U kineskoj luci Yantai zapeo je naš pomorac, kojeg ćemo zbog strogih pravila kompanije nazvati Ive. Ive iz Rijeke, s Vežice. Mlad, 28 godina, zreo za ženidbu. Evo naše muke: znam čovjeka, nagovaram ga na priču, pa javit će se, pa je l' može bez slike, samo dvije, tri riječi... I izvukao dvije riječi, ajde i tri. Mobitelom snimio video poziv. Držim u ladici da se toća u pacu, nakon par dana krenem skidat'. Kad ono - epidemija, mislim, epifanija! Shvatim da sam snimao - na mute! Nema tona! I ajde lijepo u - rekonstrukciju. Vjernu, nego kakvu...

Evo, sad pumpaju baš.

Di?

Na tom nekom terminalu.

Naftu, jel?

Jok, kefir. Pa tanker smo, čovječe!

Ok, ok. I, kako je?

Dobro.

I prasne u divlji smijeh, koji mi je stigao tri sekunde kasnije. Ide i slika, deformiran je. Valjda mu je star taj mesinđer. Nervozan je, al’ skriva, pristojan je, stariji sam. I onda plač, pravi. Pun mu je ku..c i broda, i sebe i ovih oko njega, i barbe i tete…

Neš ti, pa svima je dosta. I ovih priča o ovima šta im je dosta!

Ali ti si mene zvao!

Ok. I, kako je?

Ma dobro je. Meni, e sad drugima….

Šta ima zaraženih??

Ima, ima, zaređenih! (smije se đavo). Ma nema, tu je sve ko vojska. Tu nema zaje..ncije. Vježbali smo ti mi to, znaš. Sejfti ovo, alert ono. Helikopteri, odijela. Imamo opreme za tri rata.

A oruž…

Nemoj me to pitat!! Ionako ne znaju da pričam za novine.

Portal. Kako, nisi im… Pa mejl sam ti slao?! O jeb…

Šta ti je, zabranilo nam fejs, ni selfi iz kabine!

Uu, ni selfi. Ma ne smijem se, šta skačeš… A drugi?

Ha, mrzimo se ko psi, šta da te lažem, zamisli 20 ljudi pol godine na par kvadrata, da sam s 20 Latino Šveđanki… izreži ovo… mislim nervoza, delirij za neke. Jedan je pukao totalno! Zatvorio se u kabinu već mjesec dana. Da će umrijet od korone. Paraliziran! A ne moš ga iskrcat, kako.

Pa tu, u Kini!

U Kini, haha… Kinezi umiru od straha od nas, jedva su na brod došli kad smo uplovili, odmah utekli. Di će još ovog našeg ludonju primit!. U stvari mislim da mulja… Uh, puno mi je ovih 5 mjeseci.

Čuj, puno. Nono ti 2 godine nije dolazio doma!

Nono nije htio doć!

Ne mijenjaj temu. Dakle, nema te doma još?

Ne, zapeo na terminalu, kao Tom Hanks, haha. Ukrcao se u Cape Townu, pa đir do Japana, pa kroz Suez natrag, Rotterdam, pa opet oko Afrike. Leđero. A onda-prc! Baš kad sam se trebao iskrcat – havarija, ta epidemija. Nitko da nije mrdnuo s broda! I nastavili dalje, ja zdvojan, nujan (morao sam ovo nekako prevesti, gore od psovki bogtema…). S punim džepovima randa! Taman promijenio, dobar tečaj. I di ih potrošit sad, di??

Pa štedi za medeni mjesec, za kruzer, haha.

Nemoj sr….Čekaj, znao si, rekli su ti? Da se ženim u desetom mjesecu. Da imam dogovoreno sve, i restoran, i kuma, i prsten i popa.

I nju?

I nju! Ona je još lani kupila haljinu, uzbuđena, a ja, kao da sam imao neki feeling, još nemam odijelo. Previše mi je sve to za ovu glavu, majke mi…

Pa dobro, do tada ko živ – ko mrtav (otelo mi se)… završit će ovo sto posto!

Ma hoće, al ja onda moram opet na brod, baš tad!. Sve se , fuckin’, pomaknulo! Sve puklo, sve.

I baš nikako ne mogu, ovaj, bez tebe? Danas ima Skype, Zoom. Ona još ljepša nego uživo! Obred online, moš se upicanit, gore „leptir-tašna” dolje šlape… svi danas rade to, novinari, voditelji…

O čemu ti, alo, il ću bit il me neće bit!! Nikad, čuješ li me! Jamais! Nikad!

Smiri se. Sve će biti u redu. Znam. Imam frenda fratra, epidemiolog. Stići ćeš. Ona te jedva čeka, sva se pripremila.

Popiz… ću. Ona…

Je, ona. Karantena!