U globalnim raspravama o mjerama za spas ekonomija i teretu duga nakon pandemije, malo je tekstova o Libanonu.

Korona je udarila u tu malu bliskoistočnu državu s nešto manje od sedam milijuna stanovnika, nakon vala općenarodnih prosvjeda zbog ekonomske krize i korupcije vlasti koja je sektaški u Libanonu podijeljena od kraja građanskog rata. Posljedice bi mogle biti vrlo teške i opasne. Razgovarali smo s libanonskim novinarom Nazeerom Ridom.

“Situacija je danas teža nego ikada. Nismo imali ovako teško iskustvo od 1992. i kraja građanskog rata, od velikih protuvladinih prosvjeda i teške ekonomske krize u listopadu prošle godine, banke su uvele kontrolu kapitala, dakle novac ne možete slobodno izvlačiti iz banaka, a naša valuta izgubila je sto posto vrijednosti. Evo primjera s čim se suočavamo.

Službeni tečaj je tisuću i petsto lira za jedan dolar, na crnom tržištu dolar je tri tisuće lira. Kada biste s vašeg računa u banci htjeli u lokalnoj valuti promijeniti nekoliko tisuća dolara, dobili biste cijenu od dvije tisuće šesto lira za dolar. To je situacija kakve nema nigdje na svijetu”, priča mi Nazeer Rida libanonski novinar.

S izvanrednim mjerama zbog pandemije situacija se dodatno pogoršala, a Rida kaže kako je kaos još veći. Prije koji dan gotovo dvjesto tisuća ljudi trebalo je od države dobiti pomoć za siromašne: “No vojska, koja je bila zadužena za popis ljudi kojima se treba dati novac, otkrila je kako mnogi od onih na listi nisu bili u kategoriji socijalno najugroženiji. Dakle, vjerojatno je došlo do koruptivnih radnji i morali su obustaviti podjelu pomoći.”

 Početkom ožujka nova libanonska vlada objavila je kako neće moći izvršiti svoje financijske obveze i platiti tranšu od 1,2 milijarde dolara u euroobveznicama, te će tražiti program restrukturiranja.

“Naše zalihe inozemnih rezervi doživjele su kritičnu i opasnu razinu”, izjavio je premijer Hassan Diab u televizijskom obraćanju.

Prvi put Libanon nije bio u mogućnosti platiti svoj dug, a vjerojatno neće biti ni posljednji s obzirom na to da još 700 milijuna dolara euroobveznica dolazi na naplatu do kraja ovog mjeseca, a 600 milijuna u lipnju. Unajmljeni su međunarodni konzultanti za restrukturiranje duga, a Bejrut je tražio MMF za pomoć.

Libanon je treća zemlja u svijetu po visini razine duga, koji iznosi 169 posto GDP-a. Ekonomija se od kraja građanskog rata oslanjala na transfere novca iz dijaspore, koja je jedna od najvećih u svijetu. Te novčane pošiljke plaćale su, među ostalim i vezanost libanonske lire za dolar od 1997. kada se stvorila svojevrsna stabilnost valute i kada je vlada obećala ekonomske reforme.

No, umjesto toga, financirale su se umjetno napuhane plaće i životni stil Libanonaca, ne bi li se u stvari održao balans moći. MMF je nedavno upozorio kako je lira precijenjena najmanje 63 posto. Kako bi se održala takva stabilnost valute i nastavio priljev depozita, trebalo je kamatne stope držati visokim i to je na koncu stvorilo rentijersku ekonomiju i uništilo bilo kakvu moguću konkurentnu prednost koju bi država imala. Uloga financijskog sektora bila je privlačiti depozite, bez ikakve ekonomske vizije.

“Više od 50 posto ljudi nema mogućnosti za život, neće imati za plaće do kraja mjeseca. Oko dvadeset posto ljudi koji rade u javnom sektoru, neće ih dobiti, a da ih i dobiju, vrijednost im je devalvirana. Oko dva milijuna lira koliko su dobivali, bilo je oko tisuću tristo dolara, a sada na crnom tržištu to iznosi svega sedamsto. Privatni sektor također je u velikim problemima, prije koji dan zatvorio se jedan shopping centar, svi su ostali bez posla. A sve je teže i s priljevom novca iz dijaspore, što zbog zatvorenosti zemlje zbog korone, što zbog mjera banaka”, priča nam Nazeer Rida.

Neko vrijeme, libanonska ekonomija oslanjala se na bogate zemlje Zaljeva, zbog turizma i direktnih investicija najviše u nekretnine, no i to je počelo škripati od početka sirijskog rata. Istodobno smanjio se i priljev novca iz dijaspore zbog globalne ekonomske krize.

Drastično je pao BDP, deficit je rastao, država je potrošila rezerve, a središnja banka pokrenula seriju financijskih mjera, među ostalim nudila je i iznimno visoke kamatne stope ne bi li privukla dolarske depozite iz inozemstva. No, kada su prošle jeseni počeli opći prosvjedi, veliki ulagači pohrlili su ili prebaciti svoje udjele u stranu valutu, premjestiti novac u inozemstvo ili ga izvući u kešu.

