U rubrici "Kucamo na vrata zabludjelih sinova" (koja nema ambiciju postati stalnom, al' kako je krenulo ...) upoznat ćemo vas s jednim momkom kojem vrag doista nije dao mira u cipelama.

Dino Đula, 31-godišnji Sinjanin, svoju zagrebačku adresu odmah nakon studija zamijenio je sa 30-ak novih, da bi se prije četiri godine napokon skrasio na obližnjem Islandu. E taj njegov Island, sa 360.000 stanovnika, danas ima oko 1800 zaraženih, ali i tek devetero umrlih od koronavirusa.

Pozdrav Dino, ja ću odmah o koronavirusu. Iskreno, nit’ znam o ičem drugom , ispao sam iz “mota” normalnog života. Ni prvi, a sigurno ne ni zadnji. Agencija AFP je nedavno objavila da je Island “školski primjer” kako se valja boriti protiv pandemije tog mrskog virusa. Uz ostalo, testirano je čak 10 posto stanovništva, kažu službeni podaci. A što kaže narod?

Jedna od prvih stvari koje sam primjetio tu, kad je cijeli ovaj kaos počeo, je koliko su ljudi bili poslušni u praćenju mjera. Mislim da su u roku dan-dva svugdje bila postavljena dezinfekcijska sredstva, supermarketi su ograničili ulaze, odmah se počeo držati razmak. Ja se često zezam kako Island ima taj nekakav “hive mind” – kolektivni um jer jako često barataju istim informacijama koje većina ljudi “izvanka” jednostavno ne zna; tako je i sada bilo. Ubrzo su se ta ograničenja povećavala, zatvorili su sportske centre, teretane te naposljetku čak i bazene . Kažem čak jer bazeni su tu jedan od temelja društva, kao što su u Hrvatskoj recimo kafići (ma tko bi rekao?! op R.S), mjesta gdje se ljudi nalaze, druže i komuniciraju.

Zatvorili vam bazene i ostalo, ali vrtiće i osnovne škole pustili su da rade?!

Da, vrtići i osnovne škole su ostali otvoreni. Škole su dobile naputak krajem ožujka da urgiraju roditelje da dovode djecu u školu (mislim da je ovo isto bilo čisto motivacija, a ne zapovijed) jer se znalo tada da djeca ne prikazuju jake simptome bolesti i na njima bi se mogao početi stvarati imunitet krda.

Hoćeš reći – svjesno su ih stimulirali da puste djecu u školu!? I roditelji se nisu bojali?

Ne. Nisu se bojali. Ljudi koji spadaju u rizične skupine (slabiji imunitet ili respiratorne bolesti) jednostavno se samoizoliraju, a ako imaš djecu, vodiš računa da djeca razumiju što se događa i brineš se o njihovom zdravlju koliko možeš. Ako bi djeca oboljela, onda postupaš kad se to dogodi. No, sad idu po nekoliko sati, imaju nekakav skraćeni plan i program. Rade po smjenskom režimu, male skupine odvojene djece. Evo baš je jedna učiteljica iz Hrvaske na Facebooku objavila kako im je ravnateljica na početku održala motivacijski govor da su “upravo oni ti koji se moraju žrtvovati da bi društvo nastavilo normalno funkcionirati i da je neizbježno da će mnogi od njih pokupiti virus!”. I da, rekla je da je “Island sada u ratu!” (ha, kao da sam to već negdje čuo… op RS).

Onda sigurno imate i onaj Stožer?

Naravno! Sa svakodnevnim informacijama, s webom na više jezika. Stožer je veoma popularan, pristupačan, napravljen je čak i neki kviz, odgovaraš na pitanja, i onda ti kažu koji si od tih članova stožera. Fora, odaje lijep dojam o Islanđanima i njihovom mišljenju o ljudima koji vode cijeli ovaj proces (eto, skoro kao naši! op RS).

Imaju Stožer, a imaju i turizam. I njima je to jedna od najvažnijih grana na kojoj sjede. Pate i oni?

Pate! Island je zemlja koja je iz prošle krize izišla kao pobjednik jako rano i zahvaljujući turizmu (koji je doživio svoj boom u 2010. erupcijom vulkana Eyjafjallajökull), brojke su se povećavale godisnje 15-25% i lani je bila prva godina kad se taj broj vratio u normalu. Čim je pandemija proglašena, turisti su prestali dolaziti , otkazani su svi letovi (trenutno imamo čini mi se tri leta, i to s Londonom i Bostonom), dok trajekti ne plove. Veliki broj ljudi je izgubilo posao ili su primorani na potpisivanje novog ugovora kojim ih se plaća 30% (+70% od Zavoda) (hm, nije tako loše! op. RS).

