Iako službene statistike govore o oko 500 beskućnika u cijeloj Hrvatskoj, realnija brojka je ona oko 10.000 ljudi koji na razini cijele države žive u neadekvatnim uvjetima, čime spadaju u definiciju relativnih beskućnika.
Iako se u nekim europskim državama već govori o rješenjima za beskućništvo van okvira prihvatilišta i prenoćišta, u Hrvatskoj ta ideja nije uzela previše maha. To i ne začuđuje previše kada ni svako veće mjesto nema prihvatilište i usluge za beskućnike, iako bi trebalo. Kako da onda govorimo o drugačijim i inovativnijim rješenjima ovoga problema?
Činjenica da je u Zagrebu koncentrirano puno pučkih kuhinja, prihvatilišta i udruga jedan je i od razloga zašto velik broj beskućnika iz drugih gradova gravitira prema Zagrebu, jer ovdje nisu “ni gladni, ni goli”. Ukratko – beskućnici u Zagrebu mogu se osloniti na puno toga.
VEZANE VIJESTI
Tijekom pandemije koronavirusa u ožujku zatvorena su bila i prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike. Jedino je Prihvatilište za beskućnike u Kosnici ostalo otvoreno i primalo one koje je policija zatekla na ulici. Maksimalnog kapaciteta do 150 korisnika, u Kosnici je uglavnom smješteno oko njih 100, dok su tijekom djelomičnog zaključavanja primili još 60 osoba koje su se zatekle na ulici bez krova nad glavom.
Jedan od njih bio je i Ivan (ime je promijenjeno) koji je posao izgubio tijekom koronakrize, a krov nad glavom u potresu. Njegove prave nevolje krenule su s onom gospodarskom krizom iz 2008. godine kada je izgubio stabilno, stalno zaposlenje i stan. Nakon toga nastavio jer raditi, jer može i hoće, ali uglavnom su to bili kratkotrajni ugovori na određeno, od rada u građevini do dostave hrane putem Glova.
Ali onda je došla kriza, pa potom potres. Iako nije znao za Kosnicu, kratka potraga na internetu dovela ga je u prihvatilište. Ondje na sreću nije dugo ostao. Naime, Prihvatilište za beskućnike u Kosnici, tj. Crveni križ Zagreb, već sedmu godinu provodi program stambene zajednice.
Ciljevi programa su, kako nam je objasnila Lana Trupković, psihologinja koja radi u navedenom Prihvatilištu za beskućnike, osnivanje stambene zajednice radi poboljšanja smještajnih uvjeta beskućnika, osiguravanje stalne psihosocijalne podrške i pomoći za korisnike stambene zajednice, povećanje zapošljivosti korisnika stambene zajednice kroz programe cjeloživotnog obrazovanja i zapošljavanje kroz suradnju s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i uključivanje korisnika stambene zajednice u život u zajednici.
#related-news_0
U prihvatilištu žele da se oni za koje se procjeni da žele i mogu, imaju volje, traže posao aktivno ili su ga našli, fizički izmjesti iz prihvatilišta, budući da ih ponekad sama činjenica da su u prihvatilištu može demotivirati. U stambenoj zajednici tako imaju krov nad glavom (plaćen im je smještaj i režije), kao i hranu, ali su sami odgovorni za sebe, moraju se motivirati i tražiti posao, zadržati ga, kao i novi smještaj koji će sami pokrivati. Sve se to, naravno, radi uz stručnu podršku psihologinje Trupković i socijalnih radnica.
Naime, ponekad se zna desiti da ljudi u prihvatilištu ostanu jako dugo, neki i po 10, 12 godina, a cilj svih bi trebao biti da svatko može ostvariti svoj potencijal i naći zaposlenje, riješiti si stambeno pitanje, osamostaliti se. Upravo tome teži stambena zajednice. Beskućnicima se olakšava početak te ih se uz stručno vođenje i podršku potiče da nađu posao, uštede neka sredstva i potom isele u stan koji će sami plaćati i samim time stambenu zajednicu “osloboditi” za novoga korisnika.
#related-news_0
“U prethodnim programima je kroz stambene zajednice prošlo 35 korisnika i svi korisnici stambene zajednice su tijekom smještaja u stambenoj zajednici uspjeli pronaći zaposlenje”, kazala nam je Trupković.
Ona nam govori kako kroz iduće trogodišnje razdoblje planiraju smjestiti 12 beskućnika, a sada se ondje – uz Ivana s početka naše priče – nalazi još njih dvoje.
Svaki početak je težak, a pogotovo onaj koji podrazumijeva izlazak iz beskućništva i duge nezaposlenosti na ionako nemilosrdno tržište rada. 35 korisnika stambene zadruge koji su se pomoću nje izvukli iz beskućništva i 12 koliko se planira smjestiti u iduće tri godine predstavljaju gotovo 50 promijenjenih života, ljudi koji su uz stručno vodstvo dobili drugu priliku koju svatko zaslužuje.
Može li bolje?
Još samo da ta prilika ne ovisi o projektima koji se raspisuju svakih nekoliko godina, već da postanu trajna usluga u sklopu rada Grada Zagreba možda bismo bili mali korak bliže rješenju ovog problema koji muči nezanemariv broj naših sugrađana.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
