Udar pandemije snažno je osjetila i europska poljoprivreda i to u godini kada se pokušava doći do dogovora o europskom sedmogodišnjem proračunu, a u njemu i izdvajanjima za zajedničke europske politike, od kojih je jedna od ključnih – poljoprivreda.

Za “Svijet u doba korone” razgovarali smo stoga s dugogodišnjim glavnim tajnikom udruženja COPA-COGECA, Pekkom Pesonenom.

COPA (Committee of Professional Agricultural Organisations) je europsko udruženje poljoprivrednika koje predstavlja 60 organizacija iz zemalja Europske unije i još 36 s Islanda, Norveške, Švicarske i Turske. COGECA (General Confederation of Agricultural Cooperatives in the European Union) je europsko udruženje poljoprivrednih zadruga.

Ciljevi udruženja COPA-COGECA odnose se na zastupanje interesa europskog poljoprivrednog sektora u cjelini pred Europskom Komisijom i drugim institucijama EU, kao i sudjelovanje u kreiranju zajedničke poljoprivredne politike EU.

Možete li nam za početak dati kratak pregled posljedica koronavirusa i poduzetih mjera u sektoru poljoprivrede diljem Europe?

Ponosni smo što unatoč krizi, možemo vidjeti da su naši poljoprivredni proizvođači, uz sve poduzete mjere, uspjeli potrošačima dopremiti stabilnu količinu hrane proteklih tjedana s ostalim partnerima u lancu vrijednosti. Tome smo jako predani i nadamo se da ćemo to uspjeti i u budućnosti.

Ali, dok ovo govorim, moramo prihvatiti činjenicu da postoje teškoće vezane za nefunkcioniranje jedinstvenog zajedničkog tržišta ili u rizici koje smo vidjeli, a vezani su upravo za jedinstveno zajedničko tržište. Oni nisu tu nužno zbog specifičnih akcija u poljoprivredi pojedinih država članica, jer neke od njih htjele su zaštititi svoje građane i zatvorile su granice za kretanje ljudi, a restrikcije mobilnosti su pogodile trgovinu.

Kada se to dogodilo, gurali smo Europsku komisiju da poduzme akcije za reduciranje tih uskih grla i do određene mjere većina je restrikcija ukinuta. Sretni smo što se to dogodilo, jer ono o čemu govorimo jest također da je sigurnost hrane, uz zajedničko tržište vrlo povezana s našom zajedničkom akcijom unutar Europske unije.

Za ekonomsku realnost ima smisla da dijelimo odgovornosti i proizvodimo stvari tako da imamo koristi od različitih sektora i njihovu konkurentnost.

Dakle, kada smo zatvorili granice, to je posljedično ugrozilo i sigurnost hrane. U našim modernim društvima Europe najvažnije su te dvije stvari – sigurnost hrane i zaštita jedinstvenog tržišta.

Govoreći o mjerama koje su poduzete, vidimo set mjera koje je pokrenula Komisija s jedne strane i mjera koje su poduzele države članice s druge. U kojima sektorima poljoprivrede vidite najveće rizike?

Rekao bih da je možda najveći fenomen koji smo vidjeli, a da prijeti sektoru poljoprivrede, zatvaranje hotela i restorana. To je dovelo do ozbiljnih posljedica među sektorima u poljoprivredi.

Vidjeli smo probleme u sektoru voća i povrća, mliječna industrija je pala, a vidjeli smo i da neki sektori koji nisu vezani uz hranu jako pate, poput cvjećarstva, jer su tržište izgubili preko noći.

Za ove sektore problemi su bili odmah vidljivi, a kako je vrijeme prolazilo, vidjeli smo posljedice u svim ključnim poljoprivrednim sektorima. Smanjila se konzumacija govedine, kao i janjetine, promjene smo primijetili i u konzumaciji vina.

Kako restorani i catering odnose veliki dio konzumacije skupih vina i šampanjaca, toga više nema, a ljudi sada kod kuće preferiraju piti jeftinija vina. Iako bi se moglo reći da se opća konzumacija vina povećala, struktura konzumacije otišla je prema jeftinijim proizvodima, dakle ekonomski vinarska industrija pati.

Mislite li da će ove izvanredne mjere i životi koje pod njima živimo imati srednjoročni ili čak dugoročni utjecaj na strukturu naše poljoprivrede?