Devet posto svih depozita, oko 15 milijardi dolara izvučeno je iz banaka. Kako bi spriječile totalni kolaps, banke su nametnule neformalne kontrole kapitala za sve ostale klijente, dominantno građane. Mnogi Libanonci nisu imali načina nego da kupuju stranu valutu na crnom tržištu, a lira je u nekoliko tjedana izgubila 40 posto svoje vrijednosti… Rida u ovoj krizi vidi cijeli niz spojenih posuda koje nitko neće moći lako riješiti:

“Prije u libanonskom društvu nije bilo puno nejednakosti, oni koji su radili u javnom sektoru živjeli su dobro, mnogo ljudi je iz imigracije u obitelji dobivalo novce. Sada nam slijedi vrlo teška društvena kriza. Siromaštvo će, kako predviđa MMF dostići pedeset posto. Luksuzni način života koji se živio u Libanonu neće se moći održati, od onih kojima je ispred kuće bilo parkirano tri ili četiri automobila do onih koji su imali sedmerosobne kuće.

Ne možemo uvoziti, novca nema, ljudi se vraćaju ili na selo, u gradovima imamo i sigurnosnu krizu jer se sve više pljačka zbog siromaštva. Veliki dio cijele priče je politička kriza, vječna borba vlade i opozicije, jedni prozapadni, drugi bliski sirijskom režimu. Zbog američkih sankcija čak ni velika šijitska dijaspora ne može u tolikoj mjeri slati novce Hezbolahu, kao ni suniti koji rade u Saudijskoj Arabiji ili Emiratima, ne mogu slati toliko novca kao prije.

Neki dan sam razgovarao s jednim našim ministrom i rekao mi je da će godine biti potrebne za izlazak i krize i da će Libanonci živjeti kao u 80-ima. Cijena nafte pada. Jako puno mladih pak razmišlja o odlasku iz zemlje.”

Veliki problem koji Libanon ima od početka rata u Siriji jest broj izbjeglica. Na jednog stanovnika Libanona u zemlju je stiglo još četvero izbjeglih. Situaciju dodatno usložnjava i broj Palestinskih izbjeglica koji su u Libanonu više od pola stoljeća.

“Izvanredne mjere zbog koronavirusa zatvorile su kampove. UNHCR svakome daje otprilike 30 dolara pomoći, ali to je zbog devalvacije sada dvostruko manje. Zatvaranje kampova onemogućava ljudima dodatnu zaradu, jer nema izlaska. Ovih dana slušam i gledam brojne apele sirijskih izbjeglica i UNHCR-a koji traže hitnu pomoć jer nema dovoljno higijenskih potrepština, dezinficijensa. Situacija je vrlo teška. Uz to, Palestinci u Libanonu, obzirom da nemaju državljanstvo, nemaju pravo na zdravstvene usluge, ne mogu ni raditi u visokokvalificiranim zanimanjima”, priča Rida i dodaje kako misli da je jedan dio cijele slagalice upravo i rat u Siriji.

“Kada su Siriji nametnute sankcije, brojni sirijski trgovci slili su se u Libanon i počeli kupovati dolare u mjenjačnicama. Isto je bilo i s gorivom. Lokalna potreba iznosila je proračun oko milijardu dolara, u prošloj godini vlada je platila 2,6 milijardi dolara za gorivo, ostatak je prokrijumčaren u Siriju. Libanonci su pak iz Sirije švercali stoku, ovce, koze…”

Većina libanonskog duga je domaća, no je li politička sektaška elita uopće u mogućnosti naći rješenje za izlazak iz krize koja je svojim konsekutivnim različitim vladama pomogla stvoriti. Rida tvrdi kako je veliki dio svega upravo permanentna politička kriza u Libanonu.

Na poziv u pomoć MMF-u aktualnog premijera, s jedne strane odmah je bučno reagirao Hezbolah rekavši kako se protivi “imperijalističkim politikama”. Iz Pariza se pak vratio, nakon listopadskih prosvjeda, bivši premijer Hariri, čija obiteljska politička dinastija isto drži dio odgovornosti u slagalici libanonske elitne korupcije, a iako je susjedna Sirija u rasulu, u Damasku se vlasti i dalje drži Assad, koji je s Iranom u potpori Hezbolahu uvijek bio jezičac koji je držao uzde u Libanonu.

Hariri se pak obrušio na ideje koje stižu iz vlade o rezanju bankarskih depozita, nazvavši ih samoubilačkim ekonomskim planom konfiskacije novca Libanonaca iz banaka. Ovo je još jedan od pokazatelja po kakvom političkom minskom polju šeta vlada Hassana Diaba stvorena uz potporu Hezbolaha, šijitskog saveznika, stranke Amala i Slobodnog patriotskog pokreta, kršćanskog predsjednika Michela Aouna.

Koktel kriza koje Libanon u ovom trenutku proživljava, od javnih financija, valute, likvidnosti banaka, donosi tektonske promjene, od radikalnog smanjenja BDP-a, visoke inflacije, više nejednakosti u distribuciji prihoda i ogroman rast nezaposlenosti i siromaštva.

U gradu Tripoliju, prije koji dan su, usprkos zabrani okupljanja zbog pandemije, izašli prosvjednici, kažu – ne mogu živjeti bez novca s udvostručenim cijenama hrane. Što tek čeka državu nakon normalizacije javnozdravstvene situacije?

I može li se uopće društvo, koje je nakon građanskog rata ustrojeno sektaški, s ekonomijom bez održive baze osoviti na noge. Svaki ekonomski plan za spas u sebi će osim temeljite rekonstrukcije bankarskog sektora, morati imati i strukturne rezove koje će nositi velike žrtve i to u bazenima onih koji nisu vladajuća elita.

U krizi je pak pao i simbol glavnog libanonskog grada, nekoć znanog i kao “Pariz Bliskog istoka”, simbol koji je preživio i građanski rat. Hotel Bristol u Bejrutu, mjesto koje je u svojih pet zvjezdica primalo svjetsku elitu, od kraljeva i princeza do filmskih zvijezda i biznismena, zatvoren je na neodređeno vrijeme.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram