili Italije, sada se to isto događa nama, jer ovo je prvi put , od recimo pada Berlinskog zida, da ljudi u stvarnom vremenu osjećaju tijek povijesti. Globalno. To je zanimljivo politološki, sociološki, ekonomski, antropološki, ali za nas novinare mislim da je to katastrofa. Na neki način mogli bi biti ipak zadovoljni, jer se vidi nedostatak naših priča i svijet u tom drugom smislu u percepciji ljudi uopće ne postoji, ali s druge strane mislim da to što danas gledamo je za nas kao novinare i novinarstvo kao takvo, slijedeći korak u potpuno razgrađivanje suštine sadržaja, jer ovo više ne liči na ništa. Svaki dan pratimo statistike, vidi se da rejtinzi mogu biti visoki i bez ikakve prisutnosti novinara na svjetskim terenima. Naracija je u demokratskim zemljama više nego ikad u rukama vlasti i institucija. Nema puno mjesta za legitimnu kritiku i za otvoreno mišljenje, jer tu su onda vrlo blizu društvene mreže koje odmah reagiraju s kontraefektom idiotizma i teorija zavjere i kada se to otvori, kao novinari ne možemo više ništa napraviti jer korona ima nekakvu moćnu snagu uravnilovke. Dakle nitko, ama baš nitko ne zna puno i zbog toga još svatko ima mišljenje o tome, a svako od tih mišljenja je u ovom trenutku više-manje prazno. Slično je i u struci, svaki dan čitamo deset, petnaest intervjua i na kraju dana znam manje nego što sam znao prije dva tjedna. Što to govori o virusu? To je nešto sasvim novo. Što to kaže o nama? Da smo još apsolutno nepripremljeni kako to kaže Daniel Kahneman, naš mozak nije još premrežen za katastrofu koju ne vidimo, koja nije auto koji nam se bliži na autoputu i zbog toga smo u totalno pasivnoj poziciji. Ne možemo biti aktivni u borbi s nečim što ne vidimo. Malo mi to liči na duge godine nuklearne paranoje. Svi gradimo neka mala skloništa kod kuće i intimno i kolektivno, ne znamo kakva će biti konkretna posljedica svega što se sada događa za nekoliko godina. Vidimo Pripjat i Černobil u Bergamu, ali ne znamo što to znači za dalje. Možemo li mi živjeti dalje sa žarištima ili ne možemo. I kada si postavljamo ova teška pitanja i nemamo ljude koje bismo mogli pitati i dobiti direktan i konkretan odgovor, to i nama novinarima uzima pravo na mišljenje jer nemamo nikoga pitati, a sami ne znamo.

Mnogi danas pišu scenarije, od onih koji kažu da će se dogoditi pozitivan reset svijeta, do onih koji pišu kako će svijet skrenuti u neku novu autoritarnost, digitalnu primjerice. Zanimljivo je kako većina ljudi po društvenim mrežama piše kao bi voljeli da se nešto promijeni, ali teško artikuliraju što. Dakle, u ovom stanju krize, ali i neznanja, kako si spomenuo, mnogi su hrabri u prognozama. Hoće li se i može li se što mijenjati i kako?