Nadamo se da ćemo se povratiti zbog ekonomskih razloga, ne nužno poljoprivrednih. Ako ćemo imati dugoročni negativan trend ili recesiju nekoliko godina, patit ćemo svi, u svim sektorima, pogotovo sektorima koji su usko vezani za stabilnost. To bi moglo značiti da se moramo preobratiti na prakse, koje nisu bile na liniji s onim što se očekivalo prije krize.

Jedan od primjera je, možda nešto što nema direktne veze s poljoprivredom, ali znate kako su se europske države i Komisija nadali da bismo mogli u potpunosti napustiti uporabu jednokratne plastike. Sada je zbog koronavirusa, to krenulo nizbrdo, zbog higijenskih razloga. Ovakve stvari zasigurno nismo očekivali na način na koji su se odigrale.

No, to je to i stoga također moramo razmisliti kakve posljedice ćemo imati diljem lanca vrijednosti, kao i u poljoprivredi. Upravo smo s našim članicama razgovarali kako se odnositi prema uvozu nekih ključnih komponenti za našu proizvodnju hrane, primjerice lijekova ili aditiva za hranu, koje na neki način poboljšavaju kvalitetu života životinja na farmama.

Ako se one samo proizvode u Kini, možemo li mi i dalje u potpunosti ovisiti o nečemu što se proizvodi izvan EU granica i ako se nešto dogodi, primjerice s međunarodnom logistikom, bit ćemo u nevolji.

Zasigurno ne želimo posljedice za dobrobit životinja zbog takvih zbivanja. Isto je i s ljudskim zdravljem, vrlo smo ovisni o proizvodnji nekih antibiotika u Kini. Vidjeli smo kako je američka vlada uvela restrikciju izvoza proizvoda koji su ključni za ljudsko zdravlje.

Ako je to slučaj, kako se možemo oslanjati na naše međunarodne trgovinske partnere u budućnosti? To je nešto o čemu moramo razmišljati. To nije nešto što želimo, mi ne želimo ometati međunarodnu trgovinu, no ako se ne možemo osloniti na naše trgovinske partnere što možemo napraviti?

Trebamo procijeniti situaciju i zato od Europske komisije tražimo isto, da duboko sagleda lekcije koje možemo naučiti iz korona krize, za elemente koji se tiču poljoprivredne politike. Mislim da je to ključno za nas kao Europu i našu poljoprivredu.

Što se tiče lekcija koje se mogu naučiti iz krize, dosta je glasova u poljoprivrednom sektoru primjerice u Hrvatskoj, koji kažu kako je ova kriza pokazala rupe koje imamo, da smo jako ovisni o uvozu, da smo zapustili našu poljoprivredu, s druge strane sada i vlada iznosi prijedloge o većem oslanjanju na lokalnu poljoprivredu, kako vi na to gledate?

To je strukturna društvena odluka. Zvuči jednostavno kada kažete – moramo decentralizirati našu proizvodnju i vratiti se osnovama. Čak je i europski povjerenik za poljoprivredu predložio neke elemente za razmatranje, ako sam ga dobro razumio, za povratak na manje jedinice.

No ključna stvar ovdje jest kako ćemo to ostvariti ekonomski, jer realnost je da potrošači, vi i ja, nisu spremni platiti pravu cijenu za svoju hranu.

Hoćemo li to odrađivati golemim povećavanjem subvencija? Ne mislim baš.

Europske države članice i europski građani nisu spremni dati više novca za zajedničku europsku poljoprivrednu politiku. Ako krenemo u povećanje troškova za zajedničku poljoprivredu kako ćemo učiniti da tržište funkcionira tako da u njemu potrošač cijeni proizvod koji dolazi s neke farme ili regije ili sektora koji se smatraju više održivim?

To je veliko pitanje. Zabrinuti smo, primjerice, oko jednostranog pristupa. Ima prijedloga u sektoru u smislu da idemo na učetverostručivanje. Ako idemo na 30 posto organske proizvodnje u tržišnom udjelu što su predložile neki dionici, to znači da će na razini od 30 posto, umjesto sedam koliko imamo sada, to organsko biti u potpunosti drugačije.

To pitanje moramo gledati iz perspektive konkurentnosti, cijena, ali i perspektive trgovaca, oni idu za organskim proizvodima određene kakvoće. Pitam se je li to samo iz radoznalosti ili to možda ima neke veze s cijenom? Ako odemo na 30 posto, moramo biti puno konkurentniji kada je riječ o tržišnoj snazi, poput cijene.

Nisam siguran jesu li političari u EU ili u nacionalnim državama u potpunosti shvatili što bi to značilo za organske proizvođače, jer organski proizvođači koje sada imamo puno su investirali kako bi imali bolji povrat…barem u ovom trenutku možemo reći kako se čini da organski proizvođači imaju malo više povratne marže za njihove investicije.

