Što sad kad se nazire kraj?! Što ćemo sad raditi?! Mladen Blažević, Riječanin u ezgilu preko Učke, progovara o toj histeriji izolacije koja nas je, eto, uhvatila, zdrobila i ispljunula. Neki su pritom neskriveno uživali u vlastitom, novootkrivenom jadu. Ali, Blažević je odavno izabrao svoj "Hemingway way". Od novinara, agenta osiguranja, do arheologa koji je iskopao - seljaka u sebi. S kukom i motikom. Piše romane, pjesme, priče, utopije, distopije, snima putopise. Zovu ga Istriana Jones, logor mu je u Čukima, pokraj Vižinade.

Piše: Mladen Blažević za N1

Evo, još malo pa gotovo. Ali nije ovo ni bila izolacija ljudi moji. Izolacija je kad odeš u pustinju i tamo u pećini živiš isposnički kao neki neshvaćeni budući svetac. Ili kad kao dalekoistočni mudrac deset godina sjediš u lotosovu položaju na malom postolju na vrhu desetmetarskog stupa.

Skoro svatko od nas danas prima i odašilje informacije u istoj mjeri kao prosječni novinar prije tridesetak godina. Rekao bih i zericu više. Bila virtualna ili ne, komunikacija je komunikacija. I neću se sad upetljavati u priču je li to dobro ili loše. Naravno da je oboje.

Ispričat ću vam svoj primjer. Već tridesetak godina pokušavam napraviti koračiće u smjeru osame i izolacije. Odlazio sam na česta samostalna planinarenja, pokušavao određeno vrijeme provesti preživljavajući u prirodi, kasnije otišao živjeti na selo pokušavajući se baviti poljoprivredom, te naposljetku, kad sam dobio vlastitu obitelj, otišao živjeti u izdvojeno selo na rubu šume u kojem osim nas četvero živi još samo dvoje osamdesetogodišnjih staraca i jedan pas.

Nekoliko razloga odakle mi želja za osamom uspio sam i osvijestiti. Prvi, i vjerojatno najvažniji, je da sam lijen i dobar dio dana obožavam provesti ne radeći ništa. Samo gledati oko sebe, nešto omirisati ili čuti. Slično svom psu Trubici.

Drugi je razlog što dio dana volim provesti analizirajući gluposti oko sebe, te ih razmišljajući oformiti u suvislu cjelinu, koju ću možda prenijeti i na ekran ili rijetko, kasnije ukoričiti. Od dnevnopolitičkih trivijalnosti, praćenja kretanja kukaca u okućnici i njihovog utjecaja na moj vrt, do svjetskih nepravdi na koje nitko ne može ostati ravnodušan, ali isto tako ništa ne može učiniti. Uspjeti zapisati neku malenu fusnotu u nabrekloj masi književnosti.

A treći je razlog potreba da sebi dokažem nemoguće. Da mogu živjeti sam i potpuno neovisno. Praksa, naravno, pokaže nešto sasvim drugo. Pokaže da, kad ne radiš ništa, često posegneš za mobitelom pa ne radiš ništa jašući po nekoj društvenoj mreži. Zatim, ono što napišeš jedva čekaš negdje objaviti kako bi dobio ikakvu reakciju i zadovoljio dio taštine. A smiješne argumente svoje samostalnosti, kao što je povrće u vrtu, nabrano samoniklo jestivo bilje, gljive ili ulovljenu ribu, također ću bez krzmanja izložiti kao svoje lovačke trofeje, ne bih li pokazao kako sam samostalan.

Drugim riječima nikakvog od mene isposnika, sveca ni istočnjačkog mudraca. Bezobrazno rado ističem povlašteni položaj u kojem se trenutno nalazim. Činjenicu da unatoč izolacijskim mjerama i bez straha za materijalnu egzistenciju, mogu bez krzmanja izaći iz kuće, šetati šumom, prčkati po vrtu ili se baviti jednim od svojih primarnih interesa kao što je ovo pisuckanje ili traženje neotkrivenih arheoloških lokaliteta.