Jesi li onda i ti ostao bez posla? Radiš u turizmu, jel tako? Diplomirani si novinar, kolega.

Ne, nisam izgubio posao. Radim u jednom hotelu koji je već etabliran, u gradu Mossfellsbaer. Udaljenost od Reykjavika je nešto kao između Zaprešića i Zagreba. Hotel je ostao otvoren u manjem obujmu (imaju bar!), te za njih radim part-time neke operativne poslove, na društvenim mrežama i sl.). Inače donedavno je ribarstvo bila najjača grana ali onda je turizam eksplodirao. Prije dvije godine imali smo sedam puta više turista nego što imamo stanovnika (2,3 mil. : 360 tis.). Bio je to unosan posao , koji je istovremeno ostavio dosta traga na lokalnom stanovništvu. I dobrog i lošeg.

Što pobogu može bit lošeg od turizma, ha? Na koji to način lokalci pate? Pa bogate se!

Pa gle, dvije trećine ljudi na Islandu živi u Reykjaviku. Amo reći da je rasprostranjenost kao u Splitu ali s puno manje stambenih zgrada. Većina kuća su 2-katnice gdje 3 obitelji dijele po jedan kat. Kad sve to uzmeš u obzir, nema previše mjesta za novopridošlice. I tu su se onda stvorili neki ljudi koji su prepoznali ekonomski faktor AirB’n’ba i uskoro si imao većinu stanova koje su inače lokalci iznajmljivali – na stranicama za turiste!. To je dovelo do rasta mjesečnih najamnina i manjka nekretnina. Neki su u vlasništvu imali stotine stanova po Reykjaviku, svi redom na Airbnbu i niti jedan za lokalno stanovništvo! Ljudima se to naravno nije svidjelo i sada se nalazimo u “novom svijetu” jer svi ti stanovi su ponovno na tržistu, jer turista nema, ali ostala je određena antipatija prema ljudima koji su se svojim ponašanjem pokazali gluhima za socijalne probleme.

S druge strane, naši parkovi i generalno svi “landmarks” su besplatni, a imali smo previše posjetitelja. Kako je bilo potrebno redovito servisirati ceste i istovremeno paziti na prirodu (o kojoj islandani stvarno JAKO PUNO brinu), često smo morali zatvarati određena veoma popularna mjesta da bi dozvolili prirodi da se oporavi. Isto tako, budući je Island iznimno atraktivno mjesto za Instagram fotografiranje, često su dolazili posjetitelji koji su uništavali prirodu (npr. Justin Bieber valjajući se po mahovini u svom video spotu), ubijali lokalne ovce koje su se slobodno kretale po cijelom otoku ili jednostavno kršili zakon off-road vožnjom i tako promovirali jedan nezdrav i, ponajprije, nepoželjan način ponašanja na Islandu.

I dobro, što ćeš raditi kad se sve ovo smiri? Došao si da ostaneš ili će te sirenski zov naše populacijske politike vratiti Majci Hrvatskoj?

Želim ostati živjeti tu. Prije par godina (a došao sam 2015-te) sam shvatio da se moram maknuti iz turizma jer se inače nikad neću moći u potpunosti asimilirati u društvu. Tako da sam intenzivnije krenuo u učenje islandskog jezika i kad tražim novi posao radije gledam opcije gdje postoji mogućnost da češće koristim islandski jer je to jedini način da ga izbrusim. Želja bi mi bila raditi kao novinar, ali treba zbog jezika biti strpljiv. RUV (islandski HRT) je prošle godine krenuo s engleskom verzijom i trenutačno ima samo jednog zaposlenika u tom odjelu, Britanca. No, nadam se da će se u budućnosti odjel proširiti , i upravo tu se vidim.

Da se malo vratimo na naš koronski put. Izolacija i sve te silne mjere sjajno su vam se poklopile s tradicionalnom sjevernjačkom depresijom. Koliko se to realno osjeća? Ili je ta vaša depresija ipak pretjerivanje nas mediteranaca?