Intimno to radimo svi, pogotovo mi koji izlazimo iz nekakve lepeze humanističkih disciplina, od novinara do umjetnika, jer to je totalno intrigantno na svim razinama. Moguće je sve i da će se mijenjati i da neće. Ništa nije više intrigantno od toga da dolazi promjena, a ti ne znaš kakva, pogotovo ako se događa kolektivno i ti na neki način sudjeluješ u tome. Kakva veća intelektualna, a možda i emocionalna stimulacija postoji od toga? To te svakako trzne. Problem je u tome da zatvara sve ostale percepcije. Sve stavljamo u kontekst korone, kao da svijet ondje vani ne postoji. Kao da ne postoji geopolitika, kao da ne postoje geostrategije, kao da više ne postoje ratovi, kao da više nema izbjeglica, kao da nema velike naftne krize, najveće nakon 1979. koja će promijeniti puno toga, kao da nema terorizma, kao da nema ničega. Sada samo slušamo – korona, korona, korona. Više od svega se bojim da će percepcija postati zatvorena, a ne da će biti široka i da će biti puno opcija. Bit će malo opcija, jer imamo samo jednu temu. Samo je jedna melodija s drugačijim tekstom. U smislu kreacije, barem onoga što sada čitam i slušam, nije donijelo puno. Slušao sam Žižeka i sve ostale i da, sve je kao jasno, ali nitko ne vidi dan poslije jer ne zna kada taj dan dolazi. Svi recimo osjećaju da ovo ljeto neće moći na more, ali vidi li tko pun stadion za godinu dana bilo gdje u Europi, zna li kako ćemo mi gledati jedno drugog, kako ćemo sjediti u restoranima, kako ćemo osjetiti jedno drugo. Što se događa s dodirom, osjećajem, fizičkom blizinom, što se događa s poljupcem? Možemo li uopće biti iznenađeni što je virus najjači tamo gdje je najvažnija fizička blizina? Nije li to nešto skoro pa seksualno, ne udara li to u srž našeg života, u reprodukciju, seks, erotiku, evoluciju? Mene strašno plaši kada s limitiranim oruđem kojeg imam pokušam analizirati karakter koronavirusa kao čovjeka. Vidim ga kao nekog prekonzervativnog pastora s juga Amerike koji udara u sve ljudske užitke od hedonizma do druženja, dakle svega što je naša socijalna dimenzija. Ali vidim ga i kao nekoga tko je jači i od onih koji su prenosioci poruke Boga, od crkve. To je strašno totalitarno. Ako virus prazni crkve, ako virus prazni parlamente, ako prazni i seksualnu maštu, ono što jesmo, onda smo već blizu teologije, nismo li?

Ono o čemu si pisao u svojoj zadnjoj knjizi su, prevedeno, „prve crte čovječanstva“. Jedna od njih, europske su granice i sva krizna žarišta koja nas okružuju. U trenutku kada je u Wuhanu kretala priča s koronavirusom, u Europi smo imali novu krizu i ljude koji su zaustavljeni na tursko-grčkoj granici, a u sirijskom Idlibu i dalje je više od milijun ljudi koji su bježali od rata i otvorenog sukoba Turske s Assadovim snagama i Rusijom i kojima nitko nije mogao pružiti pomoć. Danas se moramo jako truditi kako bismo našli vijesti o tome, a imamo „nježne“ izvještaje o pojavi prvih slučajeva virusa u Siriji. Više se o tome ne priča. Priča se o europskoj solidarnosti unutar kontinenta, iako se daju novci za krize u svijetu, kao da te solidarnosti s onima na „prvoj crti čovječanstva“ opet nema…

Toga se najviše bojim. Što više nas korona i vlasti zatvaraju u manje fizičke i socijalne i geografske jedinice, to manje je tu mjesta i za solidarnost i za refleksiju i za empatiju i za duboki osjećaj toga da živiš u svijetu u kojemu nisi sam. Nema više putovanja, nema više neposrednih poruka, nema više ljudskih priča. Još od 2015. izbjeglice su bile nešto što se promatralo ili u brojkama, statistici ili kao sigurnosna prijetnja. Sada kao da više nisu ni jedno niti drugo, nisu više ništa. Na hijerarhiji ljudskih bića pali su iza sebe od prije nekoliko tjedana. Uopće ih više nitko ne spominje, osim u kontekstu što će biti ako se zaraza proširi u izbjegličkom kampu Moria na grčkom Lezbosu ili nekom drugom velikom kampu. A to je možda predzadnji čin totalne dehumanizacije. Uspostavlja se neka nova hijerarhija, nekakvo preoblikovanje igre moći. Mislim da jedan posto više neće biti isti, odnosno neće više biti jednak jednom postotku kakvog smo znali ili kako smo ga pokušali interpretirati. A sve ostalo, možda ne 99 posto, ali više od polovina ljudi nakon korone, doći će u ono o čemu je Harari već pisao, a to je doba irelevantnosti. Ljudi koji ne znače ništa, ljudi koji su suvišni. Dolazimo u vrijeme nekakvog globalnog kapitalističkog komunizma bez ljudskih prava i izbjeglice su bile samo suhi trening za ono što dolazi.
De-emocionalizacija ljudskog pitanja na razini intime. Isto znači i za ljudska prava. Dakle, kada se to relativizira, poput onoga što je napravila Grčka kada je Erdogan otvorio granice i na mjesec dana je zamrznula pravo na azil sama od sebe. Takva situacija će biti nešto najnormalnije. I pitanje što je to azil u doba zatvorenih granica Europe, pa na granicama unutar Europe, pa na granicama općinama unutar zemalja… Pitanje azila je u ovom trenutku nešto najdeplasiranije što se može iznijeti pred publiku koja rekordnom brzinom gubi ostatke empatije. To je strahota.

Vezano za empatiju i solidarnost, čini se kako su svima puna usta tih riječi u ovome vremenu, no negdje ispod i ne samo ispod, nego vrlo otvoreno, kulja veliki vulkan egoizma..

To je to. To vidim, osjećam i toga se bojim. To nije ništa novo, ali sada imamo ogromnu šansu da se to potencira. Kada pričamo o empatiji odgovorit ću digresijom. Za vrijeme korone postajem feminist u potpunosti. Postoji pet-šest zemalja, koje su i prije korone radile sjajan posao, rade ga i u ovom trenutku. Ljudi koji žive u tim državama poštuju svoju vlast i vlast poštuje njih. Imaju međusobni respekt, nema straha, postoji komunikacija. To su – Novi Zeland, Island, Norveška, Škotska i Njemačka. Što povezuje ovih pet zemalja? Žene na njihovom čelu. U ovom trenutku to je jedno od pitanja koje bi se u potpunosti trebalo otvoriti, jer pisalo se ovih dana o tome da ima nešto vrlo loše u tome da nas vode stariji muškarci. To nije pitanje ženskih kvota i takvog načina razmišljanja, nego suštine leadershipa, vodstva, možda i pozitivne i kvalitetne selekcije, onoga što nama na ovim prostorima nedostaje. Pogotovo na ovim prostorima.

U analizama učinaka pandemije, sada se govori o udaru virusa na industrijski najrazvijenija područja Italije ili Španjolske ili pak na urbane cjeline koje su globalni hubovi, poput New Yorka. Piše se puno i o smanjenju zagađenja i emisija CO2. Obzirom da ste i sami puno pisali o klimatskim promjenama, njihovim ekonomskim i društvenim učincima, kako gledate na svojevrsno slavljenje redukcije emisija u ovoj krizi?

Podatak koji je izašao u Forbesu o emisijama CO2 u ožujku kaže da su u Kini one pale za četiri i pol posto, a u EU dvadeset i tri. To su nevjerojatne brojke, koje da ih imamo na razini godine spasile bi nas. No, nema većeg i hladnokrvnijeg cinizma pričati o ovoj situaciji kao konačnom rješenju klimatskog pitanja, jer pričamo o ljudskim životima i teško mi je osjećati se dobro uz plavo nebo, žuto sunce i miris planina u gradu, ako ne mogu živjeti kao slobodan čovjek i ako svi koji su stariji od toliko i toliko godina zbog toga šetaju po rubu smrti. I ranije je industrija znala stati, ali to je sve iz krivih razloga. Nije etički u ovom trenutku slaviti taj podatak da se klima oporavlja. Uz to zaboravljamo jedan vrlo značajan podatak, u prošloj godini bilo je skoro 12-13 posto emisija CO2 manje, no u 2018. koja je bila rekordna. Dakle, nešto se već počelo događati u tom smjeru i neke stvari već postoje. Uhvatili smo negativnu krivulju. Pitanje nije što se događa sada s klimatskom krizom, nego što će biti nakon ovoga, hoće li doći do intimne ili kolektivne katarze. No, ekonomija će imati potrebu za nadkompenzacijom i krenut će punom snagom. I novci koji su nađeni za Europski zeleni sporazum su dokaz da se može pronaći novce. Koliko čitam planove za spas ekonomija nakon korone, nema odgovora na pitanja okoliša, održivosti i klimatske krize. I ta tema će mislim pasti s vrha liste ekonomskih i društvenih prioriteta barem na nekoliko godina. Mi koji pišemo o klimi, o rješenjima, bit ćemo u roku odmah biti zamijenjeni s korona analitičarima. I fikcija i non-fikcija bit će prepune toga, jer ćemo dugo živjeti s jednom temom. Bit ćemo opsjednuti, kao što smo na ovim prostorima opsjednuti Drugim svjetskim ratom. Jednotračni um ubija empatiju i razumijevanje svijeta izvan vlastitih granica ma gdje one stajale.

Do korone, nakon slučajeva miješanja u izbore, širenja govora mržnje, dezinformacija, big-tech kompanije poput Facebooka bili su svojevrsni neprijatelji demokracije, tj. pokušavalo ih se dovesti u red, staviti u sustav globalnog oporezivanja. Sada su privatne globalne big-tech kompanije na neki način stavljene u sferu javnog dobra, poput facilitiranja obrazovanja Zooma i Googlea, a profiti im rastu. Koliki je omjer opasnosti i rješenja u big techu?

U ovom trenutku big tech ispunjava gigantske rupe koje za sobom ostavljaju impotentne države. To se događa godinama i nije više vijest. Mislim da je to neki normalan put prema vrhuncu neoliberalizma i ono što već godinama govori Costas Douzinas da za bogate i super korporacije imamo komunizam, a za sve ostale kapitalizam. To mi zvuči kao moderna Kina. Globalni kapitalo-komunizam kineskog tipa je pobijedio i tu možemo ići opet do Fukuyame i reći da je to kraj nekakve povijesti. Kada se uzme sve loše od velikih ideologija, pa dodamo i fažizam i onda se to sve sretne u koronitisu i sjedne za isti stol, onda bez ironije imamo novi svjetski poredak.

Kakva je situacija u Sloveniji? Korona je udarila nakon krize vlasti i promjene premijera bez izbora. Pratili smo osude novinara zbog nekih poteza Janšine vlade…

Ako gledam tehnički i ignoriram jezik, lica i nemam historijskog pamćenja, mislim da Slovenija radi dobre stvari. To se vidi u statistici. Ali, ako uključim historijsko pamćenje, ako pratim jezik, lica ljudi i kadrovski bazen iz kojeg se nova vlada popunjava, bojim se da smo na putu prema orbanizaciji. Orban je otišao na korak dalje od Erdogana koji je u svim izvanrednim mjerama imao vremensko ograničenje, a Orban ne. On je doduše već nekoliko godine avangarda Europe sa zidovima, suverenizmom, antiizbjeglištvom i antieuropejstvom koje živi od europskih novaca.

Ima li Europa kapaciteta baviti se u ovom trenutku pitanjima stanja demokracije i ljudskih prava?

To je retoričko pitanje. Odgovor imamo uživo. Imamo slučajeve Grčke, Katalonije, pitanja izbjeglica i azila, pitanje Sredozemlja i masovne grobnice, imamo pitanje svega na Balkanu od 1991. na dalje. Imamo dakle Orbana kojeg se toleriralo, sjetimo se Haidera 2000. i sankcija koje je Austrija pretrpjela. Ako uspoređujemo Orbana i Haidera, Haider ne bi imao pristup ni u Orbanov vrtić. Europa ne može preživjeti na ideji na kojoj je utemeljena jer ta ideja u stvarnosti ne postoje. Što će biti sa Schengenom? Koliko godina ćemo imati sada opet granice u EU? Što će biti sa slobodom kretanja? Izgubili smo Ujedinjeno Kraljevstvo. Postoji li uopće nešto što je ujedinjena Europa i kakve veze imaju recimo Poljska i Portugal. Svi živimo svoje živote, unutar svojih granica. Europa u ovom trenutku, obzirom da ima vrlo nizak prag boli, nema ni kolektivnog, dakle zajedništva kao europskog društva. Tu smo dakle pali i prije no što smo ušli u borbu. Kada pratim vijesti iz Švedske ili Njemačke ili slušam kolege koji pričaju o tome, čini mi se da su to vijesti kao iz Ruande i Somalije. Pa to je naša zemlja, Europa, nismo li mi državljani Europe i to želimo biti? Možda nismo. Tribalizacija je bila tako brza i jaka i toliko nagrđuje ono što imamo duboko u želucu, a to je pračovjek koji živi samo s vlastitom incestuoznom obitelji da je to grozno. Korona nas vraća u incestuozno stanje. Mentalno, politički, fizički, intimno.

O čemu govori vaša nova knjiga Plan B?

Mislim da ću promijeniti podnaslov. Do sada je bio – kako očuvati nadu u doba klimatske krize, a sada biti nešto kao – kako očuvati nadu u doba korona krize. To je skup priča iz cijelog svijeta o najboljim primjerima kako se različita društva i zajednice, od otoka do gradova, tvrtki i država bore protiv klimatske krize. I tehnološki i politički i ekonomski. Fotograf Matjaž Krivic i ja putovali smo zajedno tri godine i sakupljali priče. Prvi dio knjige priča o najboljim slučajevima, a drugi priča priču litija i kobalta, od Bolivije, preko Konga do Kine.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.