Jako samo sretni da to vidimo. Ali ta marža je ključna, pogotovo ako govorimo o povećanju tržišnog udjela i postajanja održivijim, ako smatramo da je organski sektor jedan dio toga. A ta logika još nije jasna.

I prije pandemije znali smo kako u Europskom vijeću postoji velika borba oko prijedloga novog europskog proračuna, dakle višegodišnjeg financijskog okvira. Sada vidimo izvanredne mjere koje se provode, kao i planove za europski ekonomski oporavak, no kako mislite da će se u ovoj situaciji razvijati priča oko proračuna, pogotovo za zajedničku poljoprivrednu politiku?

Ako gledate na VFO i troškove, veliki znak pitanja s kojim je suočena Europska komisija, kao i države članice, jest koji je to postotak koji će biti dan zajedničkim europskim politikama. Ne samo poljoprivredi, nego svima. Jer sada kada imamo negativan trend naše ekonomije, izgubit ćemo dosta.

Do sada smo imali rast koji je dao više prostora za razvijanje zajedničkih politika. Ako ekonomija EU padne imat ćemo i pad u sveukupnih troškova europskog financiranja. I ta logika imat će fundamentalan učinak na funkcioniranje Unije.

S druge strane vidimo i prilike, jer kako je francuski predsjednik Macron istaknuo, ovo je trenutak za istinu za Uniju da vidimo mogu li države članice aktivno pomoći. No, onda je pitanje koji su to elementi koje moramo zajedno razviti?

Ne mislim da je realno očekivati da ćemo ići u sektore poput zdravstva, jer njihov opseg je deset puta veći od poljoprivrede recimo. Ili recimo obrazovanja per se, to nije vrlo realistično. No trebamo nešto zajedničko što će ojačati našu otpornost.

Mislim da će iz naše perspektive ključan biti razvoj jedinstvenog tržišta. Možemo li osigurati da u budućnosti cijela EU radi kao jedan, opskrbljujući, ne samo hranom, nego svim stvarima od ljudi, usluga, dobara i kapitala preko granica. Iz perspektive farmera i poljoprivrede kako možemo osigurati da u kriznoj situaciji možemo raditi normalno.

I to je veliki zadatak. Govorimo o milijunima ljudi koji rade u lancu vrijednosti, milijunima i milijunima proizvoda koji se uzgajaju, transportiraju, procesuiraju i prodaju. A govorimo o ključnom proizvodu – o hrani. Svi na to reagiraju.

Vidjeli ste što se dogodilo prvih tjedana. Većina ljudi išla je u dućane i kupovala zalihe brašna, mlijeka, konzerviranu hranu i toaletni papir.

U Europi!? Mi smo regija s vjerojatno najboljim životnim standardom u svijetu, a Europljani su pohrlili u dućane kako bi nagomilali toaletni papir.

Moram reći da je to zaista bilo nešto što nam je otvorilo oči, da vidimo da ista logika, isti prioriteti za koje kažemo da su postojali prije stotinu godina i dalje postoje. To je u našoj psihi. Idemo u dućane i želimo osigurati da imamo minimalan pristup hrani, a imamo je puno. Svi jedemo previše.

Spomenuli ste psihologiju i emocije, koji su bitni u potrošačkim navikama, hoće li se one mijenjati nakon ovoga?

Vjerujem u diversifikaciju. I dok god imamo takvu poljoprivredu, kao i ekonomiju, više smo otporni na bilo koji šok koji bismo mogli iskusiti. Isto je i kod opskrbe hranom.

Kada čujem tvrdnje da je najbolji način za rješenje svega ovoga eliminacija nekog sektora, jer neki govore, zašto ne bismo eliminirali neke sektore uzgoja stoke ili industrijske farme, štogod to značilo u europskim uvjetima, to možda može zvučati kao neko rješenje, ali ako to učinimo, imat ćemo teške posljedice, svi u lancu vrijednosti, kao i ljudska prehrana, primjerice opskrba kvalitetnim proteinima.

To bi imalo veliki učinak u nekim regijama. Nedavno smo imali akciju onih koji su napadali crveno meso, ako biste eliminirali goveda u nekim dijelovima Europe, eliminirali biste cijelu poljoprivredu i ljudsko stanište, dakle, kako ćemo se s tim nositi?

Ja dolazim iz regije u Finskoj u kojoj su posljednji sektori koji su ostali vrlo ovisni o stočarstvu, pogotovo govedima.

Dakle, ako eliminiramo goveda hoćemo li proizvoditi nešto umjesto njih u smislu ljudske prehrane? Možda, ali onda vam mogu reći da će život i ekonomska vrijednost tih društava biti u ozbiljnoj opasnosti s nestankom poljoprivrede i tih uvjeta.

Dakle, poruka iz naše perspektive jest da što raznolikiji ostanemo i razvijamo različite uvjete to otporniji postajemo, posebice u stresnim situacijama.

To ne znači da ne bismo trebali gledati u zahtjeve održivosti i jako smo sretni kada to radimo zbog nas samih i naših razloga, ali realnost jest da ako ne stvorimo ono što bi poljoprivreda trebala, a to je hrana, nikada nećemo moći opravdati naše postojanje u društvu.

Govoreći o učincima ove krize, moramo govoriti i o tržištu rada u poljoprivredi, vidimo manjak sezonske radne snage. Čuli smo ideje iz vlada nekih EU država da bi oni koji nakon ove krize ostanu bez posla, mogli raditi u poljoprivredi. Koje su vaše preporuke u ovoj situaciji?

Moramo voditi računa da su ključna disrupcija za tržište rada bile mjere zabrane kretanja ljudi koje su nametnule države članice. Ljudi nisu mogli putovati.

No, realnost jest da nemamo dovoljno radne snage ukupno i kao posljedica toga, neke vlade i ministri govore zašto ne bismo povećali mobilnost unutar svake države i ekonomije kako bismo ponudili poslove onima koji su možda zbog krize dobili otkaz.

U nekim državama tisuće ljudi rekle su da su spremne doći u sektor poljoprivrede raditi, no očekivanja ljudi oko toga što će raditi su bila drugačija. To je vrlo težak rad i nisu ga spremni obavljati mnogi u Europskoj uniji. Neke od država članica rade ozbiljno s udrugama u poljoprivredi da se te restrikcije ukinu, ali i mi radimo dosta na tome da se sektor poljoprivrede vidi kao prilika za zapošljavanje.

Ali jedno od ključnih stvari jest da većina potrošača ne želi platiti pravu cijenu hrane. I očekuju da će hrana biti sve jeftinija. S tim se moramo pozabaviti. Hoćemo li ići za sve jeftinijom hranom?

Ne mislim da je to održivo. A što to znači u praksi? Što ćemo učiniti? Ako imamo povećanu međunarodnu trgovinu to znači da imamo jeftinije sirovine, jeftinije proizvode koji dolaze preko granice. Kako ćemo se prema tome odnositi?

Možemo li reći to nam se ne sviđa, nije održivo. Do sada nijedan od naših potrošača nije to rekao. Vrlo malo ljudi spremno je platiti više za njihovu hranu.

S druge strane, sada zbog krize i nemogućnosti berbe i prodaje imamo problem i s bacanjem hrane…

To je jako važno pitanje. Pokušavamo to rješavati što je brže moguće, jer nikome nije u interesu da imamo poljoprivrednike koji za svoj rad nemaju tržište jer to je gubljenje resursa, vremena, ekonomske vrijednosti.

To nam se nikako ne sviđa i stoga smo i gurali mjere da se premoste nedostaci na tržištu rada, vidjeli smo da će hrana propasti ako nemamo ljude koji će raditi.

Koliko je i dalje u Europi puno nejednakosti što se tiče kvalitete hrane i omjera životnog standarda i cijena hrane?

U SAD-u smo vidjeli tendenciju da siromašniji ljudi imaju dostatno hrane, ali ona je bogatija kalorijama, a to vodi zdravstvenim problemima.

Ključno pitanje jest ne samo imamo li dovoljan pristup hrani, nego imamo li dovoljan pristup kvalitetnoj hrani. To je povezano s cijenom.

Nikada nećemo imati dovoljno novca poreznih obveznika da platimo razliku. Koncept razumijevanja važnosti kvalitete hrane treba promjenu, na drugačiji način nego što smo to činili u prošlosti. Čak iako vi i ja to vidimo, razumijemo i prihvaćamo realnost, milijuni ljudi neće. I to je veliki izazov.

Politički bi bilo vrlo teško svim vladama u svim državama objasniti svojim građanima, poreznim obveznicima da za svoju hranu moramo plaćati više, odmah bi izgubili izbore. To nam ministri poljoprivrede kažu na sastancima, kažu, da, u pravu ste, premalo plaćamo za hranu, ali da to kažem javno ne bih više bio ministar.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.