Zapravo (ružno je reći) ovakva vrsta izolacije koja to nije, ustrojava svijet po modelu u kakvom ustrajno, ali većim dijelom nesvjesno, već dugo želim živjeti. Iz mog skromnog pogleda teško zamišljam puno bolji život od ovog kakav upravo živim u ovoj izolaciji. Cijeli bi se taj svijet sa šparugama, pčelama i svježim rotkvicama u vrtu, koje ću brati za koji dan, srušio da nedostaju bazični prihodi. Znam da ih mnogi nemaju i da im ova situacija to dodatno otežava. Našlo bi se tisuće razloga zašto ovakva situacija treba što prije prestati, ali mnogima je otkrila da mogu izvojevati tisuće malih pobjeda vlastite nesamostalnosti. Na primjer, kako samostalno ispeći kruh.

A neke su stvari u potpunosti ogolile svoju besmislenost ili nakaznost i u svojoj osnovi i u vlastitoj terminologiji. Recimo, nabavka borbenih zrakoplova kao prioritet domovinske sigurnosti. Ljudi koji su dio sustava i dosad su se kleli u slobodno tržište, pričaju kako treba uložiti sredstva u Imunološki zavod, da odsad dio strategije treba biti farmakološka i poljoprivredna samodostatnost, a ministar financija priča o tome kako će se morati razvijati sva prerađivačka i proizvodna industrija za koju posjedujemo sirovine i to ne samo preko privatnog sektora, nego i država treba iskoristiti svoje potencijale. Jučerašnji zakleti zagovornici slobode kapitala i roba danas pričaju o potrebi pokretanja društvenih inicijativa, logično razmišljajući kako bi trebalo zaorati svu silu neobrađenih polja i na pašnjake dovesti stoku.

I tako, nakon što se trideset godina uporno i temeljito uništava sve što ima prizvuk općeg dobra i koristi za širu zajednicu, nakon što su trideset godina riječi kao solidarnost, samodoprinos, općedruštveno sudjelovanje u stvaranju dobara, poljoprivredni industrijski kombinati i zadruge, zamijenile riječi kao privatizacija, slobodna tržišna utakmica, autsorsing, franšiza, koncesija, konkurentnost i stvaranje brenda očekujemo promjene od nacionalne političke “elite” koja je otkrila toplu vodu ugledavši u ponašanju svjetskih političkih igrača brigu za svoje dupe.

A ljudi očekuju drugačiji, solidarniji svijet ispremrežen multinacionalnim kompanijama. Bez profita i rasta kao jedinog mjerila uspjeha. Sad odjednom, posebice nakon potresa u Zagrebu, tako grozno ili smiješno ne zvuče ni radna akcija ili akcija “Ništa nas ne smije iznenaditi”. Uskoro će na međudržavnom planu, kad se svijet suoči s ekonomskom krizom, a zemlje se okrenu vlastitom spašavanju financijskih sustava, zgodno zvučati i planovi za novu suradnju u okviru “politike miroljubive aktivne koegzistencije”.

Svima je jasno da se zapravo na nacionalnom planu ništa spektakularno neće dogoditi. Prolazit ćemo kroz još jednu, ne znam koju po broju, nacionalnu ekonomsku krizu, koja će još jednom dobro poslužiti za uskraćivanje materijalnih prava.

No, hoćemo li mi promijeniti naše male živote? Hoćemo li i dalje sami mijesiti kruh? Nisam pozvan da nikog savjetujem, niti me treba slušati, ali vjerujte mi, treba naći što više vremena za ne raditi ništa ili raditi nešto sasvim beskorisno, kao što je praćenje kretanja kukaca i načina kako sudjeluju u oprašivanju vrta.

Kad su nam proturili foru da je radoholičarenje imperativ? Da je potrebno navući što više sredstava kako bi se moglo što više trošiti. Ne, krivo ste shvatili. Ne treba nam ni duhovnost, niti možemo imati puna srca ljubavi. Potrebna nam je dosada ili barem dovoljno vremena da nam se dosada dogodi. Samo iz gluvarenja čovjek može poželjeti učiniti nešto korisno. Možda i za opće dobro.

A izolacija? Ne postoji izolacija. Danas bi i istočnjački mudraci lupali selfije sa svog desetmetarskog stupa.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.