Ufff, teško za reći. Kao što kažeš, navikli smo na te tmurne zime i anti-depresive i tablete s ribljim uljem, ali ovakve situacije (s COVIDOM) su neuobičajene. Ono što pomaže je ta neka otvorenost razgovora o mentalnom zdravlju koja ni ne postoji u Hrvatskoj (ili barem nije postojala dok sam ja tamo živio). Ljudi otvoreno priznaju da posjećuju terapeute/psihijatre redovito ili da se bore s anksioznošću itd. Tako da komunikacija postoji i onda je lako pomoći nekoj bliskoj osobi u trenucima kad prepoznaš da im stvarno treba pomoć. Dobra stvar je što je ožujak već vrijeme kad ta sezonska depresija polako nestaje, jer se dani produljuju (sigurno bi bio ovo veći problem da je krenulo s veljačom ili sredinom siječnja) i vrijeme je sve bolje tako da smo izgleda dobro prošli. Ali jedno je sigurno – ta depresija sigurno nije pretjerivanje – ja se sjećam kako sam prve godine bez problema preživio zimu (trudio sam se stalno biti aktivan, nalaziti se s prijateljima i slično, jer inače tijelo je smušeno zbog manjka dnevne svjetlosti) ali svaka sljedeća je bila teža i gora. Ali ja to gledam kao priliku da svake godine nađem neke nove stvari kojima se mogu baviti ili kao priliku da boljem razumijem svoju vlastitu psihu i karakter.

I da razviješ nove vještine koje ti pomažu naći unutarnji mir. Što ja znam, možda štrikaš?

Ha, ha. Smiješno zvuči, ali da, štrikam! Prve zime sam si ispleo par zimskih kapa i jedan džemper. Mogu ti i sliku poslati ,ako hoćeš!? (i poslao je , stručnjak! op RS). Trenutno provodim vrijeme pletući poklone za neke mi bliske prijetelje koji ne žive na Islandu, da ih mogu iznenaditi.

Šta bi sad rekle hrvatske muškarčine za tebe?!

Haha! Ali iskreno, jedna od ljepših uspomena povezanih s pletenjem je iz Hrvatske. Kad mi je prva baka umrla, ja sam tek krenuo na fakultet (2007. godine) i bilo je to dosta teško razdbolje. Kad sam se onda preselio na Island i krenuo s pletenjem, rodica mi se javila da je čistila neke stvari iz bakine stare sobe i da je našla mnogo njezinih stvari za pletenje, kako mi kažemo, “u zemane”. Tako da sam, eto, naslijedio dosta igala i ostalog pribora od bake i to me je baš razveselilo! (divne naše bakice, op RS).

I za kraj. Island nije za svakoga, definitivno. Ali nije ni Hrvatska. Evo čuli smo kako si se ti snašao “gore lijevo”. Što misliš, a kako bi se Islanđani kod nas? Da li bi uspjeli preživjeti?

Teško. Često čujem oprečna mišljenja o Hrvatskoj. Jedni nas i dalje smatraju “Istočnom Europom”, sa svim predrasudama i stereotipima. Drugi obožavaju našu prirodu, zaljubljeni su u vodopade, vole jedriti Jadranom. Islanđani neće prestati posjećivati Hrvatsku, ako nisu kad smo ih izbacili u kvalifikacijama za nogometno SP u Brazilu 2014, ili pobijedili u Rusiji 2018., onda neće nikad, haha.

Ali da se odluče živjeti tamo, hm, moraju imati jako dobar razlog. Mislim da bi im neki naši stavovi teško pali jer su puno liberalniji od nas. Jezik bi im sigurno bilo teško svladati te ako se i presele, mislim da ne bi izdržali više od par godina. Osim ako se ne udaju/ožene za Hrvata/icu, ali sudeći prema njihovom generalnom stavu prema vjenčanjima male su šanse i za to.

Uostalom, jedna od najgorih stvari koja im se dogodila u vrijeme COVID-19 je otkazivanje Eurosonga, i to baš sad kad je Island odlično stajao na kladionicama! Oni su ludi za Eurosongom, a mi Doru ne možemo smisliti!

Ok, imamo mi i pluseva. Obožavaju pršut, pancetu, naročito voćne rakije, npr. višnjevicu. Jednom sam donio dvije boce rakije. Prazne u roku od 10 minuta!!! (a što ćeš drugo.. op RS)

E pa ispraznio i ja svoja pitanja. Hvala na razgovoru i čuvaj se, Dino s onoga svjetla!

Ma ništa, ovo mi je super došlo da vježbam hrvatski jezik!

I meni sinko, i meni…

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram